O tek preminulom Arsenu Dediću ne bih u dubinu i širinu jer ga ne poznajem osobno. Ionako nikad nije bio življi, nego li ovih dana kad je umro. Prije nekih mjesec dana bio sam doslovce "patosiran" na sahrani jednog mladića koji je poginuo s dvadeset i pet godina. Iskreno - njega mi je više žao jer se Arsen naživio, dok je mladiću stao sat na početku života.
Nakon Arsenove smrti, nisam se odjednom zaljubio u njegov cjelokupni stvaralački opus. Ni nakon smrti Louisa Amstronga ne padam u nesvijest na svaki njegov takt jazza pa ipak ga obožavam zbog What a Wonderful World. Arsena se najviše sjeća moje rano djetinjstvo: "Kad bi svi ljudi na svijetu, odlučili ruke da spletu i nikada igru ne završe". Njegova "Ines" bila mi je antibiotik u pubertetu kad sam od voljene dobio korpu i uvučen ispod deke u krevetu na smrt bolestan teško bolovao. I to je to. Za više premalo ga poznajem. Za veće zaprepaštenje, očajanje, bol što još više boli od bola, čovjek se mora roditi s talentom kojeg posjeduju naše elitne veličine - Lupiti i ostati živ.
Savjest se (ne)podrazumijeva
Nedoumica je kao kijavica, bil`- ne bil`?! Analizirati nečije postmortem izjave nije možda već sigurno nezahvalno i dvosjekli mač. Sve kad njihovu stranu sječiva argumentima otupiš uzvratit će oni makar tupom ušicom sjekire. Nisu oni džabe veliki da bi im prvi put bilo, zamjenom teze, za lešinarenje optužiti prst pokazatelj. Najlakše bi bilo zatvorit oči i prespavati ali, iz respekta prema tek sahranjenom Arsenu, strah me prešutjeti. Okey, priznajem, i ljut sam zbog toga što sam se ni kriv ni dužan zbog njih crvenio.
Na stranu kurtizanska "novinarska" pera. Na žalost, na tu kamenčuru u cipeli već smo se navikli.
Ono što normalnog čovjeka kao britva posiječe i boli to su trodimenzionalne postmortem poruke kojima svoju golotinju otkriše sve najveći Arsenovi prijatelji, oli "prijatelji" književnici, glumci, pjesnici i ini umjetnici... Što bi rekli - intelektualna krema.
To je ona uzvišena vrsta u čijem vremenu živjeti je prava privilegija. Kad njih citiraš uvijek si pametan. To vam dođe kao imunitet na glupost. Ako ih nekritički gutaš položio si.
Nisu oni vođeni jevtinom vodiljom "vidjeti i biti viđen", "biti živ i očešati se o velikog mrtvog" - ma kakvi - već su zbog preuzete teške i odgovorne uloge sanitarca narodne savjesti neizostavni i sveprisutni dio svakog većeg događaja pa čak i doživljaja. Svojim začinima u svakom loncu debelo su zaobišli vegetu.
Za narod je ionako najkorisnija savjest opće prakse, sposobna dok trepneš okom napisati stručni članak o svemu i svačemu. Kad napadnu Pabla Picassa kako je Van Goghu ukrao Mona Lisu ili Leonarda da Vincia jer lažno tvrdi da je njegova, nisu oni to napisali zato što ne znaju, već da bi provjerili naše znanje. Na običnjacima je da živo gutaju.
Biseri intelektualne elite
Kako u nastavku ne bih davio neću ponavljati njihove obvezatne prve taktove "Bili smo veliki prijatelji". To se podrazumijeva ispred svake izjave naših velikana što slijede.
Na vijest o smrti Arsena Dedića među prvima se u nevjerici raspetardirano ugurao književnik Miljenko Jergović. "Iako, neverojatno je da umre tako živ čovjek. Mora da se i smrt tome iznenadila. Previše je to za jedan grob. Ako je stvarno umro Arsen Dedić, tada se cijela naša zemlja, od sjevernih do južnih mora, od Atlantika do Urala, pretvorila u grob", završio je velikan uz bis - "Meni se nepogrješivo plače".
Oni koji su ovo pročitali također su palakli - malo za Arsenom, malo zbog Jergovićevog talenta, a kad su saznali da su i oni umrli, najviše su živi ridali iznad vlastitog groba. Karikatura rijetko viđena.
Karikatura zlonamjerno ismijava, nepošteno ističe i uveličava nečije nedostatke. Nije Jergović od takvog formata. On se poslužio istom alatkom ali mu je uradak suprotnog značenja. S perfektnom preciznošću plastične kirurgije uljepšavanje i katastrofični svršetkak najviše podsjećaju na Borata dok iz Kazahstana glavom bez obzira bježi u grob. Je li nekome Arsen liči na Borata nisam siguran, ali Jergoviću moramo vjerovati. Ili je Jergović svojim književničkim sposobnostima podsvjesno napravio autokarikaturu - upustvo kakvu posvetu bi on, kad umre, o sebi najradije pročitao.
Stvarno mi žao Arsena. Nije on zaslužio da ga mrzi pokojni Kim Jong-Il, bivši predsjednik Sjeverne Koreje, koji se od silne ljubomore prevrće u grobu. Kad je on umro samo je Sj. Koreja pretvorena u grob, dok je Jergović, zbog prirodne smrti vremešnog Arsena, cijeli svijet pretvorio u groblje. Sad mu preko sedam milijardi ljudi sjelo na server i traži adresu svojeg groba. Ako ovakav trenutak genijalnog lirskog nadahnuća nije njegov vrh vrhova pitam se - što li nam od Jergovića još slijedi?!
Zato što je postmortem prekrasno sročen, idemo ga još jednom ponoviti i uvježbati za dan kad umre naš nenadomjestivi velikan Jergović: "Iako, neverojatno je da umre tako živ čovjek. Mora da se i smrt tome iznenadila. Previše je to za jedan grob. Ako je stvarno umro Miljenko Jergović, tada se cijela naša zemlja, od sjevernih do južnih mora, od Atlantika do Urala, pretvorila u grob".
Šmrrrrc! Ne znam kako je vama, meni se nepogrješivo plače ....... Bem ti život!
S posuđenim zaprepaštenjem iz vremena kad je umro Tito - umro još stariji od Arsena - javio se i neutješno dezorijentirani slovenski glazbenik Zoran Predin: "Kad ode takva osoba poput njega, uvijek ostane grozna praznina i ne znamo što će biti dalje." Na kraju je Predin obećao groznu prazninu popuniti svojim alkemičarskim doprinosom: "Vjerojatno ću napisati nekoliko pjesama kako bi ostao povezan s njime". Ah, da. Za ono "kako dalje" donirat će svima navigacije i šaku apaurina za daljnji smisao života.
Glumac Rade Šerbedžija reagirao je potpuno uživljen u ulogu šumara, valjda ga Arsenova smrt zatekla na snimanju u slavonskoj prašumi Spačvi: "Dogodila se jedna strašna smrt. Smrt koja sve uništi, koja razori sve oko sebe. Smrt koja te baci u beznađe, smrt koja se dogodi kada padne jedan ovako veliki hrast". Rade, Rade.... Možeš li ti sekundu bez glume?!
Šmrc! Ne dirajte mi šumicu.
Svi su širom izbečenih očiju bolno iznenađeni, šokirani, u nevjerici, jer je čovjek umro u 78-moj kad je prirodno umrijeti. Neki od njih se plaše da su sad oni na redu pa je nevjerica još veća. Po njima, pravedno je samo ako bi slavni i bogati kao Metuzalem živjeli makar 969 godina.
I opet podvlačim - Ne bih ja ali iz respekta prema Arsenu strah me prešutjeti, jer se većina njegovih prijatelja prosipa s pozicije - ja, ja i eventualno Arsen. Okey, priznajem, i ljut sam zbog toga što sam se ni kriv ni dužan zbog njih crvenio.
"Prjatelja" radost pregolema, za sve što tvrde živih svjedoka nema
Neke dojmove teško je prevaliti preko usta ali, ako ne želiš biti i sam licemjer, još teže ih je u ustima ostaviti. Ne daj Bože da bi brojne medijske narikače i narikači u nedostatku živog svjedoka Arsenovu smrt utrpali u svoju samopromidžbenu i samohvaleću priču.
Naglo uvećani broj Arsenovih "prijatelja" svi odreda svojoju priču započinju na sličan kalup: Imao sam sreću da sam Arsena poznavao. Naše prijateljstvo traje već pedeset godina. Sve je počelo prije dvadeset godina kad smo se sreli u Opatiji. Slučajno sam nagazio njegovu nogu, a on je uz širok osmjeh ležerno odmahnuo rukom i rekao - Nije to ništa. Odmah sam znao da je svjetski čovjek, gromada od umjetnika, ljudina koju do kraja života nosiš sa sobom u džepiću do srca. Da, da...... Tako je govorio Arsen Dedić - "Nije to ništa". To mogu reći samo planetarne veličine. Često smo se posjećivali i dugo razgovarali. Zadnji put onomad u Opatiji kad je prije dvadeset godina stradala njegova cipela! Ah, kakve su to cipele bile.... Pedeset godina prijateljstva, molim ja vas lijepo!!! Kraj priče u pravilu je rezerviran za "Lacoste" suze i posljednji pozdrav - Laka mu crna zemlja.
Skoro isti obrazac ima i dama s bh estrade Hanka Paldum koja je od tuge proučila Fatihu i zarekla se na sedmodnevnu žalost tijekom koje će umjesto folka pjevati ilahije i kaside: "Teško se može riječima opisati bol i tuga zbog odlaska ovog velikana."
I, sad slijedi ono poznato: "Posljednji put smo razgovarali telefonom u aprilu kada sam imala koncert u Zagrebu. Trebao je biti moj gost u dvorani “Vatroslav Lisinski” ali je bio spriječen".
S obzirom na to da slabo tko zna što je i gdje je Zagreb Hanka je dodatnom rečenicom istaknula puno poznatiju dvoranu "Vatroslav Lisinski", ne bi li još netko zalutao.
Mora da su Arsenu iznenada banuli nenajavljeni gosti i nije mogao. To ti je ta naša kultura nenajavljeno čovjeku upadati u kuću. A, bio je i malo bolestan. Kako Hankica tvrdi, toplo je rekao: “Ništa ne brini za moje zdravlje Hanko”, ali ona se i dalje puno brinula. Što ćeš - nakon koncerta u Zagrebu nije imala vrmena skoknut do njega.
Mjesecima poslije Arsen otišao, a velika prijateljica Hanka sve te mjesece nije mu donijela porciju ćevapa iz Želje, niti ga je nazvala. Ionako su prijatelji kao zvijezde i kad ih ne vidiš, ti znaš da su oni tu. Eto, sad je nadoknadila. Medijskim vezivanjem uz Arsena makar je za trenutak doživjela Pepeljuginu bajku i od folk pjevačice namah postala umjetnica.
Jednom davno jedan zagriženi prijatelj je upornošću Jehovinih svjedoka nasrtao na Arsenova vrata. Zbog svraba Arsen ga pustio i nakon pola sata sav ozaren u licu dao mu fajront. Sutradan opet on navalio i ostao sat vremena. Nakon druge posjete Arsen danima nije dizao telefon, nikome otvarao vrata, niti je izlazio iz kuće.
Vidno potrešen hvali se on kako je od njega do Arsena u Šibeniku - tamo i nazad dvjestototinjak kilometara - u dva dana dva puta prevalio udaljenost s po deset sati mukotrpne vožnje po najvećoj žegi, samo da bi Arsenov intervju obogatio svojim imenom pored naznake - razgovor vodio Ante Tomić. Davno je to bilo, još kad je Isus hodao po zemlji, i nitko do sada za to nije znao ali sad je bitno saznati. Meni, majke mi, ovolicno fali da od dragosti skočim preko stola i pomazim ga kao najdražu mačku.
I opet podvlačim - Ne bih ja, ali iz respekta prema Arsenu strah me prešutjeti jer se većina njegovih prijatelja prosipa s pozicije - ja, ja i eventualno Arsen. Okey, priznajem, i ljut sam zbog toga što sam se ni kriv ni dužan zbog njih crvenio.
Arsene proviri
Ako ništa drugo Arsenova smrt je neke uvriježene spoznaje otkrila u potpuno novoj percepciji. Eto, npr., ono što u mirnim vodma leži na dnu dna na površinu izbacuje poplava, dok po nečem i nekom važni trenuci izbace dno dna bez dna.
Da se može oživjeti makar na sat vremena i pročitati sve ovo medijsko prenemaganje lišeno zdrave pameti, sam Arsen bi brojne veličine poslao u tri krasne majčine. Slutio je on da će oni preuzeti bank za stolom pa se još za života od njih na vrijeme mrtav zaštitio. Gospodski i diplomatski u svoju posljednju želju je napisao - Želim da moj pogreb bude u krugu uže obitelji. Hvala ti Arsene. Inače, tko bi normalan na tvojoj sahrani mogao biti ozbiljan s Boratima u prvim redovima.
Kako ćemo dalje?!
Običan puk ostao je dužan našim intelektualnim i inim veličinama odgovoriti na pitanje - Kako i što dalje? Dodirima, očima, disanjem, hodom i živim govorom Arsen će faliti negovoj obitelji, pravim prjateljima - poznatim i nepoznatim - i obožavateljima, ali će u sjećanjima i skladbama uvijek biti prisutan u njihovim životima. Najlakše bi bilo ugledati se na naše elitne prozore i, karikirajući pjesmu "Ne daj se Ines", umrlom čovjeku milozvučno bubnuti - Ne daj se Arsene!
Obični normalni ljudi - lišeni slave i privilegija, nagrađeni svakodnevnim brigama kako sastaviti kraj s krajem - znat će kako dalje. Što bi pokojni Đuza Stojiljković rekao: "S novim jutrom sve će isto biti, ja to dobro znam, do novog susreta sa vama, doviđenja".
Laku noć Arsene.
Filip Antunović
{jathumbnail off}