Posebno u ove dane potresaju nas prizori mnogih ljudi koji bježe pred ratnim vihorom i traže gdje će nasloniti glavu, kako će preživjeti i gdje će naći svoje utočište, oni i njihove obitelji? Zato mislim da nitko nije ravnodušan dok u medijima čita, sluša ili pred TV ekranima promatra patnju, bol i strepnju u očima mnoge djece, majki i očeva. Kako je teško promatrati ljude kako pod težinom križa posrću i teško im je, ali ispod patnje i križa zamjećuje se i po koji osmijeh nevine dječice!
Promatram tamnu noć kroz koju se nazire lik čovjeka koji s vrećicom u ruci traži sklonište, a već natopljen do kože kapima kiše koje nemilice padaju i otežavaju korake kroz blatnjavi i kišom oprani park dok traže gdje će pronaći suhi dio zemlje i gdje će odložiti svoje umorno tijelo, nahraniti se mrvicama sa stola bogatih i utažiti svoju i bol drugih?
Zašto je to tako?
Zašto sile velikih, dopuštaju patnji mjesta, kad bih u jednom trenutku mogli prekinuti rat, kazniti zločince, riješiti svaku bol, iseljavanje i utažiti glad i još puno toga?
Zašto je to tako?
Na to pitanje ostajem nijema! Nisam u stanju dokučiti tajnu patnje koja ide do u nedogled i ponovno pitam, tko je za to kriv? Je li čovjek? Vjerujem da jest. Međutim, misterij je to kojega nismo kadri razumjeti! Ali, dok ovo pišem, čini mi se da utješan odgovor na tajnu patnje, barem donekle daju tekstovi sv. Pisma. Tako sv. Marko u Evanđelju opisuje Isusovu skrb za narod u vidu propovijedanja Kraljevstva Božjega i liječenja bolesnika i nemoćnika. A šesto poglavlje Ivanova Evanđelja u cijelosti je posvećeno događaju umnažanja kruha i naknadnoj raspravi koju Isus vodi sa svojim sunarodnjacima koji su blagovali umnoženi kruh.
I na kraju, razmišljajući o svemu neophodno se ide prema zaključku da patnja, bol i krize svih vremena i vrsta, ratova i poraća dolaze i prate ljudsko društvo u svim segmentima. Stoga, svjesni svih ružnih situacija koje se događaju, mi očito ne želimo proći slobodno kroz pročišćavanja svijesti slijedeći Isusa. Ne želimo slijediti Isusov primjer i put i upravo zato, čovjek, u nekim situacijama postaje „ zvijer“ i čini nedjela koja prate cijeli svijet.
Nama ne preostaje drugo nego da budemo ljudi vjere, povjerenja, pameti, srca, molitve i da tražimo stvarna duhovna znamenja, jer tada Bog obilato uzvraća svojim darom ne ostavljajući nas u ratovima, niti gladne, žedne, bose i gole. Naš Bog je Bog ljubavi! On želi da njegova djeca žive u miru. Ne želi krize, ratove i krvoprolića...
I dok se pitamo: „Što nam je činiti da bismo činili djela Božja?“ Isus daje odgovor: „Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je Otac poslao.“ Stoga, vjerujmo i živjet ćemo!
Za GIP piše sestra Augustina Barišić, Klanjateljica Krvi Kristove{jathumbnail off}