DOMALJEVAC- Već je poznato kako je Posavina rasadnik odličnih sportaša, no manje je javnosti poznat način na koji se u posavskoj ravnici pristupa sportu, rekli bismo, vrlo sličan onome koje primjenjuje poznata obitelj skijaša Kostelić.
Piše Nada Koturić
Proveli smo samo jedan dan sa obitelji Zlatka Ivića, ili popularno nazvanog Zlaja (u Posavini jedino se tako mogu raspoznati po desetak istih imena i prezimena, no to je neka druga, već ispričana priča), i doznali da se u toj (ne)običnoj obitelji odbojka ne igra već živi. Šesteročlana obitelj Zlatka Ivića iz Domaljevca živi odbojku na način Kostelićevih, tata je trener, u ekipi dva sina, kćer donosi lopte, majka i baka navijači. Natjecanje smo ostavili smo po strani i promatrali, a ne samo razgovarali, kako se u maloj sredini stvaraju velika imena sporta.
Baka Luca najvatreniji navijač
Zlatko Ivić je trener HOK „Domaljevac“ iz Domaljevca koji je u najjačoj odbojkaškoj lige u BiH u čijoj su postavi tri najmlađa igrača , a jedan od njih je i Zlajin sin Ivo ( 16.g.). I kao u reklamama, i to nije sve. Cijela je obitelj zapravo u odbojci jer je i drugi sin Franjo (13g.) već u postavi pionira, najmlađa osmogodišnja kćerka Ana redovito ih prati na treninge, supruga Željka , medicinska sestra vjerno ih prati na svim utakmicama. Cijela obitelj živi sport, ona je, kažu, više od svega, naravno uz ljubavi koja ih spaja i drži na okupu. Sve je zapravo usmjereno prema odbojci i to svi ukućani dragovoljno i sa puno radosti i osmjeha prihvaćaju, čak i baka Luca. Istina ne ide na utakmice, ali ispraća ih, bdije nad njima, ukljčuje u molitve i jedva čeka da se vrate kako bi sa njima razmatrala što je i kako bilo. Ma ona je zapravo najvatreniji navijač, kaže na Željka koja je također najvatreniji navijač sa tribina.
Sve u znaku odbojke s osmjehom
-Ma mi još samo ne spavamo ovdje u dvorani. Svaki dan je trening, poslije treninga priča je o odbojci tako da se odbojka doista živi u našoj obiteljskoj svakodnevici. Zaposlen sam kao granični policajac. U sportu i odbojci sam od kako znam za sebe. Okupio nas je Anto Tepeluk Zule 1993.g. u ratnom vihoru kako bi u predahu od svih strahota rata bar na kratko bili u nekim normalnim tokovima. Igrao sam aktivno a kada je Zule (Ane Tepeluk), pokretač i nadahnuće kluba iz zdravstvenih razloga napustio klub, ja sam nastavio njegove trenerske poslove. U obitelji je , kaže, odbojka više od sporta. Nakon mene sin Ivo se, kako nam je Zule uvijek govorio, zarazio virusom odbojke, uz njejga i rođak Matej Ivić i Joso Tepeluk koji su od malih novu odrasli na Srimcu uz odbojku, a sada su, u svim su mlađim kategorijama državne razine odbojke, kaaže Zlaja. I ma kako se trudili progovoriti na teme izvan odbojke nije bilo moguće pa to pokušavamo doznati i od njegove supruge Željke.
Žele i ženski odbojkaški klub
Željka je cijelo vrijeme trajanja turnira emotivno bodrila ekipu. Tek u prekidima utakmica doznajemo koliko im je odbojka poveznica u obitelji.-Dok je muž igrao nisam bila toliko uz cijelu priču odbojke a sada kada su i sva djeca to prihvatila i ja sam uz njih. Ma u kući nema druge priče osim one o odbojci. I ručak i sve ostalo se određuje prema utakmicama ali sve to činim sa radošću jer njima je to igra i radost, ponosno priznaje Željka. Pitali smo je i kako komentira veliki odlazak iz Domaljevca.-Oni možda imaju više novca ali ne žive bolje i sretnije, smatra Željka.
Zlaja izbornik
- Odbojka ima potporu ali bi mogla imati i više nego to ima nogomet. Ostvarujemo vrhunske rezultate, odgajamo mlade ljude u zdravom duhu, odvajamo od ulice. Njima to puno znači jer da nije tako ne bi bilo sve više i više zainteresiranih za ovaj sport , čak i djevojčica. Ivo i Matej Ivić i Joso Tepeluk su najmlađi bh odbojkaši pred kojima je karijera, no i ostalim mladim odbojkašima koje okupljamo i iz susjedne opčine Orašje, odbojka je postala način života i više od sporta, zaključuje Zlatko Ivić koji je postao i izbornik muške kadetske odbojkaške reprezentacije BiH.
Za Posavinu.org piše Nada Koturić