Sveti Leopold Bogdan Mandić kojega je papa Pavao VI nazvao pretečom duhovnoga ekumenizma a koji je u skrovitosti i poniznosti prikazivao svakodnevne napore i rad za ponovno jedinstvo istočne i zapadne Crkve, proveo je život neumorno ispovijedajući, mireći ljude s Bogom i šireći Božje milosrđe, upravo taj neznatni i mali čovjek, prodirao je svojim pogledom u najveće dubine savjesti i otkrivao najskrovitije tajne.
Imao je i dar čitati iz srca. Isti taj svetac je za svoga života svjedočio da je Božje milosrđe veće od svih ljudskih ograničenja. A želja pape Franje u godini milosrđa je upravo ta da sv. Leopold Mandić bude jedan od zaštitnika ove svete godine milosrđa. I na nakanu sv. Oca, Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića u povodu Godine milosrđa organizirala je šestodnevno štovanje neraspadnutoga tijela drugoga proglašenog hrvatskog sveca i zaštitnika Godine milosrđa sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu.
Za one koji nisu upoznati, reći ću da je sveti Leopold Bogdan Mandić rođen 12. svibnja 1866. u Herceg-Novom u Boki Kotorskoj. Preminuo je u Padovi u Italiji 30. srpnja 1942. Prema katoličkom kalendaru, svake godine se 30. srpnja obilježava njegov blagdan. Tijekom Drugog svjetskog rata proveo je godinu dana u talijanskom zatvoru ne želeći poreći svoju pripadnost hrvatskom narodu. Papa Ivan Pavao II. proglasio je ga je svetim 16. listopada 1983. godine.
Svečanost dočeka tijela sv. Leopolda bio je u srijedu, 13. travnja 2016. god. u zagrebačkoj katedrali. Liturgiju u 17 sati predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić a misnim slavljem u 19 sati predsjedao je sisački biskup Vlado Košić. Te iste večeri bilo je i molitveno bdijenje te mogućnost za sakrament ispovijedi sve do ponoći. U četvrtak, 14. travnja tijekom cijeloga dana tijelo sv. Leopolda Bogdana Mandića bilo je izloženo na štovanje u zagrebačkoj katedrali. Svečanu sv. misu u 19 sati predvodio je kardinal Bozanić u zajedništvu s biskupima iz Hrvatske i BiH te provincijalima redovničkih zajednica. Nakon Mise započeo je svečani ispraćaj i odlazak tijela u crkvu sv. Leopolda u zagrebačkoj Dubravi. Na tom dočeku i sama sam bila prisutna i dok pokušavam riječima opisati doživljaj čini mi se kako mi nedostaje riječi kojima bi opisala dubinu radosti iščekivanja nekoga tko se nakon toliko godina vraća doma.
Rijeke hodočasnika, kilometarski redovi, molitva i strpljenje tog naroda bilo je beskrajno, samo da dođu blizu i dotaknu sarkofag u kojem je ležalo tijelo sv. Leopolda, svjesni da ako se ispovjede, prime sv. Pričest i budu prisutni na sv. Misi zadobivaju potpuni oprost a čini mi se da nije bilo hodočasnika koji nije to i učinio,naravno ako je imao za to uvjete. Da je tako svjedočili su redovi onih koji su pristupali sv. ispovijedi do skoro cijelu noć. Bilo je jako puno svećenika koji su se žrtvovali i pokazali upravo ono što je i cijeloga svoga života činio sv. Leopold.
Organizatori različitih službi su bili precizno uvježbani počevši od redara koji su tako spretno odrađivali svoju dužnost s osmijehom na usnama, blagim pogledima i senzibilnim upozorenjima kako se ne bih stvarali redovi te da bi svaka osoba što kraćim putem došla do tijela svetog Leopolda.
Straža oko tijela svetca se tako spretno izmjenjivala svako malo te odavala ljepotu, poštovanje i odanost njegovoj svetosti prisutnoj u nazočnoj crkvi. Mediji u svojoj ulozi, biskupi, svećenici i poslužitelji kao i kler u svojim ulogama. Ukratko rečeno, znalo se što tko radi, gdje mu je mjesto i za što je dobio zaduženje. A u organizaciji za hitnu službu bila sam i sama predložena od nadležnih i uključena s ostalima koji su bili na raspolaganju sve dane. Hitna nam je također odobrila tim liječnika, asistenta i vozača a bili su nam kroz sve dane od 7-24h na raspolaganju.
Međutim, imali smo kroz te dane priličan broj intervencija. Sunce, sparina, gužve i duga pješačenja učinile su svoje, a liječnici, medicinske sestre i tehničari, obučeni u prsluke sa oznakom crvenoga križa na leđima i akreditacijom na prsima, pomagali, iznosili iz crkve i naroda one koji su kolabirali ili se nisu dobro osjećali a bila im je potrebna naša pomoć. Ovom prilikom zahvaljujem svima što su sa srcem i neumorno radili, kao i talijanima koji su dopratili tijelo sv. Leopolda a zajedno s nama su pomagali i ako nisu razumjeli hrvatski.
Sv. Misu u ponedjeljak ujutro u župnoj crkvi sv. Leopolda u 7,30h predvodio provincijal fra Jure Šarčević u koncelebraciji mnogih svećenika. Nakon mise, oproštajnu molitvu nad tijelom sv. Leopolda Bogdana Mandića predvodio je kardinal Josip Bozanić, a potom je sarkofag s tijelom sv. Leopolda preneseno u kombi koji je pod policijskom pratnjom krenuo put Ljubljane u kapucinsku crkvu sv. Stjepana u Ljubljani, gdje se pripremao svečani doček kojim će predsjedati ljubljanski nadbiskup Stanislav Zore, a potom će biti ponovno vraćeno u Padovu odakle je k nama i došlo.
I na kraju želim u ime svih vas i nas reći velikom Bogu hvala za sve milosti koje nam je udijelio preko sv. Leopolda koji nam je ostavio miris Neba na zemlji. A da nije tako ne bi dvjesto deset tisuća hodočasnika poželjelo dotaknuti sarkofag u kojem je ležalo sveto tijelo njegovo. Jednako tako okusiti što također znači kada Bog oprašta po sakramentu pomirenja što smo mnogi i iskusili i okusili kroz sv. Ispovijed tih dana. Zato, zahvaljujemo i ponizno molimo, sveti Leopolde moli za sve nas. Amen!
Za Posavinu.org piše sestra Augustina Barišić, Klanjateljica Krvi Kristove