Išao je pognute glave. Na nogama je imao sandale od janjeće kože. Najradije je hodao bos. Naročito kada je išao po vodi. Tabani su mu bili vreli, ruke prazne, slobodne, a tijelo uspravno. Imao je dvije haljine i jednu torbu. Baš kao i što priliči kraljevima pravednosti. Nije se obazirao na političare. Dapače, on ih je prezirao. Prošlost ga nije zanimala. On je imao viziju budućnosti za sve ljude. Ne samo za tebe i tvoj narod.

Postoje oni koji su se borili protiv fašizma, zato su ubijeni.
Postoje potomci antifašista, a koji su i sami antifašisti.
Postoje potomci antifašista, a koji nisu antifašisti.

Novogodišnja čestitka

Ulazimo u novu godinu. Put kojim izlazimo iz stare je poznat. Okrenemo li se, na njemu ćemo vidjeti drvlje, kamenje, ruže i suze, uzlete i padove. Pogled u budućnost najčešće je mutan. I to je dobro. Mnoge stvari će se jednostavno desiti i bez pretjeranog planiranja. Zato, opušteno, želite, ali ne planirajte previše, često stvari krenu drugim, mnogo boljim tokom, nego što smo si sami mogli poželjeti.

Nekad je netko primijetio da naši organi imaju oblik voća i povrća. Na svim kontinentima rastu naša srca, grudi, jajnici, pluća. Ako rasiječemo paradajz naći ćemo dvije komore i dvije pretkomore,ima oblik srca, i sam pogled na njegovu, živo crvenu boju, asocira na vitalnost i sreću. Orah je naš mozak. Kad sjeckam ingver mislim na želudac.

 Nije lako biti roditelj. Ali ni dijete. Pogotovo ako i jedni i drugi imaju migracijsku pozadinu. Toga sam postala svjesna tek kad mi je prvo dijete krenulo u vrtić. Rekli su joj da ne zna napisati svoje ime. Uvjeravali su je da se Karla piše sa C . Ona je i dalje govorila da se piše s K. Vratila se uplakana, bacila se na pod, i rekla da više neće ići u vrtić. Rekla sam joj da ćuti, da je svejedno kako je zovu samo nek je ne tuku. Ni mene nisu zvali po imenu, pa što mi fali. Ovo nije naša zemlja i mogu nas zvati kako god hoće.

Znala sam da to nije u redu, ali sam tada vjerovala da tako mora biti. Šutala sam i oponašala druge kako ne bi upadala u oči. Bolje i to nego da nas protjeraju u porušenu Bosnu. Tek danas, nakon dvadeset godina, odlučila sam da progovorim, da se obratim učiteljima koji našu djecu uče trpljenju, i permanentno pokazuju gdje im je mjesto.

Opet sve po starom! Kupuju se petarde, sijeku meze, pripremaju tegle i gajbe pive, juri se za pršutom na akciji, prave se Whats App grupe za doček Nove godine. U zadnji čas se navlače tijesne štikle, haljine sa šljokicama. Tipkaju brojevi, pune frižideri. Frka i trka kao da će u ponoć izdahnuti cijelo čovječanstvo.

Ma, nikoga ti ne mrziš. To što misliš da mrziš Srbe, Hrvate, Muslimane, Rome, to su samo tvoje unutarnje halucinacije, koje si dobio od pretjeranog slušanja političara, čitanja portala, na kojima pišu loši novinari. Ponešto su ti slagali tvoji najmiliji, napunili glavu predrasudama. Jer, kako možeš mrziti jedan cijeli narod.To se jednostavno ne može.To čak fizički nije izvodljivo.

Nudimo Vam još jedno razmišljanje naše suradnice Ružice Kopačevih Miličević s naslovom KUFERAŠ kojega je upravo stavila na papir!

Virus corone se širi i osvaja, ne samo teritorije naše planete, nego nas, naša čula, misli, uvlači se pod kožu, mijenja nas iznutra i spolja. Njegova ekspanzija se odvija u fazama, počevši od državnih mjera kao što su zabrana javnog okupljanja, prestanak letova, zatvaranje granica, zatvaranje radnih mjesta, uvođenje nošenja maski.

Živimo u društvu straha i statusnih simbola.Straha od bolesti, od komšija, od gubitka posla, loših ocjena, od migranata, promjene klime itd. Za mene su statusni simboli slobodno vrijeme, zdrava hrana, iskreni međuljudski odnosi, a ne jahte, vile, markirana roba i auta.