Nedavno smo pisali kako se u srcu sela u Garevcu postavio telefonski prijamnik na Stanušića ledini otrov koji nam drugi smjestiše tu gdje najviše mještana živi i dolazi i gdje je život najrašireniji. Svi znamo koliku radijaciju taj prijamnik širi i koliko zračenje ima te koliko je to štetno za mještane i njihovo zdravlje, no to nam je netko namjerno uradio dok su isti takvi prijamnici u Miloševcu i Crkvini smjestiti na poljanama daleko od zadnje kuće mještana.
To je čisti dokaz da se s mještanima hrvatske nacionalnosti manipulira, ali da nismo samo mi žrtve kreatora politike današnje vlasti u RS-u pokazuje i sljedeći slučaj u Hrvatskoj Tišini.
Umjesto obnove porušenih domova, raščišćavanja pustoši i traženja načina kako bi se ratne traume protjeranog hrvatskog naroda župe Tišina (općine Bos. Šamac) zaboravile, ovdje im se pokušava nametnuti nešto što s njima, njihovom kulturom, prošlošću i sadašnjošću, nema apsolutno nikakve veze.
Pokušava im se „uvaliti“ bista (spomenik) Zoranu Đinđiću, srbijanskom političaru i velikanu rodom iz Kruškovog polja da im kako kažu Spomenik "krasio" Kuću mira – centar za povratnike u Hrvatskoj Tišini.
Ovako nešto čovjekov razum ne može i nikada neće moći razumjeti. Kakvu vezu ima bivši pokojni političar Đinđić sa Hrvatima u općini Bos. Šamac? Što im je on za vrijeme svoga života doprinio da bi mu konkretno trebali biti zahvalni pitaju se mještani protjeranog hrvatskog puka župe Tišina?
U normalnim okolnostima, dva i pol desetljeća bila bi dovoljna da se zaborave ratne traume i proživljene strahote u ratu i poslije njega. Međutim, na ovakav način ni Garevljani, Kladarci, Korničani, Hasićani, Tišinjani Novoselci i da ne nabrajamo više i danas, dva i pol desetljeća poslije, ne žive u "normalnim" okolnostima: ne žive u svojim selima iz kojih su protjerani i rasuti diljem svijeta.
Svi znamo da ih nije spasio i zaštitio od progona, glasa mu se nije čulo u vrijeme kad je trebalo. Ni tada ni kasnije, a danas bi ga trebali štovati.
Jedina poveznica ovoga srbijanskog političara i velikana Đinđića s Hasićem i okolnim mjestima je da se rodio u susjedstvu, u Kruškovom Polju odakle su ih napadali, pljačkali, ubijali i protjerivali.
I sada im „netko“ pokušava „uvaliti“ Đinđića kao osobu koja ih je nečim (čime?) zadužila. Sada bi Đinđićeva bista trebala "krasiti" Kuću mira - centar za povratnike u Hrvatskoj Tišini, a ne služiti sasvim drugoj svrsi i biti prvenstveno centar za povratnike a onda i mjesto međureligijskog dijaloga. Nikako ne bi smjela služiti politici i političkim podmetanjima.
Međutim koliko je poznato, Đinđić je bio političar, pa ni onda kada je trebalo međureligijski dijalog mu nije bio jača strana bar za njih, njegove „komšije“. Kad je trebalo g lasa mu senije čulo.
Stoga smatramo da bi bilo krajnje neprimjerno Đinđića postavljati u blizini crkve i u srcu župe Hrvatska Tišina odakle su njegovi sunarodnjaci protjerali toliko ljudi i toliko kuća sravnili sa zemljom.
Porušeni domovi obrasli šikarom, granjem i trnjem, pustoš i tišina u selima u kojima je nekada sve odzvanjalo od života - tužna je slika u hrvatskim selima nakon njihova „oslobođenja“od strane Đinđića i njemu sličnih.
Za Posavinu.org piše Mišo Perak
Sve tvrdnje i misli iznesene u ovom tekstu su interpretacija autora, a ne službeni stav nekih ustanova.