ostali_dopisnici
Typography

Povodom 23. obljetnice obilježavanja strašne tragedije koja se dogodila 1991. godine u Vukovaru donosim svoje kratko svjedočanstvo. Uvijek se rado prisjećam svoga djetinjstva i uspomena iz tih dana. Kao djeca brat i ja imali smo sretno i bezbrižno djetinjstvo. vukovarsko groblje

Bili smo uključeni u razne aktivnosti. Išli smo na folklor, na plesni tečaj, u galeriju crtanja, na vjeronauk, trenirali smo stolni tenis, te imali puno prijatelja.
Voljeli smo i često smo išli na pecanje na Vuku i Dunav, a za vrijeme ljetnih dana išli smo na kupanje na adu i na Vučedol.

A posebno smo se voljeli voziti na djedovom traktorčiću s kojim smo išli često puta razvoziti sodu po gradu. To je bila mineralna voda i u to vrijeme to je u Vukovaru jako dobro išlo. Naš djed je bio inače sodar i bavio se prodajom sode, pa smo mu nas dvojica tako znali malo priskočiti u pomoć.
I nismo znali što je značilo biti Hrvat, a što Srbin sve dok se nije zapucalo u Vukovaru i dok se gradom nije počeo širiti strah. I tada smo kao djeca od deset godina bili zbunjeni i nismo znali što se događa, zašto se puca, zašto moramo bježati u podrume.

U dva navrata odlazili smo s mamom iz Vukovara. Prvi put u Sloveniju, a drugi put na more, misleći da će se situacija smiriti.

Krajem 8. mjeseca počela su učestala granatiranja i napadi na Vukovar i prisjećajući se tih dana naš se život sveo samo na podrum, na uzbunu za opću opasnost i na neizvjesnost. I tako su prolazili dan za danom. A najgore je bilo noću kada nismo znali tko je vani i tko nam svakog trenutka može upasti u podrum.

Sve dok jednog jutra nije došao s bojišta naš susjed Tihomir čija su žena i djeca također bili kod nas u podrumu i rekao nam da je grad opkoljen sa svih strana i da se iz njega normalnim putem više ne može izaći, ali da postoji izlaz kojega drže hrvatski branitelji, da je to put kroz kukuruze i da je to negdje na Lužcu, vukovarskom prigradskom naselju. Mama nas je pitala što ćemo, da odlučimo, jel ostajemo u podrumu ili idemo pokušati izaći. Mi smo rekli bez puno razmišljanja idemo. Dok su drugi koji su s nama bili u podrumu ostali (bilo nas je dvadesetak u podrumu) mi smo zajedno s mamom i bakom sjeli u auto i krenuli u potragu za kukuruznim putom. Zanimljivo je to da je mama kupila auto koji mjesec prije svih tih zbivanja, jer da nije pješice sigurno ne bi maknuli nigdje. Krenuli smo bez ičega, obučeni u ono što smo imali na sebi u podrumu, nije tu bilo vremena za pakiranje i razmišljanje, ostavili smo sve za sobom, vjerujući brzo ćemo se vratiti. I tako smo se vozili pustim gradom, nigdje nikoga, ulice potpuno prazne…Pošli smo prema Lužcu gdje se navodno nalazi kukuruzni put, krećemo prema park šumi Adica, međutim nailazimo na barikade i hrvatske branitelje koji nas zaustavljaju i kažu dali smo normalni, što to radimo, da se brzo vratimo u podrum, jer je vani opasno, granatira se i puca. Rekli smo im da smo čuli da postoji izlaz iz grada kroz kukuruzni put na Lužcu. Oni nam kažu da ukoliko hoćemo doći do tamo da se moramo vratiti i ići cestom pokraj Dunava, a to znači biti neprijatelju na nišanu, svi ostali putovi do tamo su bili blokirani. Odlučili smo idemo pa kako bude, u podrum se više ne vračamo.

Nekako smo uspjeli proći cestom pokraj Dunava spuštenih glava u autu kao da se skrivamo da nas ne vide i kod silosa smo se odvojili lijevo za Lužac. Na kraju Lužca odmah poslije mosta preko rijeke Vuke zaustavili su nas hrvatski branitelji koji su držali kukuruzni put. Rekli su nam da možemo pokušati proći ali na vlastitu odgovornost, jer su s lijeve i desne strane nedaleko četnici i JNA te drže kukuruzni put na oku, i da su nam jedini štit kukuruzi. Odlučili smo ići dalje, poslušali smo savjet i spustili glave prolazeći kukuruznim poljem.
I tako smo se uspjeli probiti do hrvatskoga sela Bogdanovci kojega su branili hrvatski branitelji, potom do Marinaca, Nuštra i Vinkovaca.

Kasnije smo saznali da su mnogi koji su ovim putem pokušali izaći poginuli. U Vinkovcima smo se javili Upravi da smo izašli iz Vukovara i da nemamo kamo. Prihvatila nas je jedna obitelj kod sebe u kuću. Kako je i u Vinkovcima bilo ratno stanje opet smo završili u podrumu gdje smo bili nekoliko dana. Odlučili smo otići što dalje od svega i uputili se za Sloveniju. Otišli smo u Kranjsku Goru gdje smo znali da postoji vukovarsko odmaralište jer smo godinu dana prije svih tih zbivanja bili sa školom tamo na izletu.

Nadajući se brzom povratku s nestrpljenjem smo iščekivali javljanja Siniše Glavaševića iz Vukovara. Iz dana u dan stanje u Vukovaru je bilo sve gore i gore. Vukovar je pao u neprijateljske ruke, a mi smo ostali u Sloveniji 4. godine. Mama nam je umrla u progonstvu 1996. godine i od tada smo živjeli s bakom. U progonstvu smo selili 14 puta, živjeli smo po odmaralištima, hotelima, kućama, domovima, stanovima. Trenutno smo u Osijeku, a radimo u Vukovaru.

Sada kada se prisjetim svega toga mogu reći da je bilo pravo čudo što smo se izvukli iz Vukovara i da je naš susjed Tihomir bio Božji Glasnik koji je onoga jutra došao k nama u podrum i rekao da postoji izlaz iz grada i da ga treba pronaći, ali da je to velik rizik. Kada smo krenuli bili smo svjesni da možemo poginuti, ali Bog nas je cijelo vrijeme čitavim putem vodio i izveo nas iz nemogućeg – potpuno opkoljenog grada.

Nedavno prilikom posjeta Muzeju opće bolnice Vukovar, a to je dio bolnice koji je ostavljen onakav kakav je bio za vrijeme rata, vidjeli smo na pločici u hodniku ime našega susjeda Tihomira, čiji posmrtni ostaci još nisu pronađeni, a odveden je iz bolnice na Ovčaru.

Vukovarcima bih poručio da budu ponosni na svoj grad, da budu ljudi nade, ljudi vjere i da žive u ljubavi i praštanju, a istovremeno da budu svjedoci patnje, boli i trpljenja jer oni najbolje znaju što je to i što su sve prošli, te da ponesu svoj križ hrabro i da budu ustrajni jer bolje vrijeme će sigurno doći.

Križ je jedini naš spas i jedina naša nada dolazi po križu i trebamo biti ponosni na križ, na križ Vukovara, na križ Gospodina našega Isusa Krista, jer po križu Gospodnjem dolazi Uskrsnuće i dolazi pobjeda.
A pravde nema niti će je ikada biti!
Ljubav je ta koja je iznad svake pravde, iznad svake istine. Ona sve pobjeđuje i Ona donosi i praštanje i mir i suživot.
A da bismo postali ljudi ljubavi moramo poći putem patnje, putem poniženja, putem umiranja, putem križa.
Moramo očistiti svoja srca od mržnje, od neopraštanja, ali pri tom ne smijemo nikako zaboraviti križ Vukovara, njime se trebamo ponositi i ne zaboraviti ga nikad, ne zaboraviti križ Gospodnji!
Prigrlimo svoj križ s potpunim pouzdanjem u Gospodina jer ovaj život je samo prolazna faza i tek priprava za onaj drugi – Vječni.
I na kraju što reći osim HVALA TI VUKOVARE MOJ! Hvala Ti Isuse moj ponovno raspeti 1991. godine u mome gradu na Dunavu.

Hvala vam svima što ste odvojili malo svojega vremena za ovo kratko prisjećanje na žrtvu Vukovara…To je vaša zahvala gradu, svim njegovim žrtvama i braniteljima, to je vaš znak da Vukovar nije ostavljen i da ga nosite u vašim srcima, to je vaše svjedočanstvo da Vukovar nikada neće i ne smije biti zaboravljen…

Preuzeta sa: Obitelj Malih Marija autor,Krešimir Jakumetović,
Studeni 2014. godine