Snijeg. Danima pada po granama jablanova, lipa i bagremova. Sjedi na krošnji duda. Zasipa stari hrast. Na prošaranom prozorskom oknu, zaleđen dah vjetra, poljubac majci i neispisane riječi ocu.
Kao slučajno nanesena pjena mora, uhvaćena u klopku vjetra i vode. Mraz. Čujem lavež pasa i viku djece.
Osluškujem i očekujem najveće rođenje, koje je rascijepilo vrijeme, na prije i poslije Njega.
Baka mota muket i brblja riječi molitve. Pomislih, opet neke nove litanije, što smo zgriješili?
Pšenica raste iz stare rasječene kutije u kojoj je nekad bila boja. Sada, zamotana u pozlaćeni papir kao uskrsla kraljica Egipta. Svjetleće kandilo Adventa. U zraku se osjeća dobrovoljna glad. Post.
Zvona zvone i gube se u podnožju Vučijaka. Sanjam, daleko u dubini svojih godina, rastavljena od svoje prošlosti, raskoši i radosti zvuka „Kirie Eleison“
Ono malo duša, odijevaju svoje kuće u kič i treperenje žarulja. Drhte i čekaju dolazak svoje site djece. A oni, u daljini prisjećaju se djetinjstva.
U doba dubokih snjegova. Prije rata. Prije gladi duše. Onda, kad se snijeg topio od koraka ljudi. U Bosni.
Danas, snijeg pada po njenim jalovih poljima i hladnim krovovima. Po mrtvim dimnjacima. Dok tiho, pred mojim očima umire djetinjstvo.
U daljini. Još dalje. U ulici Dr. Mayera. Tamo, gdje je nekad bila moja majka. I tvoj otac. A danas, njihova djeca. Radi kruha.
Ruzica Kopačević-Miličević, 5.12.2014{jathumbnail off}