Učitelj: biti ili ne biti?

Piše: Elvira KOIĆ

Njihova priprema počinje puno prije prvog školskog zvona. Sređuju se liste učenika, biraju razrednici, izrađuju programi, okvirni i izvedbeni planovi nastave, određuju se ciljevi koji se žele postići. Ti su ciljevi učenja slični, kako u osnovnim školama tako i u predmetnoj nastavi, obrazovni i odgojni. Za postizanje obrazovnih ciljeva učenici trebaju usvojiti znanja i utvrditi bitne činjenice o osnovnim pojmovima, imenovati ih i identificirati različita stanja. Nastavnik treba omogućiti to usvajanje znanja, upoznati učenike s osnovnim zakonitostima pojavljivanja, važnosti fenomena, razvijati samoinicijativu učenika, njihovu sposobnost služenja različitim izvorima informacija i znanja, vježbati sposobnost izdvajanja bitnog od nebitnog, snalaženja u samostalnom radu. Za postizanje odgojnih ciljeva važan je utjecaj na formiranje pozitivnih stavova prema području nastave, razvijanje sposobnosti uočavanja problema, pozitivnog i ispravnog stava prema tom području, razvijanje interesa za primjenu stečenih znanja i u drugim područjima. Uz to, važno je postići i osjećaj zadovoljstva i postignuća kod učenika, ali i kod njihovih roditelja i voditelja praktične nastave, jer su svi uključeni u nastavni proces.

Sve u svemu, nije to lak zadatak.

Posebno nije lako u nastavi psihijatrije. Za razliku od psihologije, znanosti o svakodnevnim psihološkim pojavama, za koju se nastava organizira u različitim školskim usmjerenjima tzv. društvenog predznaka, poput gimnazija, a izvode je profesori psihologije, educirani u učiteljskim vještinama, psihijatrija se predaje isključivo u medicinskim usmjerenjima i to prvi put u završnoj godini srednjoškolskog obrazovanja. Izvode je liječnici, koji nisu primarno obučeni prenositi svoja znanja. To je stoga što je psihijatrija klinička grana medicine, koja se bavi proučavanjem patoloških duševnih fenomena i njihovim liječenjem. Predmet je smješten u okvir s još pet predmeta tzv. kliničke medicine: otolaringologijom, dermatologijom, internom medicinom, kirurgijom, ginekologijom, a koji svi imaju zajedničku ocjenu. Tako kroz školsku godinu treba postići sve specifične odgojne i obrazovne ciljeve i procijeniti stečeno znanje učenika u okviru 32 školska sata. Oni bi trebali znati imenovati pojmove o najznačajnijim psihijatrijskim bolestima, suvremenim metodama liječenja, postupcima u hitnim i kriznim stanjima, svojoj ulozi u terapijskom timu, osnovnim zakonitostima komunikacije, o prevenciji, dijagnostici, terapiji i rehabilitaciji, formirati pozitivni stav prema psihijatrijskim bolesnicima... Slično je i s nastavom na višim školama i fakultetima, s tek nešto više školskih sati.

Psihijatrija je tako široko područje, patološke pojave toliko prisutne u svakodnevnici, a posebno u radu s bolesnicima općenito pa se na prvi pogled ostvarenje školske misije kroz tako mali broj sati čini nemogućim. No, što je tu je. Netko je odredio da je za steći znanje o duševnom zdravlju i bolestima to vrijeme dovoljno. Jedan školski sat tjedno. Tu se za sada ništa ne može, osim uklopiti se u dani okvir. Informirati. I tako, kao što u ostalim strukovnim i tehničkim usmjerenjima o zanatu predaju majstori, tako u medicinskim školama o umijeću liječenja i pristupa duševnim bolesnicima, predaju liječnici, specijalisti psihijatri i više medicinske sestre. Slično je i u drugim medicinskim, praktičnim, kliničkim disciplinama.

Nije se nimalo lako odlučiti sudjelovati u tako zahtjevnom poslu. Više je razloga. Prije svega, mada je prosvjećivanje dio liječničke profesije, nisu svi spremni podijeliti svoje znanje s drugima i najčeš­će baš zato što su ga teško stekli, čuvaju ga za sebe. Drugi ne znaju kako riječima i praksom prenijeti sve informacije koje posjeduju. A oni koji se odluče sudjelovati u nastavnom procesu, bez sustavne pomoći, sami se obučavaju za suradnju u nastavi i tek povremeno kroz dodatni sustav edukacije stječu osnovna znanja iz didaktike, metodike i pedagogije, koju moraju uključiti u svoju učiteljsku vještinu.

Zatim, psihijatrija je ogromno područje. Knjige i udžbenici su prepuni informacija i opisa poremećaja i metoda liječenja. Nema kratkih naputaka ili priručnika za postupanje. Sažeti sve to znanje u desetak minuta školskog sata je izuzetno složen zadatak i zahtijeva opsežnu pripremu. Potrebno je veliko iskustvo u svakodnevnom radu i nastavi kako bi se prenošenje znanja učinilo zanimljivim učenicima. A oni bi prije svega trebali shvatiti koliko je važno posjedovati barem osnovne informacije iz tog područja za njihov budući svakodnevni rad.

Situaciju olakšava motivacija učenika, kada su zainteresirani za svoju budućnost, kruh svagdašnji na radnom mjestu, kada barem otprilike znaju što zapravo žele i što ih očekuje u susretu s bolesnicima i suradnicima općenito. Tada postavljaju konkretna pitanja, prepoznaju i povezuju stvarne situacije s ranijim usvojenim znanjima i novo dobivenim teorijskim informacijama. Oni koji uče – ne plaše se svoga posla jer svaka i najmanja mrvica znanja djeluje kao svjetlo u tami i razgoni strah i osjećaj nekompetencije.

Posebno je to vidljivo u radu s duševno bolesnim osobama, na psihijatrijskim odjelima i u svim situacijama kada liječene osobe imaju i psihičke smetnje. U bolnicama, od boli do žalovanja, takve smetnje su prisutne gotovo kod svih pacijenata, a time i kod osoblja. Tijelo, duša i duh su u stalnom dinamičkom međuodnosu, koji se ne može ne primijetiti i zanemariti.

Očekivalo bi se kako se početkom novog tisućljeća ipak nešto primijenilo. No, i danas je vrlo lako uočiti člana profesionalnog tima, koji ne posjeduje dovoljno znanja iz područja psihijatrije. Reakcija je tipična, prvo pokazuje strah od duševno bolesnih pacijenata, izbjegava susretanja i komunikaciju s njima, izbjegava svaki posjet odjelu psihijatrije, kontakt s osobljem odjela, a posebno s liječnicima psihijatrima. Lako negira postojanje takve vrste smetnji, glumi nezainteresiranost, i vrlo često širi stigmu i predrasude o duševnoj bolesti, s prezirom kao da je to neka sramota, ruglo ili samoskrivljeno stanje. U kombinaciji straha i neznanja događa se da se i na početku 21. stoljeća najmanje sredstava izdvaja za liječenje duševnih poremećaja, smještajni uvjeti za te pacijente su uglavnom loši, a specijalisti za ta stanja zajedno s pacijentima doživljavaju svakakve neugodne diskriminirajuće situacije. Sve to smanjuje izglede i za oporavak oboljelih, ponovno prihvaćanje njihove sredine i konačnu emancipaciju. Također, demotivira i liječnika u nastojanju da educira svoje buduće suradnike jer se nerijetko može čuti kako je to nebitan predmet, a učenici nerijetko u lice nastavniku kažu kako ih psihijatrija uopće ne zanima, izbjegavaju nastavu, sastavljaju rugalice i pričaju ružne viceve na račun učitelja psihijatra. Naravno, takav stav su donijeli iz svoje obiteljske i dotadašnje obrazovne sredine, što dodatno demotivira.

Međutim, usprkos negativnim postavkama na samom početku, spoznaja kako svaki i najmanji trag znanja i svaka informacija koja se može dati mladima, na početku njihovog života i rada, otvara vrata boljoj budućnosti svima, olakšava odluku da se ipak uđe u bitku za znanje u ulozi učitelja. Ipak treba prihvatiti izazov. Jedino tako se može konačno pokrenuti s razine predznanstvenih spoznaja i upoznati druge i samoga sebe.

Izvor Svijetlo riječi, piše: Elvira KOIĆ