Politika je život, život je politika...

Moram imati snažni duh, mentalnu snagu, posebno jaku psihu. Uvijek je to provjereni recept za opstanak, za biti i ostati svoj.

Naravno, puno toga je stvar treninga i autosugestije, najvažnije je znati kada stati i povući "kočnicu", ukopati se i čekati. Znači šutjeti, ne govoriti i promatrati. Imati strpljenja, takta, diplomacije, ne ulijetati i ne izlijetati. Situacija koju nazivam, biti muha na zidu, ima te, a nema.

Prisjećam se raznih, tada su mi bile nemoguće životne situacije, opstala sam. Ma, koliko puta mi je došlo da skačem od muke, da bijesnim, vičem, urlam...

...naučila sam se stati i promatrati sa strane, kao da se to sve meni ne događa. Treba se znati savladati i upravljati sobom. Na svim životnim poljima, baš jednako tako. Ne treba brzati, siliti, naturati se.

Pažljivo sagledati i tada odlučiti, ništa na prvu, ništa odmah. Uvijek imam na umu da uvijek postoji i bolje rješenje, samo ga treba prepoznati i dočekati, nek` sam to shvatila, trebalo mi je vremena. To čekanje, razmatranje, zastajkivanje ne mora i ne treba trajati vječnost, dovoljno je ponekad nekoliko minuta, tek da se saberem, prebrojim i odlučim.

Prošla sam teški životni put, uspoređujući s prijateljima i poznanicima, promijenila sam smjer, jer sam promijenila životni stil i način razmišljanja, jedno drugo veže. Da li sam donijela dobre odluke?

Čitam i proučavam, gledam filmove, serije, crpim snagu gdje god stignem :

"Mentalna snaga nije u onome što radimo, nego u onome što sigurno ne radimo. Mentalna snaga je pod našom kontrolom i stvar je emocionalne inteligencije.

Mentalno jaki ljudi kontroliraju svoje emocije, misli i ponašanja. Imaju zdrave navike i usmjereni su na uspjeh u životu."

Napokon definiram polje gdje sam se "ulovila", postala sam sama sebi diplomata i političar u svom nekom novom svijetu, sama sebi određujem propise i barijere, određujem stavove, mišljenja i zakone. Potom odlučujem da sve mogu i moram povremeno promijeniti. Nikamo isti put me ne vodi, nema koristi. Naravno da imam planove.

Međutim,bolest ne pita. Samo dođe i napadne, bez najave.

Kada me temperatura "uhvati", u posljednje vrijeme me i prikuje za krevet. To je rezultat ne provođenja terapije po naputku liječnika, ne ležanja i ne mirovanja. Svaki puta sve češće i duže i gore. Tako mi i treba, što mogu poduzeti?

Ležim, danima u krevetu, ne baš neprekidno ali mirujem, kašalj se ne smiruje i temperatura polako opada, povremeno nestaje, nisam najbolje, ali bolje u odnosu na ranije, kašljem sve zrelije ali me i nadalje bole rebra, ne kao u početku, bol ne jenjava. Jest da se i nadalje gušim u kašlju, koji ne zna stati kad počne, tako da me i grlo boli. Zapinje mi svaki gutljaj pa čak i pljuvačke. Da, baš svako rebro osjetim kao da je kovano čekićem.

U sobi, mirujem i idem sebi na živce, ne izlazim van, čak ni na terasu, strah me je komplikacija, ne želim upalu pluća ponovo. Ne želim one mučne i podmukle bolove koji ne prestaju, ne želim gušenje kad ne mogu punim plućima uloviti zraka. Temperatura nikako da se stabilizira, znoj, mokre majice, presvlačenje.

Inhalator mi je vjeran prijatelj broj jedan i nadalje. Uskoro kontrolni pregled, pa ću više znati. Prije svega me zanima koji zvuk ispuštaju moja napaćena pluća. To obavezno doktori gledaju. Od dubokog disanja, dok osluškuju mi se zavrti u glavi. Stava sam da ne smijem dok ne ozdravim ikamo, bez tereta i napora, a posebno ne u prašinu. S tom odlukom ću nadam se pronaći rješenja i smjer za poslije, što i gdje raditi, hoću li biti u prilici uopće birati, ne znam. Trebam puno strpljenja i diplomacije, smirenosti i trezvenog razmišljanja, prvenstveno o sebi.

Napokon sebe postaviti ispred. Znači ja, pa ja i opet ja.

A trebalo mi je predugo vremena za takvu odluku, mislim da me je zdravlje natjeralo.

Jer kad si bolestan, ne trebaš nikome a sam sebi si teret.

Sad mogu na glas izgovoriti : Dosta mi je više tuđih kreveta i soba, loših uvjeta rada,dosta mi je svega, želim svoj krevet, papuče, ormar, stolicu...

...potom paralela s alternativama, razmišljam ... ipak ću pokušati izdržati koliko mogu do postignuća zacrtanih ciljeva, još niz mjeseci sive zone. Sad mi se polako bistre i vraćaju misli i razmišljanja, od temperature koja me danima tresla nisam imala ikakve vizije i jasno razabiranje situacije.

Nevjerojatno kako te temperatura može odvesti u neke druge pravce i sfere.

Ali, eto, dokazala sam sama sebi da sam mentalno jaka, držim kontrolu, ravnotežu kakvu takvu svoga života. Ne dozvoljavam da me drugi manipuliraju i kontroliraju, u cijelosti sam ipak svoja.

Bitno i važno je da nikada nisam gubila vrijeme na samosažaljenje,

svjesna sam na što mogu a na što ne utjecati. Više me ne zanima odnos drugih prema meni, znam da život nije pravedan, ni malo jednostavan, posebno ne meni do sada.

Ne žalim samu sebe, nikakve koristi od toga, nikad bespomoćnost nije prevladala. A nisam nikada ni izbjegavala promjene, svjesno sam koračala u nepoznato za boljim, za cijelu obitelj. Ne živim u prošlosti, razmišljam o njoj i to o segmentima gdje sam što naučila, planiram neprekidno budućnost i idem samo naprijed. To me održava i imam volje za još naprijed.

Trudim se da ne gubim energiju, posebno ne tamo gdje ne mogu kontrolirati, paziti, nema svjesnog rasipanja. Više ne brinem hoću li baš svakome udovoljiti, čak se s tim ne umaram, važno je da sam ljubazna i fer, ne bojim se preuzeti rizik. Naučila sam se ne ponavljati greške, naučila sam biti oprezna. Uvijek sam sretna kod postignutih uspjeha prijatelja i obitelji, nisam ljubomorna, potičem na nastavak njihova rada.

Odavno sam naučila da samo trudom i radom bude rezultata, nikad mi ništa nije s neba palo.

Ne odustajem i ne predajem se, za mene neuspjeh ne znači išta drugo nego samo drugi pristup rješavanju problema.

Svjesna sam da je za sve potrebno vrijeme, primjenjujem što sam naučila, još uvijek učim i istražujem, ne odustajem. Bitno je da sam se počela distancirati od negativnih osoba, kad god mogu, odnosno nisam u blizini ako ne moram. Oni jedu energiju, naprosto proždiru i ne znaju stati.

Život mi se godinama mijenjao, sazrijevala sam isklesao me je, bolje opisno rečeno, izudarao i slamao na svakom koraku, ni malo mazio.

Unatoč tome svemu, nije mi srce otvrdnulo, nije mi duša umrla, imam senzore senzibiliteta, imam topline i energije, ali, eto, samo sam umorna od igara kojima sam okružena, sve slično, varijante su tu, zamorno, ne vidim izlaza osim maknuti se, kad god je moguće. Crpi mi sve to energiju, ne dozvoljavam više. Nema uzauldnih gubitaka.

Uvijek sam bila radoznala, poletna, ništa mi nije bilo teško, sada sam se okrenula sebi, nema potrebe da se upoznajem više i istražujem svoje granice, vrijeme je za mir, tišinu, za davanje zrnaca mudrosti mome malenom svemiru, mojoj obitelji.

Moja djeca su čvrsto odlučila ostati u našem gradu i boriti se za opstanak, uz njih sam, trenutno dislocirana poslom, osiguravam sredstva za život i njihove naume. Nekako me strah stati, jer cijeli život samo radim i trčim, nisam naučila drugačije, ne snalazim se u neradnom okruženju.

Još uvijek sam spremna dati sve od sebe i sebe, za dobrobit, za ljubav, iako sam prošla mukotrpna životna razdoblja, trebalo mi je vremena da uz različita iskustva profiliram životni put.

To ne znači da ne trebam nikoga, to ne znači da sam uspješna i sebična, samostalna sam odavno i godinama usamljena unatoč trci i strci, ne dozvoljavam si pristup, možda će proći sve.

Uzajamnost je ključ za mnoge uspjehe na svim poljima, posebno emocija.

Još me drži izreka koju sam pročitala od Omar Hajjama : "ne treba mi onaj koji mene ne treba".

Zato, želim jednostavno kad se osvrnem na svoj život uvijek moći izgovoriti "ne mogu vjerovati da sam to napravila" bolje nego "voljela bih da sam to okusila".

Nastavljam s učenjem, proučavanjem, posvećujem sebi svaki mogući minut, priznajem, rado bih ga podijelila ...

Autor : Lily Laum