U duši mi Posavina

- Bok mama! Pogodi što ima novo? U subotu idem na Majinu rođendansku proslavu. Možda bih mogla odjenuti onu novu haljinu, što misliš? Nadam se da ću u subotu ranije biti gotova s poslom kako bih se stigla urediti – brbljala sam srknuvši novi gutljaj kave. Dok sam ja kovala planove za subotnju večer, mama je stajala uz štednjak i zadubljena u vlastite misli miješala nešto što je primamljivo mirisalo.

- Mama, slušaš li ti mene uopće? – nestrpljivo sam upitala.

- Što? Oh, dušo, oprosti – napokon se trgnula. – Što si ono rekla? – upitala je okrenuvši se. Opazila sam goleme podočnjake ispod njenih očiju.

- Mama, opet si plakala, zar ne? Nisi li mi obećala kako to više nećeš činiti? Od razvoda je prošla gotovo godina dana i vrijeme je da se unatoč svemu napokon pribereš i kreneš dalje – odlučno sam rekla.

- Jana, ne pričaj gluposti. Nisam plakala, uostalom, zašto bih? Tvoj otac ionako ne zaslužuje niti jednu moju suzu – branila se spustivši pogled ali ja sam shvatila da ne govori istinu. Znala sam koliko je voljela tatu ali i to koliko ju je moralo povrijediti kada ju je nakon više od dva desetljeća zajedničkog života napustio zbog druge žene. Premda je i meni tata silno nedostajao nastojala sam to ne pokazivati previše. Danima nakon njegovog odlaska mama nije prestajala plakati. Tješila sam ju kako sam najbolje znala premda mi je i samoj utjeha bila itekako potrebna. Nekoliko mjeseci kasnije mama se ponešto uspjela pribrati. Nisam sumnjala kako još uvijek pati za ocem, ali barem više nije plakala onoliko često. Moram priznati kako sam bila jako sretna zbog toga.

- Budeš li željela razgovarati, znaš da uvijek možeš računati na mene. Molim te nemoj previše razmišljati o stvarima koje te rastužuju. Život ide dalje. Ne brini, sve će biti u redu, vidjet ćeš – nešto blaže sam dodala vidjevši suze u njenim očima.

- Znam, dušo, i hvala ti na tome – odgovorila je čvrsto me zagrlivši. – I, da, svakako obuci onu haljinu. Slutim da bi ti mogla donijeti sreću – pokušavala se našaliti ni ne znajući koliko je blizu istini.

U subotu sam se doista uspjela nešto ranije izvući s posla. Butik u kojemu sam radila, unatoč eksluzivnoj ponudi veći dio dana zjapio je prazan tako da je Daša, moja radna kolegica, tu odgovornost bez problema preuzela na sebe.

- Samo ti idi i lijepo se provedi! Ostat ću još malo, a tada, ukoliko se nitko ne pojavi i ja idem doma. Užas! Današnje mušterije mogu pobrojati na prste. Posla je sve manje. Ne bih se baš okladila u to da ćemo još dugo moći ovako.... – kukala je okrećući glavom. Premda mi se u tom trenutku činila užasno smiješnom morala sam priznati da je u pravu. Posao je doista u posljednje vrijeme išao prilično loše i bilo je samo pitanje vremena kada će šefica zatvoriti butik. Nisam se usudila ni pomisliti što će tada biti sa mnom i sa mamom jer ipak je moja plaća uz njezinu skromnu mirovinu bila koliko toliko siguran izvor prihoda u našem domu.

Te subotnje večeri stvari nisu mogle krenuti bolje. Kad sam napokon pozvonila na Majina vrata ondje je već vladala prava ludnica. Dnevna soba bila je prepuna ljudi i potrajalo je dok me uspjela upoznati sa svima. Nisam mogla suspregnuti drhtanje ruku kad smo se odjednom našle pred veoma naočitim mladićem.

- Jana, ovo je Dado, majstor za sve! Dado, upoznaj Janu, inače, moju najbolju prijateljicu – našalila se prasnuvši u smijeh. Prodoran pogled njegovih tamnih očiju natjerao je rumenilo u moje lice.

- Hm, još nikada mi nisi spomenula da imaš ovako privlačnu prijateljicu. Nadam se kako je još uvijek slobodna – prihvatio je šalu pruživši mi ruku. Kad su nam se dlanovi spojili zadrhtala sam čitavim tijelom. Zaboga, prestani, ponašaš se poput kakve balavice, prijekorno sam pomislila. Priznala ja to ili ne Dado me neodoljivo privlačio. Bio je najljepši muškarac kojeg sam ikada vidjela i poželjela sam da njegov dodir nikada ne prestane. Činilo se kako ni on nije ravnodušan. Premda sam se pravila kako to ne primjećujem, Dado doslovce cijelu večer nije skidao pogleda s mene. Kada mi je nešto kasnije ponovo prišao gotovo sam zapjevala od sreće. U razgovoru s njim doznala sam kako je po zanimanju automehaničar i da radi u stričevoj radionici. Bio je iznimno srdačna osoba i vrijeme u njegovom društvu mi je naprosto proletjelo. Nešto kasnije, dok smo se opraštali, Dado je zatražio moj broj. Obećao je kako će me već sutra nazvati i u tom trenutku nitko nije bio sretniji od mene.

Nemalo sam se iznenadila kada me narednog jutra na mobitelu dočekala Dadina poruka.

„ Dobro jutro najljepšoj djevojci na svijetu. Ne mogu dočekati da ustaneš kako bih mogao čuti toj predivni glas" – stajalo je u poruci. Lice mi je zasjalo od sreće. Iz trenutka u trenutak Dado mi se sviđao sve više.

Kada sam nešto kasnije sva ozarena sišla u kuhinju mama je opazila moje dobro raspoloženje. Znakovito se zagledala u mene.

- Hm, pokušat ću pogoditi! Moja djevojčica se zaljubila? – upitala je pozorno me motreći.

- Daj, mama, ne gnjavi...Osim toga, već odavno više nisam djevojčica – negodovala sam spustivši pogled. Rumenilo na mom licu govorilo je više od tisuću riječi. – Sinoć si rano otišla u krevet? – upitala sam kako bih promijenila temu. Učinilo mi se kako se mamin pogled naglo smračio.

- Da, boljela me glava, ali to sada nije važno – promrmljala je izbjegavajući moj pogled. Odjednom sam odlučila kako joj neću lagati. Napokon, nas dvije nikada nismo imale tajni jedna pred drugom. – No, dobro, možda malo i jesam. Dado je tako... – zašutjela sam u nedostatku riječi kojima bih ga najbolje opisala.

- Dušo, pa to su prekrasne vijesti. Pričaj! Želim znati sve – navaljivala je. I ponovo sam opazila one izdajničke podočnjake ispod njenih očiju. Opazivši moj prodoran pogled naglo se zbunila prevrnuvši pritom šalicu s kavom ispred sebe. – Oh, baš sam nespretna – ispričavala se brišući mrlju na stolnjaku. Nije mi promaklo podrhtavanje njezinih ruku. Upravo sam otvorila usta kako bih je upitala da li je sve u redu kad mi se oglasio mobitel.

- Bok, ljepotice! Nadam se da ništa ne prekidam. Imaš li vremena za kavu? – začula sam Dadin glas i u trenu zaboravila na sve ostalo. Kada sam napokon sat vremena kasnije prekinula vezu, obećala sam mami kako ćemo razgovarati kasnije. Premda ništa nije odgovorila, učinilo mi se kako je pomalo razočarana ovakvim razvojem situacije. Utisnuvši joj poljubac požurila sam se naći s Dadom.

Imali smo sreće jer je Dado toga dana uspio dobiti slobodan dan na poslu. Uživali smo u svakom zajedničkom trenutku i ponovo mi je vrijeme u njegovom društvu naprosto proletjelo. Kada me dopratio doma vani se već mračilo.

- Jana, doista mi se jako sviđaš i želio bih te čim prije ponovo vidjeti – prošaptao je privukavši me u zagrljaj. Opijena njegovom blizinom potpuno sam se prepustila njegovim poljupcima.

Narednih dana Dado i ja smo sve više vremena provodili zajedno. Upoznala sam ga s mamom, koja je, unatoč početnoj suzdržanosti, uskoro ipak dala svoj blagoslov našoj vezi.

- Dušo, Dado je uistinu predivan mladić, ali nikad se ne zna. Najsigurnije je uvijek držati oči otvorenima. Vidiš što sam ja dočekala od tvog oca pod stare dane – poučila me. Moram priznati kako me njezin savjet pomalo iznenadio jer sam bila uvjerena da je sve ružno što joj se dogodilo iza nje. Ipak, nisam ju željela povrijediti stoga sam ju samo čvrsto zagrlila.

- Hvala ti mama. Znam da mi želiš dobro, no, ne brini, Dado me voli. Sigurna sam da me nikada ne bi namjerno povrijedio! Osim toga, tko ti je rekao da si stara? Zaboga, još uvijek si pravi komad – pokušavala sam ju oraspoložiti.

Iz dana u dan moja i Dadina veza postajala je ozbiljnijom. Uskoro me Dado upoznao i sa svojim roditeljima. Bili su to srdačni i pošteni ljudi u čijem sam se domu osjećala više nego dobrodošlom. Život jednostavno nije mogao biti ljepši i ponekad mi se činilo kao da sve sanjam. Kada mi je Dado jednog dana predložio zajednički život, svi moji snovi bili su ostvareni. Obećao je kako ćemo već narednog vikenda zajedno pogledati nekoliko stanova na što sam mu se ja oduševljeno bacila oko vrata.

Imali smo sreće, i već uskoro pronašli manji stan u blizini. Kada sam oprezno priopćila mami da se uskoro planiram odseliti primila je to bolje nego što sam očekivala.

- Drago mi je zbog tebe, dušo. Znam koliko voliš Dadu i želim vam svu sreću – rekla je suznih očiju.

- Hvala ti mama, i, ne brini, i dalje ću te često posjećivati, obećavam – ganuto sam prošaptala.

Premda u početku i nije bilo lako naviknuti se na samostalan život i nove obveze, moram priznati kako mi je to s vremenom ipak pošlo za rukom. Nakon posla žurila bih kući kako bih skuhala ručak do Dadinog povratka. Poslije zajedničkog ručka na red bi dolazilo pospremanje. Dado je bio veoma pažljiv i rado mi je pomagao u kućanskim poslovima.

Nekoliko puta u novom stanu nas je posjetila i mama. Prilikom jednog posjeta nije mi uspjelo promaći koliko je smršavjela u posljednje vrijeme. Osim toga, učinilo mi se kako se teško koncentrira na stvari oko sebe. Kada sam ju prepuna ponosa uvela u kupaonicu kako bih joj pokazala naš novi kupaonski ormarić, nekoliko trenutaka je bezizražajno zurila u njega.

- I, što kažeš? Savršen je, zar ne? – veselo sam zapitkivala.

- Ah, oprosti dušo, što si me ono pitala? – zbunjeno se trgnula.

- Mama, jesi li dobro? Nekako si mi blijeda u posljednje vrijeme. Što se događa? – zabrinuto sam upitala.

- Ništa, doista, sve je u redu. Ne brini za mene. Ah, da, umalo da zaboravim! Voljela bih kada biste ti i Dado došli u nedjelju na ručak – uzaludno se pokušavala nasmiješiti no nije me uspjela zavarati. Shvatila sam kako ju nešto muči ali iz nekog razloga uporno ne želi razgovarati o tome.

- Budeš li željela razgovarati, znaš da uvijek možeš računati na mene – rekla sam. Upravo u tom trenutku Dado nas je pozvao u kuhinju na kavu. Pola sata kasnije, ispričavši se obvezama mama se oprostila od nas. Premda mi nije bilo jasno o kakvim obvezama bi mogla biti riječ, ispratila sam ju uz obećanje da se vidimo u nedjelju.

Te srijede svratila sam na tržnicu kupiti povrće kad mi se iza leđa obratio poznati glas.

- Jana, dušo, tako mi je drago što te vidim. Izvrsno izgledaš – prokomentirala je teta Kaja, mamina prva susjeda i dobra prijateljica.

- Hvala vam, i meni je drago vidjeti vas – odgovorila sam čvrsto ju zagrlivši. Oduvijek sam poštovala tu dobru ženu koja je uvijek i za svakoga imala samo lijepu riječ.

- Nego, kad sam te već srela, nešto bih ti željela reći – nakašljala se u jednom trenutku. – Od kad si se odselila, Zrinka se nekako promijenila. Više ju uopće ne prepoznajem. Gotovo da se više i ne družimo. Evo i jutros sam bila na njenim vratima kako bih ju pozvala na kavu, ali ništa. Ne znam što se događa, no doista sam zabrinuta za nju – tiho je rekla.

- Ne shvaćam, još jučer je bila kod nas i sve je bilo u redu – odmahnula sam glavom u nevjerici. – Za svaki slučaj idem odmah k njoj. Hvala vam što ste mi rekli – dobacila sam žurno se zaputivši prema maminom stanu.

Moram priznati kako mi je bilo pomalo čudno kada ni nakon podulje zvonjave mama nije otvorila vrata. Najprije sam pomislila da možda nije kod kuće ali kada sam opazila pomicanje zavjese na prozoru shvatila sam da sam u krivu. Kako se činilo, mama me iz nekog razloga nije željela vidjeti. Nisam mogla ni nazrijeti razlog zbog kojeg me mama ne bi željela pustiti u stan. Istina, možda je u posljednje vrijeme ne posjećujem onoliko često koliko bi ona to željela, no to nipošto ne znači kako je ne volim i da nisam zabrinuta za nju, pomislila sam osjetivši suze u očima.

Vrativši se doma Dado je opazio moje tmurno raspoloženje.

- Ljubavi, što se dogodilo? – nježno je upitao. Dok su mi tijelo potresali jecaji povjerila sam mu koliko sam zabrinuta za mamu.

- Ne razumijem! Zašto me ne želi vidjeti? Što sam joj skrivila? – upitala sam glasno zaridavši.

- No, umiri se, ne može biti tako strašno. Zrinka te jako voli, uvjeren sam u to. Zacijelo je samo imala loš dan – tješio me Dado.

- Uistinu više ne znam što bih mislila. Bojim se da mama ima nekih problema. Da nije bolesna? Oh, Bože, poludjet ću! – zakukala sam. – Kako da joj pomognem ako ne želi razgovarati sa mnom? – tužno sam upitala dohvativši telefon. Premda se nisam pretjerano nadala, ponovo sam otipkala njen broj. Na moje zaprepaštenje javila se gotovo istog trenutka. Premda joj je glas bio nekako čudan bila sam sretna što je ipak dobro.

- Mama, zovem te već satima. Što se događa? – zabrinuto sam upitala.

- Ništa, sve je u najboljem redu. Bila sam kod prijateljice – hrapavo je rekla. Premda sam znala da ne govori istinu, nisam se željela svađati.

- U redu, ako ti tako kažeš – pomirljivo sam dodala. – Kada bi imala neki problem rekla bi mi, zar ne? – pokušavala sam ju navesti na priznanje.

- Naravno, a sada moram ići – odsutno je rekla.

- Dobro, dakle, vidimo se na ručku – naglasila sam na što se ona vidno zbunila.

- Što? Kakvom ručku? – zbunjeno je upitala.

- Mama, nemoj mi reći da si zaboravila? Pozvala si nas k sebi na ručak u nedjelju – pojasnila sam. Nikako mi nije bilo jasno kako je mogla zaboraviti.

- Ah, da, baš sam glupa! Naravno dušo, vidimo se u nedjelju – rekla je prekinuvši vezu.

Te nedjelje mama je Dadu i mene doista lijepo ugostila. Pripravila je naša omiljena jela i neprekidno se trudila ugoditi nam. Unatoč tome činila mi se nekako napetom i nervoznom. Govorila je vrlo malo i kao da je jedva čekala ponovo ostati sama. Dok sam joj poslije ručka pomagala oprati posuđe primijetila sam kako joj podrhtavaju ruke.

- Dobro, hoćeš li mi napokon reći što nije u redu? I, samo da znaš, nisam jedina koja je primijetila kako se u posljednje vrijeme čudno ponašaš – priprijetila sam joj prstom kao djetetu. – No, slušam! – nisam odustajala. Mama je izbjegavala moj pogled. Tek tada sam opazila koliko je zapravo propala u posljednje vrijeme. Bila je tek sjena one nekadašnje njegovane i dotjerane žene. Moram priznati kako mi je ta spoznaja natjerala suze na oči.

- Jana, možeš li me napokon ostaviti na miru! Zaboga, nisam dijete! Mogu se brinuti o sebi. Zapravo, nije da vas tjeram, no možda bi bilo najbolje da sada odete. Željela bih malo biti sama – sarkastično mi je odbrusila. Šokirano sam se zagledala u nju. Brinem se za nju i želim joj pomoći a ona me tjera iz kuće!? – razmišljala sam u nevjerici. Ne, ovo više nije moja mama. Ona se nikada ne bi ponašala ovako. Moram učiniti nešto, pomislila sam premda ni sama nisam znala što.

Premda sam bila užasno povrijeđena maminim ponašanjem nisam željela da vidi moje suze. Zahvalivši se na ukusnom ručku ubrzo smo se oprostili od nje. Dok smo se vraćali kući jedva sam uspijevala suspregnuti suze. Napokon je i Dado opazio da nešto nije u redu.

- Daj, Jana, umiri se. Previše se brineš za nju. Znaš, to ponekad može biti prilično naporno. Zrinka nije dijete – savjetovao me.

- Zaboga, kako ne shvaćaš? Valjda poznajem rođenu majku! Uvjerena sam da mi nešto skriva. Čudna je i gotovo! – povikala sam dok je Dado negodujući okretao glavom.

Nekoliko dana kasnije, dok sam kupovala namirnice za ručak, susrela sam mamu u obližnjoj prodavaonici. Iz nekog se razloga pravila kao da me ne vidi. Tek kad sam joj prišla bliže shvatila sam i što je uzrok tome. Ispod lijevog oka imala je golemu modricu koju je bezuspješno pokušala prikriti golemom količinom pudera.

- Mama! Pa ti si ozlijeđena! Što ti se dogodilo? – šokirano sam upitala.

- Ma, ništa, sve je u redu, samo mala nezgoda. Pala sam u kupaonici. Znaš koliko sam nespretna – pojasnila je izbjegavajući moj pogled.

- Meni se tvoja ozljeda baš i ne čini bezazlenom. Trebala bi otići liječniku – dodala sam zagledavši se u nju. Užasnulo me ono što sam ugledala. Mama je bila užasno blijeda i mršavija no ikad. Njena kosa na koju je još donedavno bila ponosna izgledala je kao da već danima nije vidjela češalj.

- Jana, ne pretjeruj, molim te. Uostalom, žurim! Očekujem prijateljicu – žurno je pojasnila opazivši valjda moj preneraženi pogled, kada sam, bacivši pogled u njezinu košaricu, u njoj ugledala bocu konjaka. - Pozdravi Dadu. Vidimo se – dobacila je požurivši na blagajnu dok sam začuđeno gledala za njom.

Narednih dana bila sam užasno potištena. Moje najcrnje slutnje oko posla pokazale su se točnim jer je šefica nagovijestila zatvaranje butika u kojem radim. Odlučila sam nazvati mamu kako bih joj povjerila sve što me snašlo, no uzalud, nije se javljala. Dado je još uvijek bio na poslu i osjećala sam se nekako usamljeno. Palo mi je na pamet kako bih mogla posjetiti mamu. Nismo se vidjele već nekoliko dana, osim toga, htjela sam provjeriti da li me poslušala i otišla liječniku. Usput bih mogla kupiti croassane koje mama toliko voli, pomislila sam dograbivši torbicu.

Desetak minuta kasnije bila sam pred njenim vratima. Pozvonila sam nekoliko puta ali mama nije otvarala. Duboko uzdahnuvši već sam se spremala otići kad su se vrata susjednog stana otvorila a na njima se pojavila teta Kaja.

- Bok, dušo. Došla si posjetiti mamu? Jako lijepo od tebe – komentirala je.

- Da, no na žalost, čini se kako ponovo nije doma – pojasnila sam.

- Nemoguće, maločas se vratila iz kupnje. Vidjela sam ju na svoje oči. Pokušaj ponovo – savjetovala mi je no meni je pala na pamet puno bolja ideja. Već u sljedećem trenutku glasno sam zalupala po maminim vratima.

- Mama! Znam da si doma! Ne idem odavde dok mi ne otvoriš – proderala sam se na sav glas. Čini se kako je upalilo jer sam ubrzo potom s druge strane začula njezine korake.

- Dobro, dobro, ne moraš toliko lupati. Bila sam u kupaonici i nisam čula zvono – rekla je odškrinuvši vrata. – Jesi li što trebala? – prilično neljubazno je upitala.

- Mama, došla sam te posjetiti i uvjeriti se da si dobro. Što ima loše u tome? – tiho sam upitala dok mi se grlo stezalo. Opazila sam kolebanje u njezinom pogledu a tada je očito prevladao razum i napokon mi je širom otvorila vrata.

- Izvoli, uđi, samo... Malo je nered. Jutros nisam stigla pospremiti stan – propetljala je posrnuvši.

- Uh, doista sam nespretna. Raskomoti se a ja ću nam za to vrijeme skuhati kavu – promrmljala je.

Ono što sam ugledala kada sam napokon ušla potpuno me zaprepastilo. To što je mama nazivala malim neredom, više je nalikovalo kakvom svinjcu. Odjeća je bila razbacana po podu a od gomile prljavog posuđa bilo je gotovo nemoguće ući u kuhinju. Nisam mogla ni zamisliti da bi itko mogao živjeti u ovakvom neredu. Posebice ne moja mama koja je oduvijek bila izrazito pedantna žena. Nešto čudno se događalo s njom i bila sam odlučnija no ikad napokon istjerati stvari na čistac. Upravo u tom trenutku pozornost mi je privukla prazna boca koja je izvirivala ispod trosjeda. U trenu mi je sve postalo jasno. Oh, Bože, ne! Mama pije, napokon mi je doprlo do mozga.

Još uvijek sam držala praznu bocu u rukama kad se mama pojavila s kavom.

- Oprosti, dušo.... – naglo se prekinula ugledavši predmet u mojim rukama. Njen pogled prepun krivnje govorio je više od tisuću riječi.

- Mama, hoćeš li mi napokon reći što se događa? – odlučno sam upitala. – Ti piješ, zar ne? – nastavila sam no ona je šutjela i dalje. – Dakle, ipak je tako. Ni sada nisi baš potpuno trijezna, zar ne? – upitala sam osjetivši suze u očima. – Molim te, prekini s tim. Prestani dok je još vrijeme – zajecala sam izjurivši iz stana.

Zaslijepljena suzama satima sam tumarala gradom. Jedan dio mog srca žalio je što nisam ostala i poslušala maminu stranu priče. Onaj pak drugi, nije joj mogao oprostiti bol i sramotu koju mi je upravo nanijela. Kako mi je to mogla učiniti? Što će ljudi misliti o nama kad doznaju? – razmišljala sam.

Kad sam se napokon vratila kući lice mi je bilo podbuhlo od plača.

- Jana, užasno izgledaš! Dušo što se dogodilo? – zabrinuto je upitao Dado ugledavši me.

Jecajući ispričala sam mu ono što sam otkrila.

- Umiri se. Suze nipošto neće pomoći. Nisi trebala onako otići. Trebala si razgovarati sa Zrinkom. Tvoja mama očito ima problem i sama se ne zna nositi s njime – mirno je pojasnio.

- Što? Još je i braniš? Ona ima problema?! Pitaš li se kako je meni? – zaurlala sam.

- Shvaćam tvoju ljutnju, ali Zrinka treba pomoć. Ne možeš joj sada okrenuti leđa zbog glupog inata – rekao je.

- Ne dolazi u obzir! Ne vraćam se više u onu jazbinu! Kako ju samo nije sram? – povikala sam okrenuvši mu leđa. Sve ovo bilo je previše za mene. Sada više nisam bila ljuta samo na mamu već i na svog zaručnika. Umjesto da me barem pokušao shvatiti radije je stao na maminu stranu. Pa neka mu bude! – bijesno sam razmišljala.

Narednih dana izbjegavala sam Dadu koliko god je to bilo moguće. Mojom krivnjom, naša se komunikacija svodila samo na formalnosti. Premda me bolio zid koji sam podigla između nas dvoje iz nekog čudnog razloga odlučila sam ustrajati u svojoj gluposti. Mama me svakodnevno nazivala ali nisam željela razgovarati s njom. Povrijedila me svojim ponašanjem i nekako je morala platiti za to.

Dado i ja smo s vremenom ipak uspjeli izgladiti nesuglasice. Napokon mi je dosadilo duriti se. Premda me i dalje nagovarao da odemo posjetiti mamu, nisam željela ni čuti za to.

- Jana, više te ne prepoznajem. Ponašaš se poput razmaženog derišta. Razumijem da si povrijeđena no uvjeren sam kako je Zrinki još gore – navaljivao je.

- Dado, spomeneš li mi to još samo jednom, kunem se da ću pokupiti stvari i zauvijek otići iz stana – zaprijetila sam nakon čega se napokon smirio.

Koliko god da sam se trudila izbrisati mamu iz sjećanja njen mi je lik neprekidno lebdio pred očima. S vremenom sam ipak počela osjećati krivnju zbog svog nerazumnog ponašanja. Možda bih je ipak trebala posjetiti. Osim toga, netko bi joj napokon trebao reći za vjenčanje, nesigurno sam pomislila jednog jutra.

Dok sam stajala pred maminim vratima srce mi je udaralo kao ludo. Što ako me ne želi vidjeti? Ili, još gore, što ako je opet pijana? – nizala su se pitanja u mojoj glavi.

U sljedećem trenutku vrata su se otvorila i na njima se pojavila mama.

- Oh, Jana, dušo, to si ti? – zbunila se. – Zvala sam te ovih dana, ali... Želiš li ući? – bojažljivo je upitala.

- Mama, mislim kako ti dugujem ispriku – započela sam ušavši u stan. Ugodno me iznenadilo kada sam opazila kako je ovoga puta sve bilo uredno i čisto. – Nisam smjela onako pobjeći ali bilo je to jače od mene. Žao mi je – pokušavala sam joj objasniti.

- Ne, Jana. Ja bih se trebala ispričati tebi. Uostalom, ja sam ta koja je kriva i koja bi se trebala sramiti. Ti i Dado ste tako dobri prema meni i ne zaslužujete ovo. Oprosti mi, dušo. Više nikada neću popiti ni kap alkohola, obećavam – tiho je rekla oborivši pogled. U tom trenutku podsjetila me na malu nesigurnu djevojčicu i nisam mogla ne osjetiti samilost.

- Mama, nemaš pojma koliko sam sretna zbog toga što smo uspjele izgladiti nesuglasice. Znaš koliko te volim – ganuto sam prošaptala zagrlivši ju. – Ah, da, umalo da zaboravim. Dado i ja odlučili smo narednog mjeseca upriličiti skromno vjenčanje. Željeli bismo da dođeš – dodala sam. Učinilo mi se kako se mama trgnula.

- Dakle, čini se kako je vaša veza uistinu ozbiljna? – upitala me. Moram priznati da me njezino pitanje ponešto zateklo.

- Pa, naravno. Zar bismo u protivnom uopće i bili zajedno? – odgovorila sam.

- U tom slučaju, želim vam sreću – zamišljeno je promrmljala. Nakon što smo još malo popričale o pripremama za vjenčanje pozdravila sam mamu i zaputila se doma.

Dva tjedna kasnije mislila sam da ću izludjeti zbog obveza. Nisam imala pojma da organizacija vjenčanja iziskuje toliko truda i živaca. Doslovce nisam znala gdje mi je glava. Mama se unatoč mojim pozivima rijetko pojavljivala kod nas tako da na njezinu pomoć i nisam mogla previše računati. Najveću potporu u tim trenutcima pružila mi je moja buduća svekrva Ana.

- Jana, dušo, kako je gospođa Zrinka? Doći će na vjenčanje, zar ne? – upitala je polirajući jedaći pribor. – Možda bi nam mogla malo doći pomoći? Sutra je vjenčanje a posla još uvijek ima na pretek. Baš bih voljela malo porazgovarati s njom. Divna žena... – nagovarala me.

Uzela sam telefon u ruke i otipkala mamin broj, no uzalud. Nije se javila. Premda mi je bilo pomalo čudno da mame u ovo vrijeme nije bilo doma nisam to željela pokazati pred Anom. Silno sam se bojala da je mama opet počela piti. Prestani s tim! Nije i neće! Obećala je! – tješila sam se u sebi.

- Joj, baš sam glupa. Tek sad sam se dosjetila kako je mama rekla da večeras ide k prijateljici – slagala sam na što me svekrva začuđeno pogledala.

- Zaboga, prijateljici je mogla otići bilo kad. Kći se ne udaje svakog dana – negodovala je ipak se vrativši poslu.

Tog subotnjeg jutra bila sam silno uzbuđena i sretna. Napokon je došao dan o kojem sam već dugo sanjala. Sve pripreme bile su uspješno privedene kraju, jedino me brinulo što nikako nisam uspijevala dobiti mamu na telefon. Ceremonija je bila zakazana za tri sata popodne i nadala sam se kako će se, ma gdje bila i što radila, do tad sigurno pojaviti. Sve će biti u redu, tješila sam se. Unatoč tome, crv sumnje nije mi dao mira. Pomalo me brinulo i to kako će mama reagirati na tatinu prisutnost budući da sam ga bez njenog znanja pozvala na vjenčanje.

Mom razočaranju nije bilo kraja kada sam shvatila da mama ipak neće doći. Premda mi nije bilo jasno što ju je moglo spriječiti da ne dođe na kćerino vjenčanje, progutala sam suze. Moj zaručnik me smiješeći se čekao ispred oltara. Dok me zadivljeno promatrao više nisam uspijevala suspregnuti suze.

- Ljubavi, sve u redu? – prošaptao je kada sam napokon stala uz njega.

- Da, jest – slagala sam a jedna mi je suza kliznula niz lice. – Mama nije došla – procijedila sam.

- Ne brini, doći će – ispod glasa me tješio Dado. – Pokušaj se opustiti. Ovo je naš dan. Volim te, zlato – dodao je nasmiješivši se.

- Dakle, možemo li početi? – upitao je svećenik nakašljavši se. U tom trenutku u crkvi se začulo neko komešanje. Ugledavši mamu na ulazu u crkvu s bocom u rukama, potpuno sam zanijemila od šoka.

- Ispričavam se što kasnim. Nije mi bila namjera, vjerujte – pijano se nasmijala. Shvatila sam kako je i Dado ostao podjednako zapanjen. Zurio je u mamu zijevajući poput ribe na suhom. Prvi se snašao svećenik.

- Jana, dušo, ako sam dobro shvatio ovo je tvoja mama, zar ne? Netko bi joj trebao pomoći da sjedne – obratio mi se ispod glasa.

- Što? Ne treba meni nitko pomagati! Mogu i sama! – proderala se prethodno potegnuvši iz boce. – Hoćete li i vi malo? No, dajte! – ponudila je svećenika koji se preneraženo zagledao u nju.

- Mama, prestani! – uspjela sam procijediti. Istog trenutka crkvom se zaorio smijeh. Još nikada u životu nisam osjetila takav bijes, sram i poniženje. Znala sam kako umrljana suzama, razmazane šminke u najmanju ruku izgledam grozno, no, nisam si mogla pomoći. Suze su nezaustavljivo tekle niz moje lice. Kako mi je mogla upropastiti dan koji je trebao biti najsretniji u mom životu? Zar me morala ovako poniziti pred svima? Nema li baš ni trunke obzira i srama? – ogorčeno sam razmišljala.

- Zrinka, dođite. Idemo sjesti – naglo se pribrao Dado uhvativši ju ispod ruke. Začudo, nije se previše opirala.

Zaslijepljena suzama jedva sam uspijevala pratiti svećenika. Osjećala sam kako se gušim i jedva sam čekala da sve napokon bude gotovo. Čim smo Dado i ja izmijenili zavjete zaklinjući se na vječnu ljubav, spotičući se istrčala sam iz crkve.

- Jana, pričekaj, molim te! – začula sam Dadin glas za sobom no nisam se osvrtala. Sustigao me tek na izlazu.

- Jana, znam da ti nije lako, ali, vjeruj mi, bježanje neće pomoći. Sada si jako povrijeđena ali, ona žena ondje, još uvijek je tvoja mama – tiho je dodao pokazavši na mamu koja je, kako se činilo, čvrsto spavala u naslonjaču.

- Nikada joj neću oprostiti! Ne želim je više nikada vidjeti! – zaridala sam bacivši mu se u zagrljaj.

- Ljubavi, Zrinka ima problem. Osim toga, nema više nikog osim tebe. Barem ju pokušaj shvatiti i pomoći joj. Evo, obećavam kako ću ti pomoći koliko god to budem mogao – preklinjao me moj suprug. Prvi put otkada poznajem Dadu vidjela sam suze na njegovom licu. Shvatila sam da je u pravu. Koliko god da sam bila povrijeđena jako sam voljela mamu. Kakav bih ja to čovjek bila kada joj ne bih dala još jednu priliku i barem joj pokušala pomoći?

- Hoćeš li mi pomoći da ju odvedemo kući? – začula sam se kako govorim na što me Dado čvrsto privio u naručje. – Znao sam da imam najbolju ženu na svijetu – prošaptao je ljubeći me.

Danas, godinu dana kasnije, sretniji smo no ikada. Više ne razmišljam o danu našeg vjenčanja kao o nečem ružnom, već kao o trenutku koji mi je otvorio oči i pomogao da napokon shvatim mamu. Ona je danas, nakon liječenja potpuno nova osoba i potpora mi je u svemu. Premda ranije nismo razgovarale o tome, povjerila mi je koliko je bila tužna i povrijeđena nakon tatinog odlaska. Kako je rekla, njezino samopouzdanje u tom trenutku bilo je ravno nuli. Još kada sam i ja preselila k Dadi, povjerovala je kako je izgubila i mene. Prema njezinim riječima u tim se trenutcima osjećala potpuno beskorisno. Život joj je izgubio svaki smisao stoga je utjehu potražila u alkoholu.

- Dušo, užasno se sramim. Hoćeš li mi ikada moći oprostiti? – upitala je mama sa suzama u očima onoga dana kad se vratila iz bolnice.

- Ne brini mama. Nemam ti što oprostiti. Možda mi to nisi uvijek znala pokazati na pravi način, ali želim da znaš kako si oduvijek bila najbolja mama na svijetu. Žao mi je što te tata povrijedio i što ste izgubili jedno drugo, no to ne znači da si izgubila i mene. To se nikada neće dogoditi. Jako te volim i potrebna si mi. Posebice sada.... – tajanstveno sam dodala nasmiješivši se. Mama se zbunjeno zagledala u mene a tada joj je osmijeh ozario lice.

- Kada ćeš uskoro postati baka – dovršila sam. – Da, mama, željela sam te iznenaditi. Trudna sam već tri mjeseca – prošaptala sam ugledavši njezine suze. – Ali, to još uvijek nije sve. Dado i ja bismo voljeli da dođeš živjeti k nama. Naravno, ukoliko i ti budeš željela isto – sada smo već obje plakale.

- Hvala ti, dušo! Ovo je nešto najljepše što mi se dogodilo u posljednjih sto godina – našalila se na što smo obje prasnule u smijeh.

- Nema na čemu mama, jer, napokon, ti to zaslužuješ – odgovorila sam.

 - Nemaš pojma koliko sam uzbuđena zbog tuluma kod Tanje. Bit će ondje i Tin i Jerko….
Ma vidjet ćeš, super ćemo se provesti – oduševljeno je brbljala moja najbolja frendica Ana dok smo se te srijede vraćale iz škole.

- Hm, ne sumnjam, samo što nisam sigurna koliko dugo ću moći ostati. Znaš da u nedjelju rano u jutro putujemo baki u Bjelovar. Osim toga, ni ocjene mi baš nisu blistave u posljednje vrijeme – smrknuto sam odgovorila.

- Što god! Ivona, ti si izvrsna učenica. Ne razumijem što bi tvoji roditelji željeli od tebe? Daj, pa valjda će te pustiti barem do jedan – tješila me Ana.
Lako je tebi kad imaš najbolje starce na svijetu, pomislila sam no nisam to izrekla na glas. Anini roditelji njoj nikada nisu branili izlaske niti je ograničavali u bilo kojem pogledu. Mogla se odjenuti kako god je željela, pa čak i šminkati se što je primjerice mojoj mami bilo ravno katastrofi.
- Djevojčici tvojih godina nije potrebna šminka, eventualno balzam za usne. Već će biti vremena za to – govorila bi. Osim toga, svakodnevno me ispitivala gdje i s kim se družim a posebice kakve su mi ocjene. Ako bih samo malo popustila u školi i umjesto petice kući donijela četvorku, bila je u stanju satima sjediti sa mnom i iznova prelaziti kompletno gradivo dokle god se ne bi uvjerila da sam ga svladala.

- Daj, razvedri se malo! Ne brini, uvjerena sam da će te starci pustiti na taj tulum – rekla je Ana kad smo napokon ušle u zgradu gdje smo obje stanovale.
- Vidjet ću što mogu učiniti, pa ti javim – uzdahnula sam dok je Ana već nestajala u svom stanu na prvom katu.
Dok smo te večeri mama, tata i ja sjedili za večerom u jednom trenutku sam se ohrabrila i zamolila ih da me u subotu puste k Tanji. Nakon poduljeg ispitivanja oko toga hoće li Tanjini roditelji biti prisutni  te tko će još sve biti ondje napokon su popustili.
- U redu, ali možeš ostati samo do ponoći – naglasila je mama.
- Ali mama, tek tada će postati zanimljivo – moljakala sam no ona je unatoč tome ostala neumoljiva.
Premda baš i nisam bila osobito zadovoljna, nisam više navaljivala. Nipošto nisam željela riskirati da se mama predomisli. Odmah nakon večere požurila sam u svoju sobu kako bih nazvala Anu i obavijestila je o koliko toliko sretnom ishodu.
- Joooj stara, tako sam sretna! Jedva čekam subotu! Moramo odabrati što ćemo odjenuti…. – oduševljeno je brbljala Ana.
Kad smo se te subotnje večeri pojavile na Tanjinim vratima, ondje je već vladala poprilična gužva. Nakon što smo izljubile slavljenicu i uručile joj dar Tanja je naglasila kako nas želi s nekim upoznati.
- Vidjet ćete, dečko je super – tajanstveno je dodala. Dok smo se probijale kroz gomilu uglavnom poznatih lica moram priznati da sam bila poprilično znatiželjna.
- Ivona, Ana, upoznajte mog rođaka Tomu – naglasila je kad smo se napokon zaustavile pored jednog preslatkog dečka. Dok nam je pružao ruku široko se osmjehnuo. Zbog njegovog prodornog pogleda osjećala sam trnce po čitavom tijelu. Tomo je definitivno bio najzgodniji dečko kojeg sam ikada vidjela.
- Sekice, nisi mi rekla da imaš tako zgodne frendice – našalio se odmjeravajući nas. Učinilo mi se kako se njegov pogled ipak nešto duže zadržao na Ani no to mu i nisam mogla zamjeriti. Za razliku od mene koja sam čak i večeras bila u trapericama Ana je doslovce blistala u kratkoj pripijenoj haljinici koja joj je izvrsno pristajala. Ubrzo sam shvatila da Tomo nije samo zgodan već i jako zabavan dečko. Bio je dvije godine stariji od nas i išao je u privatnu gimnaziju što mi se učinilo jako cool. Čitave večeri se glupirao, pričao viceve i zbijao šale i uopće se nisam mogla prisjetiti kad sam se posljednji put u nečijem društvu toliko nasmijala. Vrijeme mi je doslovce proletjelo. Kada sam opazila da je do ponoći preostalo još samo nekoliko minuta panično sam pogledala u Anu. Premda bih dala sve na svijetu da sam mogla još malo ostati s Tomom nisam željela naljutiti roditelje.

- Moram doma! Već kasnim, mama će me ubiti. Ideš i ti ili još ostaješ? – upitala sam.
- Ostat ću još malo. Prava zabava tek počinje, zar ne? – zahihotala se pogledavši u Tomu. Istog trenutka osjetila sam snažan ubod ljubomore. Znala sam da takvo što nema smisla, no nisam si mogla pomoći. Tomo mi se jako sviđao i premda mi je Ana bila najbolja prijateljica smetalo mi je što će ostati nasamo s njim.
- Slažem se, premda mi je jako žao što su Ivonini roditelji tako nepopustljivi te zbog toga sirotica mora propuštati ono najbolje – rekao je. Prema izrazu njegova lica nikako nisam mogla pročitati ruga li mi se ili to ipak misli ozbiljno. Kako god, tužno uzdahnuvši pozdravila sam se s njima i teška srca krenula doma. Te noći gotovo da i nisam spavala jer mi Tomo nikako nije izlazio iz glave. Napokon mi je postalo jasno što znači zaljubiti se u nekoga na prvi pogled.

Sljedećeg ponedjeljka na putu do škole Ana mi je podnijela iscrpan izvještaj o svim događajima nakon mog odlaska.
- Joooj Ivona, bilo je super. Tomo i ja smo čak i zaplesali. On je stvarno super dečko, slažeš se? – upitala je.
- Aha – promrmljala sam gušeći se od ljubomore. Bilo mi je muka i od same pomisli na to da je Tomo te večeri držao u naručju moju najbolju prijateljicu dok sam ja istovremeno umirala od želje da budem s njim.
- Je li te pitao što kad sam otišla? – zanimalo me. – Mislim…. O meni – nelagodno sam dovršila kad se Ana upitno zagledala u mene.
- Pa, koliko se sjećam…. I nije baš – odgovorila je na što sam osjetila kako me obuzima tuga. Iskreno, nadala sam se čuti kako je Tomo nakon mog odlaska pokušao od nje barem doznati moj broj mobitela. Zacijelo mu je bilo neugodno. Možda Tomo i nije toliko samouvjeren kakvim se čini, tješila sam se a tada mi je pala na pamet izvrsna ideja. Raspitat ću se kod Tanje o njemu i zamoliti ju da mi pomogne. Sigurno ima i njegov broj. Kako mi to samo ranije nije palo na pamet – razmišljala sam žurno koračajući.

- Hej! Kamo ti se odjednom toliko žuri? Dovoljno je da se samo prisjetim današnjeg testa iz kemije i najradije bih se odmah vratila doma – kukala je Ana sustižući me.
Jedva sam čekala kraj prvog sata a kada je napokon završio prišla sam Tanji. Iskreno, i nije bilo baš tako jednostavno kako sam mislila jer odjednom nisam znala kako da započnem razgovor o Tomi.
- Znaš, tulum je bio odličan i… - započela sam a tada napokon odlučila biti iskrena. Na koncu Tanja mi je bila prijateljica i nije bilo razloga da to ne učinim.

- Zapravo, zanima me tvoj rođak Tomo. Sviđa mi se i zanimalo me imaš li možda njegov broj – ispalila sam kao iz topa.
- Naravno stara, zašto to odmah nisi rekla – nasmijala se tipkajući po mobitelu. Drugi sat pisali smo test iz kemije ali se nikako nisam mogla koncentrirati na pitanja. U mislima mi je neprekidno bio Tomo i jedva sam čekala kraj posljednjeg sata da ga nazovem. Kada se napokon i to dogodilo zamolila sam Anu da me pričeka na hodniku i odjurila u toalet. Drhtavim rukama otipkala sam Tomin broj. Kada se javio toliko sam se spetljala da sam odmah prekinula vezu. Glupačo! – ukorila sam se prikupljajući hrabrost za novi poziv.

- Molim? Tko je tamo? – upitao je kada se ponovo javio.
- Bok Tomo. Ivona ovdje. Upoznali smo se u subotu kod Tanje – pojasnila sam za svaki slučaj.
- Hej Ivona! Ti si ona Anina prijateljica zar ne? Što ima? – upitao je dok mi je srce udaralo kao ludo. Sad ili nikad, pomislila sam.
- Ma zapravo, ništa posebno, samo sam te željela pozvati na kavu – brzo sam rekla.
- Žao mi je, ali danas doista ne mogu. Možda neki drugi put – potonule su mi sve lađe kada je odgovorio. Ipak, još uvijek se nisam željela predati.
- U redu, tada drugi put. Ovo je moj broj pa…. Mi se možeš javiti – dovršila sam unatoč knedli u grlu. Znala sam da postupam prilično jadno no nisam si mogla pomoći.
- Ok. Čujemo se – bilo je sve što je rekao prije negoli je prekinuo vezu. Premda sam bila pomalo razočarana nisam gubila nadu.

Narednih dana živjela sam u iščekivanju Tominog poziva koji nikako nije dolazio. Nije me previše brinula jedinica koju sam dobila iz kemije kao ni ostale sve lošije ocjene koje sam počela dobivati u školi.
Kako je vrijeme prolazilo postajala sam sve očajnija. Došlo je čak dotle da sam u imeniku pronašla broj Tominog fiksnog telefona i  počela ga nazivati samo kako bih mu čula glas. Čim bi se javio, prekidala bih vezu.
Iz dana u dan postajalo mi je sve jasnije da me Tomo zapravo nikada neće nazvati. Očaj i nesigurnost koju sam zbog toga osjećala u sebi nemoguće je opisati. Zar sam mu toliko odvratna da sa mnom ne želi ni na kavu? One večeri stavila bih i ruku u vatru za to da mu se sviđam – razmišljala sam u intimi svoje sobe roneći krokodilske suze. Čak je i Ana uskoro shvatila da se nešto događa sa mnom.

- Što je s tobom stara? Nekako si mi tiha u posljednje vrijeme. Imaš kakvih problema? Znaš da meni možeš reći sve – ispitivala me sve češće. Na koncu sam popustila i sve joj rekla.
- Mislila sam da mu se sviđam – šmrcala sam kada me zagrlila. – Ana, što da radim? Tako bih željela biti s njim! – zaplakala sam još glasnije.
- Doista mi je žao što patiš. Stara, ti si se stvarno zaljubila, ha? – upitala je Ana. Iznenadilo me kada sam ugledala suze u njenim plavim očima. A tada joj je niz obraz kliznula suza, potom i još jedna….
- Ana, zašto sad ti plačeš? – zbunjeno sam upitala. Naše uloge su se iznenada zamijenile i dok sam nemoćno promatrala uplakano lice svoje prijateljice naprosto nisam znala što učiniti. – Anči, umiri se, molim te – pomilovala sam ju po kosi.
- Pusti! Ne zaslužujem to! Ja sam najodvratnija osoba na ovom svijetu – zapanjeno sam ju slušala.
- Heeej, ne može biti tako strašno – pokušavala sam ju utješiti.
- Vjeruj mi, još je gore od toga. Ivona, oprosti što ti to nisam rekla ranije ali… Slutila sam da ti se Tomo sviđa i… Vjeruj mi, nisam te željela povrijediti - nelagodno je petljala premda meni još uvijek ništa nije bilo jasno.
- Ne razumijem… – odgovorila sam.

- Ivona, ti doista ništa ne shvaćaš? – upitala je u nevjerici. – Tomo i ja smo zajedno – tiho je promrmljala. – Još od tuluma. Znam da sam te povrijedila i, vjeruj mi, jako mi je žao zbog toga – dovršila je. Tog trenutka osjećala sam se kao da me pregazio autobus. Kako mi je Ana mogla učiniti takvo što i preoteti mi Tomu? Prava prijateljica to nikada ne bi učinila…. Prvotni šok uskoro je zamijenio bijes. I danas se sramim riječi koje sam tada izgovorila Ani. Nakon što sam joj za svaki slučaj još doviknula kako je s našim prijateljstvom zauvijek gotovo, plačući sam odjurila kući.
Narednih dana u školi potpuno sam ignorirala Anu. Bila sam više nego zadovoljna kada sam shvatila koliko pati zbog toga sve do onog dana kada smo na satu tjelesnog izvodili neke vježbe u parovima. Profesor je ništa ne sluteći upario upravo nas dvije i nisam mogla učiniti baš ništa da to izbjegnem. Sjela sam na strunjaču i bijesno odmjeravala Anino graciozno tijelo kojim je očito toliko zaludjela Tomu. Iznenadilo me kad mi se obratila.
- Ivona, očekuješ li kako ću se ponovo ispričavati tada se varaš. Želim ti samo reći da je tvoje ponašanje krajnje djetinjasto i besmisleno. Trebale bi razgovarati – smireno je rekla.
- Tko mi to kaže? Bolje da šutiš ti… Otimačice dečkiju! – odbrusila sam.
- Kako ne razumiješ? Ništa ti nisam otela! Tomo ionako nikada nije bio tvoj! – povikala je na što sam osjetila kako me oblijeva rumenilo. Htjela, ne htjela, morala sam priznati da je Ana ipak u pravu. Nitko mi nije kriv što sam se zaljubila u Tomu, ili, bolje rečeno, iluziju o njemu, a ponajmanje bih za to trebala kriviti Anu koja je oduvijek bila prijateljica kakva se samo poželjeti može. Uvjerena sam da će u mom životu biti još puno dečkiju kakav je Tomo, ali za prijateljice kakva je Ana, i nisam baš toliko sigurna, pomislila sam nasmiješivši se. 
- Mogle bismo razgovarati o tome na kavi poslije škole, što kažeš? - upitala sam.
- Nemam ništa protiv. Jedva čekam ludačo! – odgovorila mi je Ana bacivši mi se u zagrljaj.

Sanja Petričević, Komorica 51
34 315 Ratkovica
Tel.    +385 34 269 163
Mob. +385 99 688 15 49

- Katja, hoćeš li napokon? Ohladit će ti se kava – začula sam glas svoje cimerice Tonke pred vratima kupaonice. Bože, hoće li me ikada ostaviti na miru? – pomislila sam uzdahnuvši. Zastala sam pred zrcalom promotrivši svoj odraz. Blijedo, upalo lice i oči s golemim podočnjacima govorili su više od tisuću riječi.

Nisam se osjećala dobro, a znala sam i što je uzrok tome. Tonka, moja cimerica i kako sam donedavno vjerovala, najbolja prijateljica, natjerala me da proklinjem trenutak vlastite nepromišljenosti. Ono što sam, ne svojom krivnjom proživljavala u posljednje vrijeme ne bih poželjela nikome. Umjesto sreće i bezbrižnosti koja je trebala obilježiti moje studentske dane, moj je život u posljednje vrijeme više nalikovao kakvom horor filmu. Dani ispunjeni nelagodom postali su moja svakodnevnica, i što je bilo najgore od svega, nisam imala pojma što učiniti kako bih to promijenila.
Kad bolje promislim, možda je svemu kriva moja dobrodušnost, ali i lakovjernost, jer kako kaže jedna stara poslovica, o nikome ne možeš suditi, niti mu vjerovati, dok u njegovim cipelama ne provedeš  barem tjedan dana.
Tonka mi se svidjela čim sam ju upoznala i doslovce mi je preko noći prirasla k srcu. Tek nekoliko mjeseci kasnije shvatila sam da baš i nije takvo nevinašce kakvim se u početku predstavljala. A sve se činilo i više nego savršenim…

- Katja! Jesi li dobro? Nemoj me plašiti! Otvori, već jednom! Čuješ li me! –  nervozno je  dozivala. Premda bih najradije cijeloga dana ostala zaključana u kupaonici, znala sam da takvo što ne bi imalo  smisla. Jednom ću svakako morati izići, nelagodno sam pomislila. Osim toga, bojala sam se kako bi Tonka, obzirom na stanje u kojem se nalazila, to vrlo lako mogla učiniti i silom. Ovih je dana bila posebno osjetljiva i napeta tako da sam već bila na rubu živaca. I slijepcu je moglo biti jasno kako s njom doista nešto nije u redu, te da joj je neophodna stručna pomoć. Ipak, to nije bilo ono čega sam se najviše bojala. Više od ičega, strahovala sam da bi Tonka i mene lako mogla povući u taj nepoznati, samo njoj svojstven svijet.
Kada sam sljedećeg trenutka začula bučan udarac u vrata, iza kojega je uslijedio još jedan, puno snažniji, zadrhtala sam cijelim tijelom. Unatoč svemu, bila sam svjesna kako nipošto ne smijem pokazati da se bojim.

- Umiri se Tonka, dolazim za minutu. Samo da popravim frizuru – uspjela sam procijediti nastojeći da mi glas ne zadrhti. Moj Bože, što da radim? Ova žena doista nije normalna. Niti minute ne može izdržati bez mene – pomislila sam otključavajući vrata.
- Oh, Katja, uplašila si me. Mislila sam da ti se što dogodilo! – uzviknula je s vidljivim olakšanjem bacivši mi se u zagrljaj. Shvatila sam da je plakala jer joj je lice bilo mokro od suza.
- Zaboga, Tonka, ne budi smiješna. Što bi mi se ružnoga moglo dogoditi u kupaonici? – pomalo podrugljivo sam upitala kako bih prekinula njezine, po mom mišljenju, malo pretjerane izljeve nježnosti.
- Oh, svašta. Na primjer, posjeći se britvicom i iskrvariti, mogla si se poskliznuti i polomiti ili, čak, ne daj Bože, utopiti u kadi. Čula sam kako se to često događa – dovršila je svoje izlaganje s nekim čudnim sjajem u očima. Ova žena doista nije normalna. Potreban joj je psihijatar, pomislila sam naježivši se.
- Skuhat ću drugu kavu. Ova se posve ohladila – rekla je dok smo sjedale za stol. – Želiš li za doručak sendvič ili samo tost? – upitala je.
- Ništa od toga, hvala. Žurim na predavanje – rekla sam dohvativši torbicu.
- Dakle, ponovo me ostavljaš samu? – durila se poput djeteta.
- Tonka, kao što rekoh, moram na predavanje. Dakako da bih danas više voljela ostati doma i ćaskati s tobom, no znaš da mi je fakultet na prvom mjestu – slagala sam. – Medicina je poprilično zahtjevna – dodala sam ugledavši njen razočaran pogled. – Zašto i ti ne pronađeš neku zanimaciju do sljedećeg ispita? Možeš otići u kupovinu ili u kino? – sugerirala sam, na što je Tonka samo odmahnula rukom.
– Ne brini za mene, snaći ću se već. Uostalom, u stanu ionako uvijek ima posla – snuždeno je rekla.
- Tonka, ne moraš se toliko iscrpljivati. Dovoljno je što kuhaš. Za moj dio posla ne moraš brinuti – dobronamjerno sam rekla. – A sada, jurim! Vidimo se! Bok!
- Danas ćeš se vidjeti s Ivanom? – iznenada je upitala.
- Možda, no zašto te to zanima? – oprezno sam upitala. Doista mi je već bilo dosta njezinog uplitanja u našu vezu.
- Izvrsno! Tada ga pozovi na večeru. Ne brini, ja ću se pobrinuti za sve. Ionako nemam pametnijeg posla – pomalo sarkastično je dodala. – Pa, pa, ugodan dan! Vidimo se večeras – naglo se razvedrila odlepršavši u kuhinju.

Premda bih joj najradije odbrusila kako Ivan i ja večeras imamo i pametnijeg posla nisam ju željela uvrijediti. Odavno mi je postalo jasno kako je Tonka osoba s kojom se ne treba šaliti. Kada bi barem i Ivan bio jednako uvjeren u to. Kada sam mu ispričala kako me Tonkina pretjerana ljubav počinje gušiti i kako u posljednje vrijeme doslovce ne mogu disati od nje, jer mi je stalno za petama, ismijao me.

- Daj, ljubavi, pretjeruješ! Imaš prijateljicu za poželjeti a stalno nešto prigovaraš. Tonka ovo, Tonka ono! Glača, pere, kuha, posprema, ta što bi željela više!?
- Ona kuha, ali ja čistim – ispravila sam ga. – No, samo da znaš nije sve u tome. Nekako je čudna u posljednje vrijeme! Ne znam… samo… pomalo se bojim … – mucala sam. – Zaboga, zašto mi ne vjeruješ kako se s njom događa nešto čudno? Ta njezina bolesna privrženost više nije normalna!

Gotovo ju ne prepoznajem! – viknula sam na rubu histerije. Nadala sam se da će me Ivan zagrliti i reći mi kako će sve biti u redu ali na moje zaprepaštenje on je prasnuo u smijeh.
- Što? Još samo nedostaje da kažeš kako je Tonka serijski ubojica ili tako nešto? Daj, Katja, uozbilji se! – podrugljivo je dodao. Možda ne bi isto razmišljao kada bi znao za „ kupaonica slučaj“, ljutito sam pomislila prisjetivši se s gnušanjem prošlotjednog događaja zbog kojeg sam još uvijek osjećala izvjesnu nelagodu.
Vrativši se toga dana s fakulteta, Tonku nisam zatekla u stanu. Pretpostavljala sam kako se zadržala u gradu. Bila sam prilično umorna i napeta i odlučila sam si za vrijeme njezina odsustva pripremiti opuštajuću kupku. Uronivši u kadu s toplom vodom osjetila sam kako se napokon počinjem opuštati. Sklopljenih očiju, uživala sam u svakom trenutku sve dok nisam osjetila kako se voda počinje hladiti, a moji kapci postaju sve teži. Polako sam ustala iz kade. Gotovo sam vrisnula shvativši kako u kupaonici nisam sama. Iza mojih leđa stajala je Tonka. Instiktivno sam posegnula za ručnikom, no Tonkina je ruka ipak bila brža.

- Ne moraš se bojati, draga. To sam samo ja, tvoja prijateljica, Tonka. Izvoli! – promuklo je rekla pruživši mi ručnik. Nije mi promakao njen zažareni pogled koji je klizio mojim tijelom. Čudan sjaj u njenim očima natjerao me da porumenim. U jedno sam bila sigurna. Njezine namjere u ovom trenutku nisu bile čiste. Jednim pokretom istrgnula sam joj ručnik iz ruke.
- Koliko dugo si ovdje? Ne znaš li kucati? Jako si me uplašila – zbunjeno sam promucala.
- Željela sam te iznenaditi. Kupila sam sladoled od višnje, onaj koji najviše voliš – pojasnila je. – Dođi, pomoći ću ti da se obrišeš – drhtavo je rekla.
- Nema potrebe, nisam dijete, mogu i sama – gotovo sam vrisnula nagonski ustuknuvši od nje.
- Kako hoćeš. Samo sam željela pomoći. Čekam te u kuhinji. Požuri inače će se sladoled otopiti – rekla je sada već potpuno mirna. Naprosto više nisam znala što bih rekla ili učinila. Te nagle promjene u njezinom ponašanju mi nikako nisu bile jasne.

Uspomena na taj nemili događaj iznova me natjerala da zadrhtim. Nikako se nisam mogla prisjetiti u kojem su točno trenutku zapravo počeli moji problemi s Tonkom. Samo da nam Ivan čim prije uspije pronaći stan. Kad preselim k njemu, sve će biti puno lakše. Tonkina tortura postat će prošlost. Ali, opet, kakva sam ja to osoba ako ju tek tako ostavim na cjedilu? Prava istina je da Tonka i nije oduvijek bila takva. U početku je doista bila draga i srdačna djevojka. S njom sam mogla razgovarati o svemu. Zajedno smo odlazile u šoping i radile sve što inače rade prijateljice. Osim toga, ne treba zaboraviti kako mi je bila rame za plakanje onda kada smo Ivan i ja nakratko prekinuli vezu, razmišljala sam. U mislima sam se počela prisjećati dana kada je Tonka ušla u moj život, ali i onome što je prethodilo i što nas je zapravo zbližilo.
Studij medicine oduvijek je bio moj san. Znala sam kako mi obzirom na skromnu financijsku situaciju u našoj obitelji neće biti nimalo lako ostvariti ga. Mama je već godinama pobolijevala tako da je jedini izvor prihoda u našem domu bila tatina radnička plaća. Premda sam bila jedinica, nisam se mogla pohvaliti kako me život previše mazio. Rano sam spoznala što znače rad, trud i odgovornost. Ipak, nisam žalila zbog toga. Znala sam da su upravo to temeljne vrijednosti svakog čovjeka i kako će mi svaka životna škola jednoga dana itekako koristiti. Kada se jednog jutra za doručkom poteglo pitanje mog odlaska u Zagreb kako bih ondje nastavila školovanje, nitko nije bio sretniji od mene. Još kada sam čula tatine sljedeće riječi nisam mogla suspregnuti suze.

- Kćeri, znamo koliko želiš nastaviti školovanje. Nadamo se da ćemo ti tamo u Zagrebu barem malo nedostajati jer ti nama sigurno hoćeš. Izvoli, ovo je za tebe – rekao je pruživši mi omotnicu. – Nije bilo lako, no uspjeli smo uštedjeti nešto. Neko vrijeme dostajat će ti za stan i hranu. Čim uzmognemo, poslat ćemo ti još novca. Tvoje je samo učiti i redovito davati ispite – rekao je sa suzama u očima.
- Kada sam zavirila u omotnicu zaplakala sam od ganuća. Ondje je bila poprilična svota novca i mogla sam samo slutiti koliko odricanja je mojim roditeljima bilo potrebno za to.
- Hvala vam, dragi moji. Obećavam kako vas neću razočarati – prošaptala sam ljubeći ih.
- Nema na čemu kćeri. Želimo da znaš koliko te volimo i da nema onoga što ne bismo učinili za tebe – rekao je tata pomilovavši me po kosi.

Već nekoliko dana kasnije bila sam u Zagrebu. Imala sam sreće i još istog popodneva uspjela sam pronaći stan. Nije bio posebno velik ali je bio djelomično namješten što mi je trenutačno i više nego odgovaralo. Osim toga, sve u njemu bilo je čisto i uredno što mi se posebno svidjelo. Ipak, kada je gospođa Ljerka, moja nova stanodavka, spomenula iznos mjesečne najamnine, moram priznati kako me na trenutak uhvatila panika. Moj Bože, nisam imala pojma da bi moglo biti tako skupo. Ovo doista premašuje moja očekivanja. Što ću sada? – pitala sam se. Vidjevši moj očaj gospođa Ljerka se sažalila nada mnom.

- Ukoliko iznos najamnine prelazi vaša očekivanja možda ne bi bilo loše da razmislite o sustanarki. Imali biste društvo, osim toga i troškovi bi bili upola manji, zar ne? Ne brinite, znam kako vam je. I sama sam nekada bila u sličnoj situaciji. Što ste ono rekli da studirate?  – nježno je upitala a ja joj nisam prestajala zahvaljivati na savjetu.

Izvrsna ideja! Kako mi to odmah nije palo na pamet? Već sutra ću dati oglas u novine da tražim cimericu –  sretno sam razmišljala te večeri u krevetu.
Kako bilo, nisam imala pojma o tome da je i potraga za cimericom poprilično naporna stvar. Premda sam već ubrzo bila zasuta potencijalnim ponudama, nisam se željela prenagliti. Javila se djevojka koja je u stan željela dovesti i psa, ali ja to nisam željela. Nije da nisam voljela životinje, no oduvijek sam smatrala kako im nije mjesto u kući. Osim toga, iskreno sam sumnjala da bi se takvo što dopalo našoj stanodavki. Drugoj koja se javila najamnina je još uvijek bila previsoka, a treću koja je došla jedva da sam uopće i uspjela razumjeti. Djevojka je toliko zaplitala jezikom da je bilo više nego očito kako je prethodno dobrano zavirila u čašu. Nije da mi većina od njih nije bila simpatična, no ipak, ako sam već mogla birati s kime ću dijeliti stan, tada sam željela da navike i svjetonazori te osobe budu što sličniji mojima.
Na moju veliku sreću, kako sam tada mislila,  želja mi se ispunila već za nekoliko dana. Upravo sam si u kuhinji pripremala čaj kada me prenulo zvono na ulaznim vratima. Tko smeta u ovo vrijeme? – zapitala sam se. Vani je kiša lijevala kao iz kabla, osim toga, bilo je već gotovo šest sati na večer i nisam nikoga očekivala.

- Dobro večer! Kako vam mogu pomoći? – upitala sam odškrinuvši vrata. Ispred njih je, u više nego skromnoj odjeći, mokra do kože drhtala tamnokosa djevojka.
- Dobro večer! Moje ime je Tonka i došla sam u vezi vašeg oglasa. Još uvijek tražite cimericu, zar ne? Oprostite na smetnji, no upravo sam stigla u Zagreb. Nadam se da se ne ljutite što dolazim ovako kasno. Mislila sam… – ispričavala se drhtavim glasom. Stajala je ondje dok joj je tijelo podrhtavalo od hladnoće. Promatrala me tako tužnim pogledom da nisam mogla ne osjetiti samilost.
- Katja, drago mi je. Izvoli, uđi. Uvjerena sam da bi ti prijala šalica čaja– bila je to više tvrdnja nego pitanje. Čini se kako mi se napokon osmijehnula sreća, pomislila sam.
- Hvala, iznimno ste ljubazni, no, kasno je i ne bih vam željela smetati…- nećkala se.
- Ne smetaš mi, uostalom, moraš pogledati stan – veselo sam rekla.

Već dva sata kasnije imala sam osjećaj kao da Tonku poznajem cijeli život. Moram priznati kako me njezina životna priča doista dirnula. Kako mi je ispričala, u stravičnoj prometnoj nesreći rano je izgubila oca. O njoj se nastavila brinuti majka. Nakon njegove smrti, bilo im je užasno teško. Snalazile su se kako su znale i umjele. Premda su oduvijek živjele skromno, Tonka je bila odlična učenica i baš poput mene, sanjala o fakultetu.
- Ne vjerujem da bi to bilo moguće da se mama nedavno nije uspjela zaposliti. Istina, radi kao spremačica i plaća joj nije baš Bog zna što, no, ipak, bolje išta nego ništa – sramežljivo je rekla pognuvši glavu.
-Tonka, ne moraš se sramiti zbog toga. Svaki posao je častan dokle god se pošteno obavlja. Uvjerena sam da je i tvoja mama baš poput tebe iznimna osoba. Bit će mi drago ostaneš li ovdje. Jedino se moramo dogovoriti koja od nas dvije će spavati u spavaćoj, a koja u dnevnoj sobi. I, molim te, možemo li napokon prijeći na ti? – našalila sam se.
- Oh, naravno! – zbunila se. – Ne mogu ti reći koliko sam sretna zbog toga što ću imati cimericu poput tebe. Katja, ti si tako dobra i plemenita osoba. Ah, da, i prelijepa naravno. Potpuno mi je svejedno na čemu ću spavati dokle god ćeš mi ti biti prijateljica – ozareno je dodala.
- No, dobro, nećemo sad pretjerivati. Imam i ja svoje žute minute. Već ćeš se uvjeriti u to – šaljivo sam joj priprijetila prstom.

Dani koji su uslijedili pokazali su mi kako s Tonkom doista nisam pogriješila. Iz dana u dan sve više je pridobivala moje simpatije. S njom mi nikada nije bilo dosadno. Bila je prijateljica u pravom smislu te riječi. Radile smo sve ono što prijateljice inače rade. Od maratonskih razgovora prije spavanja, pa sve do zajedničkog šopinga, ili barem isprobavanja odjeće po dućanima. Bila je prva koja je doznala za to onda kada se Ivan pojavio u mom životu. Premda su njeni pogledi na vezu po mom mišljenju bili u najmanju ruku čudni, vjerovala sam kako je to njen način da me zaštiti.
- Dakle, Ivana si upoznala na faksu. Katja, jesi li posve sigurna u to da mu možeš vjerovati? Muškarci su danas takvi, iskoriste te, a potom ostave. Pametna si djevojka. Nećeš valjda dopustiti da te bilo tko vuče za nos? – započela je jedne večeri pred televizorom.
- Oprosti, Tonka, no zaboravljaš da Ivan nije bilo tko. Tako je nježan i drag, osim toga, nevjerojatno je zgodan. Boljeg dečka od njega doista nisam mogla poželjeti. Evo, obećavam kako ću vas prvom prilikom upoznati.
- Dobro, sjediš li ti na ušima? Moram li ti sto puta ponoviti da su svi muškarci, bez iznimke, isti! – proderala se. – Ivan, Ivan, Ivan… – narugala se. – Povrijedit će te i patit ćeš zbog toga, a tada ćeš meni doći plakati – zatekle su me njezine riječi. Postalo je više nego očito da je Tonka iz nekog razloga odjednom postala silno uznemirena. Poskočila je iz naslonjača i ushodala se sobom poput zvijeri u kavezu.
- Kako to misliš? Ne razumijem? – mucala sam. – Tonka, prijateljica si mi. Razumijem da se brineš za mene, no, shvati, nisam dijete – nježno sam dodala.
- Oprosti, Katja, pretjerala sam, priznajem. Možeš li mi oprostiti? – upitala je nervozno lomeći prste. Činilo se baš kao da će svakog trenutka zaplakati. Što sam drugo mogla učiniti već zagrliti ju i uvjeriti kako će sve biti u redu.
Nekoliko dana kasnije pozvala sam Ivana na večeru kako bih ga upoznala s Tonkom. Premda je atmosfera u početku bila pomalo suzdržana, do kraja večeri svi smo se uspjeli opustiti. Kada je nakon večere Ivan pohvalio Tonkino kulinarsko umijeće, vidjelo se da joj je drago zbog toga. Prema osmijehu koji joj cijele večeri nije silazio s lica, učinilo mi se kako joj se Ivan ipak svidio.

- Eto, jesi li se napokon uvjerila da Ivan nije nikakav bauk? Čak štoviše, jako je drag, zar ne? – upitala sam Tonku nakon njegova odlaska dok smo prale posuđe.
- Paaa, istina, jako je zgodan – neodređeno je slegnula ramenima. – No, ja i dalje stojim iza onog što sam ti rekla. Ne zaboravi, svi muškarci su svinje – zapanjeno sam slušala njezine riječi. – A sada me ispričaj, umorna sam, idem spavati – naglo je dodala.
- Tonka, je li sve u… , redu? – nisam uspjela dovršiti pitanje a Tonka je već glasno zalupila vratima za sobom. Premda mi njezina reakcija nikako nije bila jasna, odlučila sam da ovoga puta neću trčati za njom kako bih se ispričala.  Ima li razloga duriti se, nek samo izvoli, tko joj je kriv? – ljutito sam pomislila. Unatoč svemu, dok sam pospremala posuđe, njezine riječi mi nikako nisu davale mira. Muškarci su svinje… Više od ičega kopkalo me zašto moja prijateljica toliko mrzi muški rod? Prema njezinoj priči, osim poneke simpatije do sad nije imala neku ozbiljniju vezu koja bi za sobom vukla loše uspomene. Nisu li njezine riječi malo preteške za nekoga tko nema nikakvog iskustva? Taji li mi Tonka što? – u glavi mi se rojilo tisuću pitanja bez odgovora.
Kako je vrijeme odmicalo shvatila sam da nas dvije, nakon te večeri, ma koliko se trudile, iz nekog razloga više ne uspijevamo uspostaviti onu nekadašnju bliskost. Nastavila sam se viđati s Ivanom dok se moja prijateljica za to vrijeme nekako sve više povlačila u sebe. Opazila sam da je postala nervoznija no inače. Lako bi planula za svaku sitnicu. Loše je i spavala čemu su svjedočili golemi podočnjaci koje je imala ispod očiju. Gotovo da više nisam mogla prepoznati svoju prijateljicu. Nedostajali su mi naši razgovori i sve lijepo što smo nekada dijelile.
- Tonka, što se događa s tobom? Jako si blijeda u posljednje vrijeme. Muči li te što? – upitala sam ju jednog jutra dok smo ispijale kavu.

- Glupost! Što bi me mučilo? Savršeno sam dobro – podrugljivo je odgovorila.
- Ne moraš se odmah ljutiti. Prijateljice smo. Samo sam željela pomoći – tiho sam rekla.
- Prijateljice?! Ne pričaj gluposti! Od kada imaš tog svog Ivana više ti nitko ne treba! – odbrusila je.
- Žao mi je ako doista tako misliš. Istina je da smo u posljednje vrijeme provodili puno vremena  zajedno, ali, zaboga, on mi je dečko! Zapravo, bivši dečko – uzrujano sam dodala. Opazila sam kako su se Tonkine oči istog trena raširile u čudu.
- Što? Jesam li dobro čula? Prekinula si s Ivanom? – upitala je.
- Ne znam ni sama. Prekjučer smo se porječkali zbog gluposti i još uvijek mi se nije javio. Čini se da je jako uvrijeđen kad ne odgovara na moje pozive – dodala sam suznih očiju. – Ne mogu si pomoći, Tonka, Ivan mi užasno nedostaje – zajecala sam na njezinom ramenu požalivši već istog trenutka.
- Eto, sad vidiš da sam ipak bila u pravu! – sarkastično je uzviknula. – No, no, umiri se, Katja. Ne plači, nije on toga vrijedan – dodala je vidjevši moje suze. – Ne brini, draga, imaš mene. Ja te nikada neću napustiti. Kunem se – prošaptala je brišući mi suze. Da sam u tom trenutku mogla pročitati njezine misli, uvjerena sam kako bih pobjegla glavom bez obzira, ali bila sam veoma tužna stoga mi je godio njen prijateljski zagrljaj.
Kada mi se Ivan nije javio niti sljedećih nekoliko dana shvatila sam da je našoj vezi došao kraj. Kakav je to muškarac? Nikakav. Obična kukavica, eto što je! Da te istinski volio ne bi te ostavio zbog gluposti. Vjeruj mi, Katja, nije te vrijedan  – pametovala je Tonka ne znajući kako mi time dodatno stavlja sol na ranu.

Kako je vrijeme odmicalo prestala sam se nadati da će mi se Ivan ikada više javiti. Čini se kako je Tonka ipak imala pravo. Ivan me ne voli! Vrijeme je da se napokon pomirim s tim, razmišljala sam, no bilo je to lakše reći negoli učiniti.
Premda se Tonka svim silama trudila oraspoložiti me, tih sam dana bila neutješna. Tetošila me poput djeteta ali i dovodila na rub živaca svojim pretjeranim izljevima nježnosti. Možda će zvučati smiješno, no moja se prijateljica toliko trudila ugoditi mi da mi je to iz dana u dan sve više išlo na živce. Kada bih joj prigovorila kako me guši svojim pretjerivanjem, nadurila bi se poput djeteta a tada bih se osjećala još gore. Očajnički mi je bilo potrebno malo privatnosti. Više od ičega željela sam plakati, vrištati, urlati, bilo što, samo da nekako uspijem preboljeti Ivana. Priznala ja to ili ne, voljela sam ga i užasno mi je nedostajao.
Otprilike mjesec dana kasnije, vrativši se s predavanja u stanu me dočekalo prilično neugodno iznenađenje.
- Hej, doma sam! – uzviknula sam odloživši kaput kada je Tonka doslovce iskočila pred mene.
- Iznenađenje! – proderala se. – Ha! Što kažeš? Sličimo, zar ne? – upitala je.
Razjapila sam usta od iznenađenja. Nekoliko minuta nisam uspijevala progovoriti od šoka.
- Zaboga, Tonka, što si učinila sa sobom? – upitala sam nekontrolirano zadrhtavši. Osoba ispred mene, nalikovala mi je kao jaje jajetu. Ne samo da smo imale istu frizuru i boju kose, već je i naša šminka i odjeća bila identična.
- Ništa, samo sam odlučila promijeniti frizuru. Dosadila mi je duga kosa. Nekako je previše dosadna za razliku od tvoje, koja je kratka, ali zato izgleda lijepo. Dobro, Katja, zar ti stvarno ne shvaćaš da si mi uzor? Lijepa si, pametna i, za razliku od mene, imaš stila. Nisi li opazila kako uvijek kupujem odjeću identičnu tvojoj? Ne ljutiš se zbog toga, zar ne? – upitala je ne sačekavši odgovor. Odmjerivši Tonku osjetila sam kako me obuzima jeza.
- Ali… Tonka, nije riječ samo o frizuri. Nas smo dvije potpuno iste… Ne mogu vjerovati… – nesuvislo sam blebetala.
- Znala sam da će ti biti drago.  Jedva čekam da me vide one glupače s fakulteta. Baš me zanima koga će sada ismijavati – dodala je s čudnim sjajem u očima.
Bila bih sretna kada bih mogla reći kako je tu bio kraj iznenađenjima, no nije bilo ni približno tako. Tješilo me jedino to što smo Ivan i ja upravo tih dana uspjeli izgladiti nesuglasice. Premda me zateklo ono što mi je rekao nisam mu to željela priznati.
– Ljubavi, drago mi je što smo se pomirili. Uvjeren sam kako bi se to dogodilo i ranije da si željela razgovarati sa mnom.
– Kako to misliš? – upitala sam ništa ne shvaćajući.

Ispričao mi je kako me nakon svađe nazvao barem desetak puta kako bi se ispričao, no uvijek se javljala Tonka govoreći mu kako ne želim čuti za njega.
- Baš čudno. Nikada mi nije spomenula da si zvao. Doista, iznenađenjima nikad kraja – zamišljeno sam promrmljala.
- Možda je zaboravila. To sada ionako više nije važno, zar ne? – rekao je Ivan poljubivši me. – Ako će te zanimati, popodne idem pogledati jedan stan. Želiš li poći sa mnom? – nježno je upitao na što sam mu se oduševljeno bacila u naručje.
Ono što sam doznala već sljedećeg dana potpuno me šokiralo. Shvatila sam da uopće ne poznajem osobu s kojom sam već nekoliko mjeseci živjela pod istim krovom.
Čim sam sljedećeg jutra otvorila oči shvatila sam da Tonka nekim čudom nije u stanu. Premda me čudilo što je izišla tako rano, bilo mi je drago zbog toga. Barem ću u miru spakirati stvari, zadovoljno sam pomislila. Bila sam dobro raspoložena jer smo Ivan i ja prethodne večeri imali sreće. Za malo novca uspjeli smo pronaći savršeno ljubavno gnijezdo. Bila sam sretna što ću napokon kvalitetno provoditi vrijeme s čovjekom kojeg volim. Nisam nimalo sumnjala u to da ćemo nam biti lijepo zajedno. Jedini problem bio je kako pripremiti Tonku na to da ću se uskoro odseliti. Neće biti lako, ali već će razumjeti, razmišljala sam kada je tišinu zaparala reska zvonjava telefona.

- Dobro jutro, nadam se kako vas nisam probudila – obratio mi se ugodan ženski glas s druge strane slušalice.
- Ma kakvi, sve je u redu. Nego, recite kako vam mogu pomoći? – upitala sam.
- Zapravo, trebala bih Tonku. Oprostite, nisam se predstavila, ja sam Mira, Tonkina mama, a ti si zacijelo Katja?  Zabrinuta sam za nju jer se već neko vrijeme nije javila ni meni ni ocu. Bojim se da je ponovo loše – pojasnila je ne sačekavši odgovor.
- Čekajte, samo malo. Jesam li dobro razumjela? Rekli ste ocu? Nije li Tonkin tata mrtav? – zaprepašteno sam upitala.
- Naravno da nije. Istina, već nekoliko godina ne živimo zajedno, no to ne znači kako i on ne brine za Tonku – dodala je a ja sam osjetila kako počinjem drhtati. Bože, s kim ja to živim? Tko zna što još sve neću doznati? A bila sam uvjerena da je dobra i da joj mogu vjerovati – pomislila sam.
- Katja, dušo, jesi li tu? Molim te, reci mi kako mi je kći? Uzima li redovito lijekove koje joj je prepisao liječnik? – smrznula sam se kada je upitala gospođa Mira.
- Kakve lijekove? O čemu govorite? Tonka mi nije spominjala da je bolesna – prestravljeno sam dodala premda sam već slutila što će mi reći.
- Oprosti, mislila sam da ti je rekla – zbunila se. – Tonka je imala nekih problema, mislim, psihičkih  – pojasnila je. – Neko je vrijeme čak bila hospitalizirana zbog toga, ali, na sreću, stanje joj se ubrzo popravilo. Jedino što i dalje mora redovito uzimati lijekove – rekla je uz osjetnu nelagodu.
- Žao mi je, stvarno nisam imala pojma o tome – uspjela sam promucati. Bože, što sad da radim? Postajalo mi je sve jasnije da ja o Tonki zapravo nisam imala pojma.
- Dušo, možeš li joj, molim te reći da mi se čim prije javi. Kad god je nazovem mobitel joj je isključen – dodala je. – I…. – kao da je još nešto željela reći ali se naglo predomislila. – Hvala ti Katja –  dodala je  prekinuvši vezu. Premda mi nakon svega što sam doznala nije bilo svejedno, odlučila sam otvoreno porazgovarati s Tonkom čim se vrati. Znala sam da itekako imam razloga za strah, jer tko zna kako bi mogla reagirati, no ovoga puta sam bila odlučna izvesti stvari na čistac. Tonka mi je morala koješta objasniti.
Nekoliko sati kasnije napokon se pojavila. Bila je blijeda i djelovala je potpuno izgubljeno.

- Tonka, gdje si do sad? Jesi li dobro? Jutros je nazvala tvoja mama. Željela je razgovarati s tobom – započela sam. –  I, naravno, da ne zaboravim, tata te također pozdravlja – nisam odoljela ne dodati.
- Ja nemam tatu! Moj tata je mrtav! – vrisnula je. – Ili si to zaboravila? – upitala je prijetećim tonom.
- Tvoja mama tvrdi suprotno – hrabro sam rekla.
- Što? Vjerovat ćeš ženi koju čuješ prvi put u životu a ne meni, svojoj prijateljici koja te voli više od života – zaurlala je.
-  Ne bih se kladila u to! – povikala sam dok mi je srce bučno udaralo od straha. – Kakva je to prijateljica koja laže o tome tko je i što je? Kakva je to prijateljica koja ti prešuti da te zvao dečko dok istovremeno zna da umireš za njim? Ili, na koncu, kakva je to prijateljica koja ti ne želi povjeriti svoje probleme dok istovremeno poput pijavice iz tebe izvlači i najmanju pojedinost? – sada sam i ja vikala dok je Tonka preneraženo buljila u mene.
- Što? Otkud znaš sve to? Priznaj, ponovo si vidjela onog glupog Ivana. Zašto mi to činiš? Ne mogu vjerovati – zaurlala je poput ranjene životinje.
- E, pa čini se kako ćeš ovoga puta to ipak morati. Ne samo da sam vidjela Ivana već smo izgladili sve nesporazume i odlučili živjeti zajedno. Već sutra selim iz ovoga stana. I, znaš što? Jedva čekam! – odlučno sam rekla trudeći se da mi glas ne zadrhti.
- Ne, ne… Molim te, reci kako to nije istina. Zar nakon svega što sam učinila za tebe? – upitala je u nevjerici dok su joj licem tekle suze.
- Tonka, možeš li napokon prestati? Tvoje ponašanje je doista besmisleno. Odlučila sam. A sada me ispričaj, umorna sam, idem u krevet – rekla sam okrenuvši se.
- Molim te, Katja, ne ostavljaj me! – zavapila je oblivena suzama no ja ju više nisam slušala. Napokon sam smogla hrabrosti reći joj sve što je ide i sada sam mogla odahnuti. Hvala Bogu, od sutra započinje moj novi život, razmišljala sam tonući u san.
U gluho doba noći probudio me čudan zvuk iz kupaonice. Uspravivši se u krevetu pažljivo sam osluškivala no čuo se samo šum vode. Baš je našla pravo vrijeme za kupanje. No, zašto se čudim? Ipak je u pitanju Tonka, podrugljivo sam pomislila.
Otprilike pola sata kasnije shvatila sam kako ipak nešto nije bilo u redu. Izuzev šuma vode koja je curila iz slavine, posvuda je vladala mrtva tišina. Ne bi li kada već odavno trebala biti napunjena? Zašto ne zatvori vodu? – zapitala sam se. Oh, ne, moj Bože, ne! Tonka! – vrisnula sam iskočivši iz postelje. Ono što sam ugledala u kupaonici neću zaboraviti dok god sam živa. Sklopljenih očiju, Tonka je ležala u kadi, dok se voda pomiješana s njezinom krvlju prelijevala preko rubova. – Tonka! Zaboga, što si učinila? – zaridala sam pojurivši prema telefonu. Nakon što sam pozvala pomoć vratila sam se u kupaonicu. Tonkino lice bilo je blijedo poput kreča. Znala sam kako je svaka minuta dragocjena. Nadala sam se samo kako pomoć neće stići prekasno.
Danas nekoliko mjeseci kasnije, unatoč svemu, drago mi je što mogu reći kako je Tonka uspjela preživjeti. Mlada je, stoga je fizički oporavak tekao veoma brzo. Bojim se kako će onaj drugi, čije korijene kako je rekao liječnik, Tonka najvjerovatnije vuče još iz djetinjstva, ići puno teže. Budući da je cijelo vrijeme negirala postojanje oca u svom životu, bojim se i pomisliti što bi to moglo značiti za Tonku. Njena snažno izražena potreba za brigom o drugoj osobi, u ovom slučaju meni, kao i izlaganje izuzetnim žrtvama da bi se zadržala ljubav te osobe, liječnik je dijagnosticirao  kao poremećaj ličnosti. Ako se tome još pridoda i neredovito uzimanje lijekova, jasno je da je Tonka unatoč svemu još dobro i prošla. Žao mi je što nisam uspjela na vrijeme shvatiti što joj se događa, no nadam se, kako sam se, spasivši joj život uspjela barem djelomice iskupiti zbog svega. Od srca se nadam kako će Tonka već uskoro ponovo biti ona stara, baš kao onda kad smo se tek upoznale. Reći ću joj to već sljedećeg tjedna kada je Ivan i ja ponovo planiramo posjetiti.

Dok promatram svoju usnulu trogodišnju kćerkicu Emili, osjećam kako me preplavljuje golema ljubav prema tom malenom biću. Ona je nešto najbolje što mi se ikad dogodilo i znala sam kako je svaka, pa i najmanja žrtva bila vrijedna toga. Pomilovavši ju još jednom po glavici, pokrila sam ju dekicom i tiho se išuljala van. Upravo u tom trenutku začulo se otvaranje ulaznih vrata.

- Bok cure, stigao sam! Što rade moje dvije ljepotice? – povikao je moj suprug Viktor iz hodnika.

- Šššš… Možeš li još malo glasnije? Emili je maločas zaspala. Upravo dolazim iz njezine sobe – ukorila sam ga. Nije mi promakao Viktorov sumnjičavi pogled u tom trenutku. Unatoč tome, brzo se pribrao.

- Oprosti, znam što misliš, no ne mogu si pomoći. Znaš koliko te volim, zar ne? – upitao je uzdahnuvši.

- Ne moraš se ispričavati. Ja bih to trebala učiniti tebi. Ionako svoj oporavak najviše dugujem tebi. Ne brini, ljubavi, sve to je sada iza nas. Obećavam kako je sve u redu. Dođi…. – privukla sam ga k sebi i strastveno poljubila.

- Mmmm… Moram priznati da nisam očekivao ovako uzbudljiv doček – promrmljao je između poljubaca. – Kako bi bilo da na trenutak skočimo u sobu? Emili ionako spava… – nagovarao me razodijevajući me. Već sljedećeg trenutka moja se košulja našla na podu.

- Mamice! Čajić! – u stvarnost me vratio Emilin glasić. Bože! – šokirano sam vrisnula osvrnuvši se. Naša kći je sjedila na stubama i s plastičnom bočicom u rukama, raširenih očiju zurila ravno u nas. Veće nelagode spasila nas je jedino njezina snažna želja za čajem koji je svakoga dana redovito pila u ovo vrijeme. Premda naša kći još uvijek puno toga nije mogla shvatiti, posramljeno sam podigla košulju s poda prekrivši njome svoje obnažene grudi.

- Naravno, dušice, odmah! Dođi, idemo u kuhinju – zbunjeno sam promucala uhvativši je za ručicu. Viktor se nelagodno nakašljao i poljubivši Emili znakovito naglasio kako ide pod tuš. – I to hladan – negodovao je. – Samo da znaš, večeras mi nećeš umaći – zavodljivo mi je priprijetio prstom zaputivši se u kupaonicu na što nisam odoljela ne nasmijati se.

Nikada neću zaboraviti dan kada sam upoznala Viktora. Stajala sam na kraju poduljeg reda u banci čekajući svoj red kada se muškarac ispred mene nenadano osvrnuo.

- Gospođice, imate li sat? – upitao je prostrijelivši me neodoljivim pogledom svojih tamnih očiju. Sve na njemu bilo je naprosto savršeno. Bila sam uvjerena kako je on najljepši muškarac kojeg sam ikada vidjela.

- Gospođice? Jeste li dobro? Nešto sam vas pitao – svežnjem papira mi je mahnuo ispred nosa na što sam se zacrvenjela od nelagode.

- Ah, da, oprostite, što ste me ono pitali? – nelagodno sam se osmjehnula dok me on začuđeno promatrao. Mora da sam izgledala poput zadnje glupače jer me neznanac ispred mene već u sljedećem trenutku primio za ruku i pogledao na sat koji sam nosila na njoj.

- Nadam se da nemate ništa protiv! Znate, žurim i ne znam mogu li više čekati. Usput, ja sam Viktor. Sa zadovoljstvom vam prepuštam svoje mjesto u redu – žurno je rekao dok mi je srce mahnito tuklo.

- Helena, drago mi je – jedva sam uspjela promucati no on je već jurio van. Čeznutljivo sam gledala za njim u nadi kako ćemo se jednom ponovo sresti. Na moju veliku sreću dogodilo se to već uskoro. Upravo sam se pješice vraćala s posla kad mi se odjednom na ulici obratio poznati glas.

- Helena, zar ne? Drago mi je što vas ponovo vidim. Želio bih vam se nekako odužiti za uslugu. Što kažete na jednu kavu? Evo, obećavam da neću gledati na sat – našalio se Viktor. Shvativši da me nije zaboravio gotovo sam se onesvijestila od uzbuđenja.

Nakon prve zajedničke kave sve je išlo lakše. Viktor ne samo da je bio jako zgodan već je bio i iznimno topla i pristupačna osoba. Uživala sam u našim zajedničkim trenutcima. Već uskoro bila sam do ušiju zaljubljena u njega. Na moju veliku sreću, i Viktor je osjećao isto. Nekoliko mjeseci kasnije počeli smo razmišljati o zajedničkom životu koji se pokazao punim pogotkom. Nas dvoje smo naprosto bili stvoreni jedno za drugo.

Ubrzo potom upriličili smo i skromno vjenčanje. Dan kada sam i zvanično postala Viktorovom suprugom ostat će mi u sjećanju kao najsretniji dan u životu. Premda je Viktor kao uspješan ekonomist radio gotovo po cijeli dan, večeri su bile rezervirane samo za nas dvoje. Nakon satova plesa koje sam davala u popodnevnim satima, trčala bih kući i spravljala romantičnu večeru. Sve u našem životu bilo je savršeno i uskoro smo počeli razgovarati o proširenju naše male obitelji. Ni slutila nisam kako će dan koji svakoj ženi ostaje u najljepšem sjećanju, meni uskoro naglavce preokrenuti život. Bojim se i pomisliti što se sve moglo dogoditi da mi Viktor nije bio potpora u najtežim trenutcima….

Toga dana, kada sam doznala da sam trudna, osjećala sam neizrecivu slabost i mučninu. Čak ni ples, koji sam doslovce obožavala nije mi pričinjavao osobito zadovoljstvo. Snažan nagon za povraćanjem stalno me tjerao do toaleta. Djevojke koje sam poučavala sumnjičavo su me promatrale.

- Ne znam što mi je danas. Zacijelo je u pitanju nekakva viroza – ispričavala sam se. Samo bi mi još trebalo da se sada razbolim, pomislila sam.

- Možda ste trudni – javila se Lea, jedna od djevojaka. Zapanjeno sam pogledala u nju. Moram priznati kako mi ta mogućnost dosad uopće nije pala na pamet. Kada bi barem bilo tako, sretno sam pomislila a osmijeh mi je ozario lice.

Na povratku kući svratila sam u ljekarnu i kupila test za dokazivanje trudnoće. Požurila sam doma kako bih čim prije potvrdila svoje sumnje. Čekajući nalaz testa tresla sam se od iščekivanja. Bože, molim te, daj da bude pozitivan – molila sam u sebi.

Vrisnula sam od sreće kada je test pokazao da sam uistinu u drugom stanju. Nisam mogla dočekati da se Viktor vrati s posla kako bih mu prenijela sretnu vijest. Imat ćemo bebu, pjevalo je sve u meni. Uključila sam film na videu kako bih prikratila vrijeme do Viktorova povratka no nisam se mogla koncentrirati. Glavom su mi se počela motati imena koja bismo mogli dati našoj bebici.

Zacijelo sam zadrijemala u naslonjaču jer me prenuo tek Viktorov glas.

- Ljubavi, dođi u krevet. Ovdje je prilično hladno!

U trenu sam skočila na noge a oči su mi oduševljeno zasjale.

- U redu… Možeš li mi reći što se događa? Čemu mogu zahvaliti za toliku sreću na tvom licu? – upitao je Viktor pozorno me motreći.

- Dragi… Trudna sam! – oduševljeno sam vrisnula.

- Što? Jesi li sigurna? Pa to je prelijepa vijest – široko se osmjehnuo primivši me u naručje.

Od tog dana, ako je to uopće i bilo moguće, Viktor me tetošio još više. Izričito mi je zabranio bilo kakvo umaranje. Čak je unajmio gospođu koja mi je nekoliko sati dnevno pomagala u kućanstvu. Kada sam se pokušala pobuniti Viktor me satima uvjeravao kako će za našu bebu biti najbolje budem li se puno odmarala i zdravo hranila.

- Ljubavi, znaš koliko te volim. Tebi i bebi želim samo najbolje. Ipak, možda je sada kada si trudna napokon došlo vrijeme da razmislimo o kupnji kuće na periferiji. Uvijek si govorila kako ne želiš odgajati djecu u gradu. Možda bismo ovog vikenda mogli zajedno pogledati neke kuće? Ha, što kažeš? – razveselio me svojim prijedlogom jednoga jutra. Imala sam puno povjerenje u Viktora, osim toga umirivala me činjenica da moj suprug izvrsno zarađuje i da si takvo bez problema možemo priuštiti.

Već tri mjeseca kasnije napustili smo gradski život i preselili se na prekrasno imanje na periferiji. Viktor je uzeo nekoliko tjedana godišnjeg odmora kako bi se smjestili. Kuća je bila golema i bilo je još dosta posla oko uređenja ali Viktor se nije bunio. Marljivo je radio od jutra do mraka i činilo se kako nikada nije bio sretniji.

Kada su otprilike mjesec dana kasnije svi radovi privedeni kraju, napokon sam mogla odahnuti. Kuća je doista izgledala prekrasno, jedino sam bila tužna zbog Viktorovog povratka na posao. Znala sam kako će mi u ovako velikoj kući Viktor nedostajati još više, posebice stoga jer su naši prvi susjedi bili kilometrima udaljeni od nas.

Sada sam već bila u sedmom mjesecu trudnoće i kretala sam se sve teže. Na moju veliku sreću trudnoća je dobro napredovala i kako se bližio dan porođaja, osjećala sam sve veće uzbuđenje u sebi. Silno sam se veselila tom malenom biću i jedva čekala primiti ga u naručje.

Nikada neću zaboraviti dan kada je naš mali anđeo došao na svijet. Zalijevala sam cvijeće na terasi kada sam osjetila čudan grč u trbuhu. Budući da je do predviđenog termina bilo još dva tjedna, pomislila sam kako je riječ o lažnim trudovima. Odučila sam ih ignorirati, ali kada se bol ponovila i nakon pet minuta, a potom u sve manjim razmacima panično sam dohvatila telefon. Mahnito sam otipkala Viktorov broj. Uzalud, jer je bio isključen. Bol u trbuhu postajala je sve jačom. Znala sam da je porođaj veoma blizu. Pozvala sam taksi i u sebi molila da na vrijeme stignem u bolnicu.

Nekoliko sati kasnije na svijet sam donijela Emili. Premda se porođaj zakomplicirao, a Emili rodila carskim rezom, oporavljala sam se prilično brzo. Sve na našoj djevojčici bilo je savršeno, od iznimno dugih trepavica, prilično neobičnih za novorođenče, do guste crne kosice koja je neodoljivo podsjećala na Viktorovu. Ipak, kada sam prvi put primila to maleno biće u naručje bila sam potpuno ravnodušna. Osjećala sam čudnu prazninu u sebi. Sve emocije koje sam u iščekivanju sretnog događaja nosila u sebi, nestale su doslovce preko noći. Premda me gušio osjećaj krivnje, nisam si mogla pomoći. To nešto, bilo je jače od mene. Što nije u redu sa mnom? Istina, porođaj nije bio lak, no ne bih li poput ostalih majki na odjelu trebala osjećati ljubav i nježnost prema svom djetetu, pitala sam se za dugih besanih noći u bolničkom krevetu. Čak je i Viktor opazio promjenu na meni.

- Ljubavi, nekako si mi zamišljena? Jesi li dobro? – nježno je upitao za jednog posjeta.

- Da, jesam, zašto ne bih bila? – pomalo svadljivo sam upitala.

- Ne moraš se odmah ljutiti. Samo me zanimalo. Znaš da tebe i našeg malog anđela volim najviše na svijetu – rekao je ljuljuškajući našu usnulu kći u naručju.

- Viktore, prestani! Ne vidiš li da spava! Tko će to činiti kada tebe noćas ne bude ovdje? – sarkastično sam upitala. Prema Viktorovom povrijeđenom pogledu shvatila sam da sam pretjerala.

- Oprosti, samo… Nemaš pojma kako mi je kad naša kći po cijelu noć plače – dodala sam nešto blaže.

- Ne brini, kad ponovo budeš kod kuće pomoći ću ti koliko god budem mogao, obećavam. Već sam zatražio nekoliko slobodnih dana na poslu – nježno je rekao približivši usne mojima. Instiktivno sam okrenula glavu kako bih izbjegla njegov poljubac.

- Helena, sigurna si da je sve u redu? – zatečeno je upitao.

- Da, jest i koliko ti puta to još moram ponoviti. A sada me pusti da se malo odmorim – promrmljala sam sklopivši oči premda mi se uopće nije spavalo.

- U redu. Mislio sam ostati još malo, ali ako si doista toliko umorna… – uzdahnuo je ne dovršivši rečenicu. Nije mi promakla povrijeđenost u njegovom glasu. Što je bilo najgore, nisam imala pojma zašto sam odjednom tako neprijateljski raspoložena prema njemu. Viktor mi doista nije ništa skrivio.

Nekoliko dana kasnije s Emili u naručju vratila sam se kući. Viktor je neprekidno oblijetao oko nas i trudio se da nam ništa ne nedostaje. Unatoč tome ja i dalje nisam bila zadovoljna. Premda sam se već uspješno oporavila od operacije, neprekidno sam osjećala umor i iscrpljenost. Jedva da sam bila u stanju brinuti se o Emili. Neki čudan glas koji se odjednom pojavio u mojoj glavi nije mi prestajao ponavljati kako sam užasna majka. Praćena grizodušjem ali i strahom, odjednom Emili više nisam ispuštala iz naručja. Sve što mi se događalo, zbunjivalo me i činilo užasno prestrašenom i napetom. Unatoč tome, nisam nalazila hrabrosti povjeriti Viktoru što me muči jer sam vjerovala kako bi pomislio da sam luda.

Nekoliko dana kasnije zamolila sam ga da u dječju sobu postavi video nadzor kako bih se i noću iz kreveta mogla uvjeriti da je Emili dobro. Odjednom sam, ni sama ne shvaćajući zašto, počela vjerovati kako je Emili u smrtnoj opasnosti.

- Dušo, ne misliš li da je to ipak malo previše. Emili je savršeno normalna beba i ne bi trebala toliko brinuti za nju – pokušavao me uvjeriti Viktor.

- Lako je tebi. Sljedeći tjedan se vraćaš na posao, a ja ponovo ostajem sama. Tko zna što se sve može dogoditi – pojasnila sam na što se Viktor upitno zagledao u mene. – Molim te, samo učini to – odlučno sam rekla kako bih izbjegla daljnju raspravu. Viktor je očito shvatio da sam odlučna u svojoj namjeri stoga je samo slegnuo ramenima. Već narednog dana pozvao je majstora koji je postavio kameru tik iznad Emilinog krevetića. Vjerovala sam kako će mi to pomoći da budem mirnija, no prevarila sam se. Premda sam u svakoj pori svog bića osjećala umor, noću gotovo da više i nisam spavala. Gotovo cijelu noć provela bih buljeći u kameru pored uzglavlja. Nedostatak sna odrazio se i na to da ubrzo više nisam bila u stanju razlikovati stvarnost od snova. Trebala mi je cijela vječnost da se prisjetim kada sam uopće posljednji put jela ili se tuširala. Znala sam da imam ozbiljan problem. Unatoč tome i dalje nisam željela priznati Viktoru što mi se događa. Poznavajući Viktora, bojala sam se kako bi me istog trenutka potjerao liječniku. Budući da sam još uvijek dojila Emili nisam željela uzimati lijekove koji bi, vjerovala sam, mogli nauditi mojoj curici.

Stanje mi se dodatno pogoršalo kada se Viktor ponovo vratio na posao. Čim bih začula zvuk udaljavanja njegovog automobila počela bih osjećati bezrazložan strah. I dalje me mučila nesanica, osim toga, užasno sam smršavjela. Slike u mojoj glavi, iz dana u dan postajale su sve mutnije. Shvatila sam to jednoga dana kad mi je na vrata pokucala nepoznata žena.

- Dobar dan, kako vam mogu pomoći? – sumnjičavo sam upitala postariju gospođu pred vratima.

- Dobar dan. Moje ime je Ruža. Jučer sam razgovarala s vašim suprugom koji je rekao da vam je potrebna pomoć oko bebe – pojasnila je dok sam blijedo zurila u nju. Koliko god da sam se trudila nikako se nisam uspijevala prisjetiti da mi je Viktor spomenuo takvo što.

- Hvala što ste navratili, no mislim kako je u pitanju nesporazum. Doista nam nije potrebna pomoć! Upravo sam se spremala zatvoriti vrata kada je Ruža ponovo progovorila.

- Gospođo, vjerujete mi, nemam nikakvog razloga lagati vam. Bit će najbolje da nazovete muža i uvjerite se kako govorim istinu – nije odustajala. Premda mi nije bilo drago pustiti nepoznatu ženu u kuću, činilo se kako i nemam previše izbora.

- U redu, ali pričekajte u predvorju dok se ne vratim. I, naravno, budite tihi kako ne biste probudili Emili – naredila sam.

- Što se mene tiče možete biti potpuno mirni – suho je odgovorila. Nije mi promakao njen pogled pun nevjerice, no nisam marila za to. Nova dadilja! Kako da ne! Mogao te poslati bilo tko kako bi naudila mojoj Emili, razmišljala sam dok sam, osvrćući se, žurila prema telefonu.

- Helena, nemoj mi reći kako si zaboravila naš sinoćnji razgovor. Činim sve da ti olakšam a ti mi tako zahvaljuješ!? Žena dođe pomoći a ti je umalo otjeraš!? Zaboga, što se to događa s tobom?! Ne mogu vjerovati – snebivao se Viktor kad sam mu spomenula Ružin dolazak.

- Ah, da, sad se sjećam, oprosti mi dragi – slagala sam kako bih prekinula raspravu. – Sad moram ići! Vidimo se večeras – tobože veselo sam dodala prekinuvši vezu. Zapravo me užasavalo to što se još uvijek nisam mogla prisjetiti našeg razgovora.

Željela ja to ili ne, od toga je dana gospođa Ruža postala novim članom naše obitelji. Dolazila je k nama oko podneva i ostajala sve do večeri. Moram priznati kako se doista trudila oko Emili i olakšavala mi kad god je to bilo potrebno. Unatoč tome, nisam imala povjerenja u nju. Bojala sam se i razmišljati o tome da Emili i na minutu ostavim nasamo s njom.

Gotovo sam se onesvijestila od šoka kada je Viktor jedne večeri objavio kako bi se sljedeće subote u njegovoj tvrtci trebao održati prigodan domjenak.

- Ljubavi, pogodi što ima novoga? – tajanstveno se nasmiješio.

- Valjda ćeš mi ti to reći – bezvoljno sam promrmljala.

- Glavni direktor me predložio za jednog od domaćina! Nije li to predivno? Dolaze i neki poslovni partneri iz inozemstva. Nekako slutim da bi mi se ovoga puta doista moglo posrećiti – ozareno je rekao.

- To je predivna vijest – rekla sam tek toliko da nešto kažem.

- U subotu sve mora biti savršeno. Savršena hrana, piće, moja predivna supruga – uzbuđeno je dodao pomilovavši me po obrazu. U tom trenutku u glavi mi je zazvonio alarm.

- A Emili? Ne može li i ona s nama? – preneraženo sam upitala.

- Ljubavi, ne misliš li da bi bilo neprikladno povesti tako maleno dijete sa sobom. Potrebna mi je tvoja pomoć.  Želim da budeš uz mene i da napokon svi upoznaju moju prekrasnu ženu. Znaš da će Emili biti u dobrim rukama – zatečeno sam slušala njegove riječi.

- Vjeruješ kako ću Emili ostaviti samu s tom ženom? To ne dolazi u obzir! Ako je „gospođica licemjerka“ uspjela prevariti tebe, mene nije, niti hoće! Upamti, dokle god sam živa neću dopustiti da itko naudi mom djetetu! – histerično sam povikala.

- Helena, zaboga, o čemu govoriš? Slušaš li ti sebe uopće? – Viktor se preneraženo zabuljio u mene.

- Ruža je vještica! Ne znam kako to još uvijek nisi shvatio. Jučer sam na Emilinoj dekici pronašla čudan crveni končić! Ako ti to nije dovoljno da povjeruješ kako je ta ženturača iz nekog razloga odlučila baciti uroke na našu Emili, onda ne znam što jest! – sada sam već vrištala.

- Helena, umiri se, i molim te prestani govoriti gluposti! – zapovjedio je. – Nije mi jasno zašto toliko mrziš tu Ružu? Što ti je skrivila i od kud ti pravo da tako ružno govoriš o njoj? – upitao je unijevši mi se u lice. – Osim toga, nije li Emilina dekica upravo crvene boje? Nije li logično da bi tada i konac trebao biti iste boje?– sarkastično je upitao. Ton njegovog glasa natjerao mi je suze na oči.

- Oprosti mi, Viktore, ali, ne mogu si pomoći. Znaš koliko volim Emili. Doista se ne želim svađati s tobom. Tako sam umorna od svega… – zajecala sam bacivši mu se u naručje. Ondje je bilo tako toplo i sigurno.

- Oh, ljubavi, molim te, ne plači. Nije tako strašno. Samo si malo umorna i napeta. Čim se odmoriš sve će opet biti u redu – tješio me Viktor.

Te subote Viktor je rano otišao na posao. Odlučila sam s Emili otići do grada kako bih pokupovala još neke sitnice. Poslijepodne sam planirala iskoristiti za uređivanje. Znala sam kako će to biti pravi izazov jer više jedva da sam nalikovala onoj nekadašnjoj Heleni. Golemi podočnjaci ispod mojih očiju svjedočili su brojnim neprospavanim noćima. Moje je lice imalo čudnu blijedo žućkastu boju a nekada bujna plava kosa, potpuno se prorijedila. Sa suzama u očima shvatila sam koliko sam propala u posljednje vrijeme.

Iz kupnje sam se vratila s čak nekoliko pakiranja boje za kosu te hrpom krema i losiona koji su mom licu trebali dati novi sjaj. U potrazi za savršenom odjevnom kombinacijom pobacala sam svu odjeću iz ormara. Soba je nalikovala svinjcu no to me uopće nije brinulo. Nešto kasnije, dok sam u kupaonici nanosila boju, shvatila sam kako Ruža danas iz nekog razloga kasni.

Prokletstvo! Već je odavno trebala biti ovdje, opsovala sam u sebi. Obećala mi je pomoći oko Emili dok se… budem spremala… Emili…. Zaboga, gdje je Emili? Oh, Bože, ne! To nije moguće – šokirano sam vrisnula istrčavši iz kupaonice. Koliko god se trudila nisam se mogla prisjetiti gdje sam zaboravila vlastito dijete. Panično sam u glavi prebirala po svim mjestima na kojima smo danas bile. Banka, samoposluga, potom prodavaonica dječjom odjećom gdje sam Emili kupila novu dekicu jer onu crvenu više nisam mogla podnijeti. Koliko god da sam se trudila nisam se uspijevala prisjetiti. Ti si užasna majka! Suze ti neće pomoći – rugao mi glas u glavi.  – Prestani! – zaridala sam. Suze straha, bijesa i ogorčenja curile su niz moje lice dok sam uzaludno dozivala svoju djevojčicu. Dohvatila sam ključeve automobila i zaslijepljena suzama izjurila iz kuće. Moram pronaći svoju djevojčicu, panično sam razmišljala. Ruke su mi se toliko tresle da sam jedva uspjela otključati vrata automobila.

Kad mi je to napokon uspjelo, ponovo sam zaplakala, ovoga puta od olakšanja. Na stražnjem sjedalu automobila, u svojoj nosiljci, Emili je mirno spavala. – Malena moja, kako sam samo mogla…Oprosti mi, molim te… – zaridala sam privivši ju u naručje.

Napolju se već mračilo a ja, s Emili u naručju još uvijek šetala kućom, kada se napokon pojavila Ruža.

- Dušo, pa ti još uvijek nisi spremna? – zapanjeno je upitala odmjerivši me. – Hajde, pođi se urediti. Emili prepusti meni – dodala je. Gotovo istog trenutka oglasio se telefon.

- Zaboga, Helena što još uvijek radiš kod kuće? Već odavna si trebala biti ovdje – ukorio me Viktor čim sam se javila.

- Znam… Oprosti…  Dolazim za pola sata – promucala sam prekinuvši vezu. Teška srca spustila sam Emili u Ružino naručje. Tek tada mi je palo na pamet kako na kosi još uvijek imam boju koju sam nanijela tijekom popodneva. Oh, ne, prokletstvo! – opsovala sam u sebi.

Na brzinu sam se istuširala i oprala kosu, ili, bolje rečeno, ono što je preostalo od nje. Dok sam stajala pred zrcalom i panično razmišljala o tome što učiniti, u glavi mi se rodila spasonosna ideja. Dohvatila sam škare i već u sljedećem trenutku dobar dio moje kose našao se na podu. Zadivljeno sam promatrala svoj novi odraz u zrcalu. Bila sam uvjerena kako će Viktor večeras biti silno ponosan na mene.

- Helena, dušo, što si učinila s kosom? – šokirano je upitala Ruža kad me ugledala.

- Zar bi to trebao biti vaš problem? – zajedljivo sam upitala. – Uostalom, žurim! Dobro mi pazite na Emili!  – dobacila sam izjurivši iz kuće.

- Ali, dijete drago… – povikala je ali je ja više nisam slušala.

Kada sam napokon stigla pred Viktorovu tvrtku shvatila sam da su već svi ondje. Jedva sam čekala ugledati izraz Viktorovog lica kad bude ugledao novu Helenu. Puna novootkrivenog samopouzdanja kročila sam u predvorje. Prvo što sam uočila na drugom kraju sale bio je Viktor i njegov preneraženi pogled koji mi je uputio. Gotovo trenutačno se stvorio pored mene.

- Helena, što si to učinila s kosom? Zaboga, izgledaš kao da si krenula na maskenbal! – sarkastično je procijedio. – Ova večer mi je bila jako važna a sada sam, zahvaljujući tebi potpuno upropašten, shvaćaš li to? Čestitam, večeras si doista uspjela nadmašiti samu sebe. Ne mogu vjerovati da si mi mogla učiniti ovakvo što… – u nevjerici je odmahivao glavom dok su ostali gosti s očitim zanimanjem piljili u nas.

- Viktore…  ja.. vjerovala sam kako će ti se svidjeti… – nisam uspjela dovršiti rečenicu kad nam je prišao Viktorov šef.

- Dobro večer, Helena! Izuzetno mi je drago što vas večeras vidim ovdje. Izgledate… Nekako…. – očito se trudio pronaći prave riječi a tada se predomislio. – A kako je bebica? Emili, zar ne? – upitao je vješto skrenuvši s teme. Istog trenutka osjetila sam ubod panike u sebi.

- Dobro… Valjda… – nesigurno sam petljala. – Zapravo, odmah ću to provjeriti – dodala sam nešto odlučnije prekapajući po torbici u potrazi za mobitelom. Viktor mi je uputio ubojit pogled no nisam previše marila za to. Popraćena začuđenim pogledima gostiju, poput furije sam izjurila van. Morala sam se uvjeriti da je moja djevojčica dobro. Bilo je to naprosto jače od mene.

Otipkala sam naš kućni broj, no uzalud. Nitko se nije javljao. Moj Bože, zar se nešto dogodilo Emili? Znala sam kako je ne smijem ostaviti samu s onom ženom, pomislila sam na rubu histerije dok mi se tijelo nekontrolirano treslo. Pokušala sam još nekoliko puta dobiti Ružu. Kada mi to nije uspjelo, u trenu sam donijela odluku. Moram spasiti Emili. Ona vještica Ruža joj želi nauditi, no to joj neće uspjeti dokle god sam ja živa! Mahnito sam sjela u automobil i dodala gas.

Ni danas ne znam kako sam se uspjela sigurno dovesti do kuće. Još s kolnog prilaza ugledala sam prigušeno svjetlo u Emilinoj sobi. Izjurivši iz automobila potrčala sam u kuću.

- Emili! Emili, gdje si zlato! – proderala sam se poput luđakinje uspinjući se stubama. Kada sam napokon otvorila vrata dječje sobe, dočekao me prilično uznemirujući prizor. Emili je sklopljenih očiju ležala u krevetiću a pored nje je stajala je Ruža.

- Ne prilazi, čuješ li?! – proderala sam se dok su mi suze curile licem. – Što si joj učinila, prokleta vještice? Zašto se ne javljaš na telefon? – urlala sam i dalje.

- Helena, dušo, zvala si? Oprosti, nisam čula telefon. Čitavo vrijeme sam bila ovdje u sobi s Emili. Zar se nešto dogodilo? Gdje je Viktor? – upitala je problijedivši.

-  Ne mijenjaj temu! Misliš li da ne znam kako želiš nauditi Emili! Govori, što si učinila mom djetetu? – histerično sam viknula pojurivši prema krevetiću. Tijelo mi se toliko treslo da sam se jedva uspijevala održati na nogama. Ugledavši Emili koja je sklopljenih očiju, nepomično ležala na leđima, gotovo sam se onesvijestila od šoka.

- Ubila si moju djevojčicu! Prokleta bila! Emili! Emiliiiii!!! – vrištala sam iz sveg glasa potpuno zaslijepljena suzama. Ti si užasna majka! Zašto si ostavila Emili samu? – rugao se glas u mojoj glavi. Dohvatila sam Emili i mahnito je protresla. U tom sam trenutku postala potpuno nesvjesna što činim. Oko sebe sam začula kakofoniju glasova ali nisam znala odakle potječu. U stvarnost me vratio tek Viktorov povik.

- Helena, prestani! Zaboga, ubit ćeš Emili!

Tek tada sam postala svjesna da još uvijek tresem Emili koja je iz sveg glasa urlala u mojim rukama.

- Samo polako. Dodaj mi Emili. Sve će biti u redu – umirivao me Viktor. Drhtavim rukama pružila sam mu našu kćer. Ruža je stajala postrance i u nevjerici zurila u mene. Oh, Bože, živa je! Emili je živa! – sjećam se da sam pomislila.

Zacijelo sam se onesvijestila jer se od tada gotovo više ničega ne sjećam. Probudila sam se tek u bolnici. Liječnici su ustanovili kako su moji problemi bili uzrokovani postporođajnom depresijom a koju, na žalost, nisam uspjela prepoznati na vrijeme. Tada bi, kako su rekli, i sam oporavak bio puno brži.

Već nekoliko mjeseci kasnije uz lijekove i terapiju osjećala sam se puno bolje. Danas ne prestajem zahvaljivati Bogu što je moj suprug one večeri pošao za mnom jer tko zna što se sve u protivnom moglo dogoditi. Nisam se zaboravila ispričati ni Ruži, dobroj i plemenitoj ženi koja mi je zapravo u svemu bila desna ruka samo što to u svojoj bolesti nisam znala prepoznati. Danas smo najbolje prijateljice i njezini mi savjeti puno znače. Ne bojim se budućnosti jer znam kako je sve ružno iza nas. Viktor i ja još nikada nismo bili sretniji. Naša Emili je zdrava i napredna trogodišnjakinja i upravo razmišljamo o tome da joj u dogledno vrijeme podarimo još jednog brata ili sestricu.

- Jesi li pronašla posao mamice? – naivno, kako to samo djeca znaju, upitala je moja kći Maša utrčavši u kuhinju. Podigla sam pogled s novina u kojima sam u masi oglasa već satima pokušavala pronaći bilo kakav pošten posao. Na žalost, moj trud ni ovoga puta nije imao osobitog rezultata. Pokazalo se kako je većina poslova za koje sam bila zainteresirana uglavnom već bila zauzeta, što me obzirom da su novine ispred mene bile stare nekoliko dana i nije pretjerano čudilo. Unatoč tome, bila sam jako zahvalna susjedi Veri kada mi ih je jutros, dok sam se vraćala iz pekarnice pružila na stubištu. Premda bih trenutačno najradije zaplakala od očaja uspjela sam se prisiliti na osmijeh. Koliko god da mi je bilo teško nisam željela da moja djeca to opaze. Ionako su izgubivši oca već dovoljno propatili.

Posjet domovini umalo je kobno završio – u narodnjačkom klubu mogla sam izgubiti život.

Nije mi odgovarao turbofolk provod i atmosfera zadimljenog kluba. Da sam znala kakve sve opasnosti skriva, sigurno se ne bih dala nagovoriti –  prisjeća se Dalia nemile epizode kad se bezazlena zabava umalo pretvorila u tragediju

Čim sam ušla u svoju djevojačku sobu, preplavile su me uspomene. Ovdje kao da je vrijeme stalo. Svaka je stvar stajala na svome mjestu…

Nikako se nisam uspijevala oteti osjećaju nelagode koji me preplavio. Premda to nikad ne bih priznala prijateljici, uopće mi se nije svidjelo ono što sam vidjela

- Helena, znam da si radoholičarka ali ovoga puta te doista molim da požuriš. Vjeruj mi, večeras te očekuje spektakularan provod. Večera, pjenušac, svijeće…Želim da nikada ne zaboraviš ovu Božićnu noć – tajanstveno je rekao moj zaručnik Damir dok me ispraćao iz stana.

- Hm, da vidimo – prihvatila sam šalu. – Možda zakasnim pola sata, najviše sat, ali obećavam, ništa više od toga – nasmijala sam se ugledavši zabrinut izraz njegovog lica. – Samo sam se šalila, ljubavi. Jedino smrt me može spriječiti u tome da večeras kušam tvoje specijalitete. Osim toga, blagdani su. Valjda i ja zaslužujem malo odmora. Doći ću, obećavam, i znaš što? – nježno sam upitala poljubivši ga u vrh nosa.