Vrijeme nakon povratka iz domovine slično je stanju kliničke smrti, u kojemu se duša nalazi u međuprostoru dvaju svjetova. Iseljen iz samoga sebe, promatraš i sahranjuješ ono što voliš. Dobro poznate ulice, ljude, mirise i običaje. Sliku oca. Starog i povijenog. Majke kao crne linije koja titra na vrelom zraku. Sunca koje prži i usrećuje. Prezrelo voće.
Nikakav događaj, ni volja ne može je netjerati da se udobno smjesti u dimenziju sadašnjost i stvarnosti, jer ona, duša, živi svoju stvarnost. Svoju istinu.
Samo neka viša providnost u stanju je da tijelo i dušu "pomiri" i utjelovi, tek kao pola čovjeka, koji će da nastavi bitisanje i MORA-isanje, proživljavajući sebe i svoju emociju na tuđem jeziku.
U prevođenju sebe, nastavljaš da sklapaš rastrganog čovjeka u mozaik dnevne svrsishodnosti. Sa zadaćom kovanja, klesanja i oblikovanja rečenica na stranom jeziku, oslobođenom sočnosti vlastitog bitka, ubijaš poruku predaka izostavljajući uzdahe "joj", "ba", "bona" i "aha", čije značenje i olakšanje, kad se izgovore, ne može zamijeniti niti jedan uzdah iz germanske lingvističke radionice.
Kao vrtlar, Sizif Sizifović, sadiš bilje u neprikladno podneblje, čupaš ga i bacaš pod noge. Ɖubriš ga iznova svojim suzama. Svojim životom.
U trenutku prelaska graničnog prijelaza, osjećam dušu kao najveći živi organ, smješten na meridijanu plexux-solaris, natopljenu zavičajnim sjećanjem kao teškom krvlju i strahom od straha, koji nadolazi, kao uragan, za čije prepoznavanje još nije izmišljen mjerni aparat. Niti će ga ikad izmisliti, jer bi svojom snagom ubio čovječanstvo.
Svojom bolnom prisutnošću u tom međuprostoru, pamti i tiranizira tijelo, sa svim njegovim organima do te mjere, dok na kraju ne obole.
Taj bez-tjelesni prostor u meni, kao prijestolnica tupog, hladnog i maglovitog kraljevstva, u stanju je da svojom snagom nadjača samo srce i sam um. Da ih podredi grobnoj svečanosti, koja uvijek prethodi borbi između duhovnog mira u domovini i materijalne sigurnosti u tuđoj zemlji.
Granica u nama, koje nismo svjesni, dok se ne nađemo u situaciji gubitka, je tajno i mračno mjesto duše, na kojemu je ona potpuno oslobođena i otuđena od razuma. Prognana u međuprostor između neba i zemlje, luta, dok je Bog ne pozove u raj. Tamo gdje joj je i mjesto. Gdje je zaslužila da bude. To je taj granični prijelaz u nama, sve dok traje život.
Duša u gostima. U Čistilištu. Do novog ljeta. Ta časna supstanca, starija, iskusnija i ranjivija. Vraća se iznova na ognjište iz kojega je otrgnuta. Da tamo zatekne sebe. Čovjeka. Cjelinu. Da se raširi i spoji sa svojim tijelom.
Ružica Kopačević-Miličević, Bad Ischl, Austrija, 21. 9. 2013.