Ministar vanjskih poslova BiH Zlatko Lagumdžija svojom posjetom grobu Josipa Broza Tita u Beogradu i polaganjem cvijeća u čast komunističkom diktatoru pružio je informaciju da se još nije oslobodio robovanja „crvenoj“ ideologiji.
Piše: Pejo Gašparević
Obilaskom Titova groba, za vrijeme službene posjete Beogradu, Lagumdžija je ujedno prkosio i suvremenim europskim trendovima kojima se želi raščistiti sa svim totalitarizmima uključujući i konačni obračun sa komunističkom zloćudnošću.
Indikativno je da Lagumdžija posjećuje grob komunističkog diktatora samo tri dana uoči Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima koji se slavi 23. kolovoza. Taj se dan obilježava na temelju Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i i totalitarizmu iz 2009. godine a koja ima jasnu antifašističku i antikomunističku narav. U Rezoluciji se, između ostalog, naglašava kako su „od samog početka europske integracije bile odgovor na patnje koje su nanijele dva svjetska rata i nacistička tiranija koja je dovela do Holokausta i širenja nedemokratskih i totalitarnih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi“.
Ništa manje nije začuđujuća Lagumdžijina posjeta grobu komunističkog diktatora u okolnostima kada je u Europskom parlamentu pokrenuta inicijativa za zabranu promicanja i veličanja komunizma. Inicijativu pod nazivom „Europski nacrt nacionalnih statuta za promicanje tolerancije“, podsjetimo, u studenom prošle godine pokrenula je nevladina organizacija Europsko vijeće za toleranciju i pomirbu (ECTR). Nije nevažno istaknuti kako su članovi ECTR-a, između ostalog, bivši poljski predsjednik Aleksander Kwašniewski, bivši španjolski premijer Jose Maria Aznar, bivši slovenski predsjednik Milan Kučan, te predsjednik Europskog židovskog kongresa Vječeslav Moše Kantor i austrijski diplomata Erhard Busek.
Lagumdžija se svojim obilaskom diktatoreva groba na Dedinju također konfrontira i sa dvama važnim dokumentima Parlamentarne skupštine Vijeća Europe: Rezolucijom o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima – usvojenom 2006. godine, i Rezolucijom o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih susatava, koja je usvojena 1996. godine.
Nikada se ne treba umoriti upozoravati na odredbe ovih dvaju Rezolucija, tim prije što većina medija ali i političkih elita u BiH još uvijek prožetih „pionirskim“ duhom „crvene ideologije“ na sve moguće načine izbjegavaju tematizirati njihovu važnost i educirati javnost o komunističkim zločinima počinjenim u vrijeme Titove vladavine. U Rezoluciji Vijeća Europe iz 2006. godine ističe se kako se njome „osudilo masovno kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima te izrazila sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina“.
„Skupština parlamentaraca iz 46 zemalja ujedinjeni u rezoluciji izražavaju da su ta djela uključila individualna i kolektivna pogubljenja, kao i smrt u koncentracijskim logorima, izgladnjivanje, deportacije, mučenje, ropstvo, prisilni rad i druge oblike masovnog psihičkog terora“, navodi se u Rezoluciji o potrebi međunarodne osude zločina totaliranih komunističkih režima. U memorandumu nacrta ove rezolucije navodi se kako je oko 95 milijuna ljudi evidentirano kao žrtve totalitarnih komunističkih režima.
A u Rezoluciji iz 1996. godine upozorava se da je „vrlo niska svijest javnosti o zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima“.
„Komunističke partije su legalne i aktivne u nekim zemljama, iako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su počinili zločinački komunistički režimi u prošlosti“, dodaje se u toj Rezoluciji.
Unatoč ovakvim najkonkretnije definiranim europskim osudama komunističkih zločina, Zlatko Lagumdžija Gospodnje 2014. godine odlazi na grob jednom od reprezentativnijih protagonista režima uime kojeg su činjeni zločini.
Paradoksalno je što upravo Lagumdžija i njegov SDP grme kako su oni zagovornici „europskih vrijednosti“ a onda se, bez pardona, odlazi klanjati na grob diktatoru koji je bio suprotnost europskim vrijednostima. Kako se to može zagovarati „europska BiH“ a istodobno odavati počast dikatoru koji je jednopartijskom komunističkom vladavinom desetljećima negirao europsku tekovinu o nužnosti višestranačja? Kakva je to „politička pamet“ koja polaže cvijeće na grob diktatora čiji je režim neposredno nakon Drugog svjetskog rata likvidirao na desetine tisuća zarobljenika i civila na Bleiburgu i Križnom putu? Kakav je to „politički obraz“ koji se klanja Titu čiji je vlast kreirala tajne policije, Udbe, Ozne koje su nemilosrdno likvidirale političke neistomišljenike?
Odgovor na ovakva pitanja može se sažeti na sljedeći način: klanjati se Titu znači postajati politički perfekt, to jest prošlost. Angažiranje na reafirmaciji Tita znak je nesnalažljivosti u zahukatlom geopolitičkom preoblikovanju svijeta u kojem je Balkan jedna od meta. Geopolitički vrtlozi su izvan snage stavili komunističko carstvo kojega je Tito bio dio. Titonostalgija je blato u kojem se koprca boljševizirana svijest. Gledajući širu geopolitičku sliku, zazivanje Titoizma znači biti slijep za znakove vremena.
Pejo Gašparević
21. 08. 2014.