Dragi moj prijatelju, baš kako sam ti obećala, javit ću se kad uhvatim kompjutor i nekoliko prstiju za pisanje a ne kažiprstom po mobitelu tipkati. Sve su to kratke instant poruke, brzinske.Jest da mi je s wifi problem jer nema na daleko nigdje signala da dijelim s nekim troškove al sam čvrsto odlučila i neću u pretplate.
Pronašla sam u gradu nekoliko mjesta s slobodnim pristupom al je sve to stajati jer je ulica uz hotel ili prodavaonicu, pa ću si razraditi taktiku kako ću obavljati što i kad trebam.
Nije uvijek dobro vrijeme za biti vani, svako popodne ili večer počne kiša i ne prestaje po cijelu noć.
Sjedila sam neki dan na zidiću uz pločnik I tipkala na mob. Stavila kapu I kapuljaču jer je pirilo al je barem kiša prestala padati. Kao što znaš, na društvenim mrežama sam aktivna. Radim na stranici čiji sam osnivač a i nekoliko grupa održavam što mi je struka, pa neke stvari mogu mobom raditi, ne sve a čak se mogu i na one klik javiti odnosno aplicirati na poslove pa to i uradim.
Možeš zamisliti kako se osjećam? Baš mi je ludo zabavno biti na ulici, da više puta toliko budem sluđena od bolova u nogama i leđima od stajanja, al sjesti u kafić ovdje svaki dan je preskupo, manje više mijenjaju šifre svaki dan baš da te vežu da moraš tražiti šifru a ne daju je ovako, već uz konzumaciju.
Nedjelja, je dan za opuštanje oduvijek i svima. Ležim, tipkam i čekam da počne jedna serija koju pratim, gledamo gazdarica i ja. Postala sam vatreni gledatelj od kako sam shvatila da je ugodnije sjediti uz topli radijator sat vremena, a onda sam se i zainteresirala za rasplet. Hladno je, kiša lije kao iz kabla, nije za van, pa čak ni na prozoru biti.
Razmišljam o svojoj situaciji i pitam se što i kako dalje?
Mogu li reći da me tragedija zadesila?
To što više nema posla za me kod ovog poslodavca, možda je i sreća, ne gubim živce al stres me pogađa. Bar sam prestala piti tablete za umirenje želuca. Pekao me je i kiselina je samo skakala danima. Onda sam autosugestijom počela o drugim stvarima i temama razmišljati iI baviti se sobom i potragama rješenja.
Nije lako, a posebno kad si bolestan I kad još pri tome lijekove koje piješ nešto drugo ti donose kao tegobu. Ništa dobro kao na primjer na opću sliku organizma, još uz to ako nisi ni dobre volje, to je fijasko. Sve je povezano a um upravlja.
Trudim se održavati sebe pozitivnom i usmjeravam misli i sve sitnice na neke detalje koji me oraspolože, svjesna sam da godinama taj i takav pritisak nije lako održati.
Bila sam mašina za novac obitelji, bolje i slikovito rečeno bankomat. Slijed je dobro poznat, kako to biva i ide, umoriš se i ne možeš više a oni svi viču još i još, tu nema kraja, nema pauze, odmora, stanke, predaha. Potom kad malo posustaneš, kad nema dotoka koji je potreban, kreneš drugim putem. Uvlačiš se u dugove i kolaps ide a nikoga nije briga jer imaju osobu sa savjesti uz sebe i samo prozivaju i smišljaju nove potrebe. Markirano, bredirano, nužno, bez toga se ne može ili ne smije ili će olakšati školovanje, treninge…. Samo daj i daj…
Znam samo da to ne smije dugo trajati.
Treba sasjeći u jednom momentu i reći gotovo, vjeruj da drugačije ne ide.
Nisam to odmah napravila, već postepeno I ova dislokacija u tom svemu pomaže jer nije lako biti na hrpi i dio klupka koje se kotrlja a ti održavaš ravnotežu i popunjavaš sve rupe. Ne znam kako drugačije to objasniti jer kad tad dođu i skokovi i udaranja. Odražava se na zdravlje, a kad nisi zdrav, tad postaješ i općenito u svim segmentima ono što nisi i što ne želiš a utjecati ne možeš već se liječiti, bolest uzima maha. I eto novo klupko se odmata i opet neki novi rotor i kotrljanje.
Što drugo reći nego da se moramo jako dobro paziti i dobro razmisliti gdje nam je granica izdržljivosti I jednostavno stati, jer ne može se sve to dobro završiti, sami smo svega toga svjesni.
Kod mene bolesti nastupaju kad se i na trenutak opustim i kad sebe postavim na bar neko mjesto prioriteta. Sad će pretrage koje obavljam svoje reći a to je koji režim života trebam odabrati i što piti od lijekova. Nema mi druge. To će mi sve ostalo diktirati, svaki odabir će biti uvjetovan liječničkim preporukama.
Nadam se da ću pronaći posao i uskoro biti s te strane mirnija. Sezona posla ovdje je tek u 3 mjesecu i imam taj godišnji ni sama ne znam koliko će mi ga dati, 15 dana je to po zakonu I propisu, a može proglasiti da su kalendarski. Ljuta sam jako kad vidim neke druge stvari a nemoćna sam i bolje je da o tome ne mislim.
Vjeruj da je bolje imati obveze jer drugačije je kad se opustiš postaješ mekan I podliježeš nekim čudnim momentima koji te počinju nagrizati i samo razmišljaš o tome kako je nešto moglo biti bolje a nije. Sam sebi prizivaš depresiju i nelagodu a to nije dobro. Odmah slijede i fizičke tegobe, pa osim glavobolja nastupa variranje tlaka a to povlači i druge motoričke (ne)sposobnosti. Ulijenimo se jer nas sve boli pa se debljamo i sve jedno drugo vuče. Koža nam postaje mlohava I bubuljičava puna stresnih fleka, nokti pucaju…..
Baš zato sam debelu masnu crtu podvukla i rekla stop, idem.
I otišla sam čim sam dobila ikakav posao. Vjeruj da bih se sutra vratila kući da imam bilo kakav posao bilo gdje, u smislu da ne biram poslodavca i mjesto rada. Nema ga, nažalost, surfam i tražim i interesiram se. Volim svoj krevet i kuhinju, kupatilo, papuče, tanjure, stolice. Dojadilo mi ovo seljakanje i prilagođavanje. Posebno kad ti uvijek nešto fali i sam si, kao zadnji idiot na ovom svijetu. Lijepo je oprati 2 tanjura i uz kavu razmijeniti misli i priču o događanjima.
Sve ima svoju cijenu. Ja ju plaćam. Prijatelji, oslonac, pomoć... sve je dislocirano al sam zahvalna na komunikaciji online i to je bogatstvo. Nema ništa ljepšega nego kad me dočeka pismo ili poruka. Razgovor nije uvijek onakav kakav bi mogao i trebao biti jer nismo sami i u situaciji slobodno razgovarati, ali pismo pišem, bar ja kada sam sama i posvećena sam samo pisanju i temi i sadržaju iI poruci koju prenosim. Jako me razveseli svaka riječ, vjeruj da me to održava i drži glavu iznad vode dugo vremena.
A tvoj duh je nezamjenjiv i toliko me uzdigneš opisujući tegobe svakodnevice svoje a i mene u nekoliko riječi definiraš da ostanem paf. Baš tako, jer sam još razigrano dijete, to mi je i gazdarica danas rekla kad smo uz kavu pričale jutros, njoj je jutro u 11h jer se diže pol sata prije toga. Stalno me ispituje što ću s poslom i gdje, znam da ju novci žuljaju za stan, boji se, nisam dužna i nemam namjeru biti. Pomirila sam se s odlaskom s posla i traženju novoga, al to ne spominjem s bolom i grčom već pokušavam duhovito o svemu raspravljati.
Trebala bih plakati? Nitko nije vrijedan mojih suza.
Znam da ću čim se bar malo oporavim krenuti na razgovore, sada još nisam za njih jer sam bila od šoka otupila i zanijemila, što se odražavalo u gestikulaciji i retorici. To si ne smijem dozvoliti i zato trebam odmor.
Pošten i dobar, leškarenje I čitanje, šetnja i sunčanje. Sve ostalo može pričekati nekoliko dana. Drugo je online potraga I pisanje. To radim, al bez ikakvih drugih kontakata, nisam za njih još, mogu samo odaslati pogrešnu sliku o sebi.
I sad ću pokušati hot spotom se uštekati online i zadnje megabajte ću potrošiti na ovu poruku, pismo, roman, al od ponoći kreće nova tarifa i ukucala sam bon u mob da ne ostanem uskraćena u blagodati komunikacije.
I toliko sam brzo pisala da imam duplih slova i tipfelera cijelo čudo, neću se vraćatii ispravljati i gubiti vrijeme, razumijemo se dobro. Bar je to godinama tako, lijepo je imati prijatelja.
Sretna sam zbog naše oduvijek otvorene komunikacije, razmjene iskustva i savjete koje si pružimo, svako na svoj način gleda na istu stvar.
Za Posavinu.org piše i fotografira Lily Laum
još priča autorice na http://lovewithspirt.simplesite.com/420378994
i www.zrelazena.com