Kada djevojka uzme na sebe sedamnaest godina, tada prvi puta, stavlja kitu na čelo („šarenu krpicu“), kita iskićena naizmjenićno: crno, bijelo, crveno i plavo... Naprijed bi ta kita prićvršćena u kosu činila krunu, a nazad bi između dvije pletenice visila niz leđa.
Djevojka je tada tom krpicom govorila da je pred udaju, utapajući se u očima, u propitivanjima majki i bila praćena, i svakim korakom, pogledom, vagana, odvagivana, na nigdje viđenim a svugdje prisutnim vagama.
Tu je krpicu stavljala na čelo, izlazeći nedjeljom na misu, više kolu poslije mise nego misi samoj. Pa se Ujak* (čest naziv za fratra, franjevca u Bosni), drugome žalio Ujaku, da ima do deset tisuća duša, nedjeljom kod crkve, a za misom, u crkvi, ni pola tisuće.
I tako svake nedjelje, do jeseni sljedeće godine, do mjeseca prosinca. A u prosincu, u osamnaestoj godini, kao ašlama** (trešnja, tur.), rumena, zrila za udaju, ona bi se kitila. Na čelu je sada potpuno crvena kita, bez drugih boja i ukrasa. Niska dukata i cekina, što ne vise samo oko vrata, već i govore iz kakve je kuće djevojka.
Te godine u osmom mjesecu se nakiti i nosi taj nakit, nadopunjujući ga cekinima ili dukatima od rodbine osmi, deveti, deseti, jedanaesti i dvanaesti mjesec. Tada tek nagrnu momci i po broju momaka, broju dukata i cekina oko vrata, mjeri se djevojka.
Ako se do konca prosinca iduće godine ne uda, onda skida traku, cekine i dukate, onda je cura niske vrijednosti. Tada njenu traku uzima druga od prispjelih cura iz kuće.
Kada joj momak kaže da će je uzeti, ona mu daje sve od zlatnine, daje sve u biljeg.
Ako nema zlata a takvih je bilo više, daje sve od bolje robe. Onda već obilježeni tako idu tri tjedna. Poslije tri tjedna idu u crkvu pod prsten.
Ispod prstena uplaćuju navještenje. Plati se u crkvu da se sa oltara tri tjedna čita:
Ženi se taj i taj... uzima tu i tu... Bilo je i smijeha kod tih čitanja, izazvanoga prezimenima mladenaca: „ Ženi se Pero Podguz, uzima Maru Zaguz!“ ...
Djevojka bi odlazeći iz roditeljske kuće, nosila sa sobom robu, u velikome drvenome sanduku, ukrašenome rezbarijom. Tu bi se našlo ručnih radova, ukrašenih košulja, kod onih iz boljih kuća... ili bi one jednostavnije, ponijele sa sobom slamarice i jastuke napunjene peruškom od kukuruza, i gdje koju istkanu ponjavu***...
Sve što su imale bilo je da rade i rađaju. Porođene bi odlazile na njivu. Sa nje kući da podoje dijete pa opet na njivu. Sve do prve sljedeće mlade; „neve***“, bile su najnižega ranga u kući, perući noge svekrvi, svekru, mužu. Riječ je bila strana njihovim ustima. Riječ mužu. Riječ djetetu. Riječ kome u kući. Govorila je šutnjom. Koracima. Rođenom djecom.
A ljubav?Ako je nije i bilo, sve je manje nalazila mjesta za sebe. A ako je nije ni bilo, vremenom dođe. A ako i ne dođe, glavno da nije o očevom zalogaju. U sve su bili pozvani roditelji.Tu su bile dane riječi.Tu nigdje nije bilo njih da zavole.
Sve što su saznavali jedno o drugom bilo je po sokacima, po dva tri metra jedno od drugoga, pred nekim iz kuće, koji bi se pravio da ne čuje, a sav bi se pretvorio u uho.
Sve što su mogli da pamte, bio bi slučajni dodir ruke. Praćenje do kuće. U kolu ispala maramica.
Jedan bi momak čekao drugoga, da završi s ašikovanjem. Pa da on ide. Onda bi treći čekao drugoga, pa četvrti trećega... i sve bi teklo tako, i završavalo isto.
Za Posavinu.org piše Nikola Šimić Tonin