Dok sam u iščekivanju Marijanovog povratka s posla u naslonjaču pred televizorom nervozno lomila prste znala sam da mu napokon moram priznati što je na stvari. Mjesečnica koja mi je uvijek dotad bila redovita, sada mi je kasnila već gotovo dva mjeseca.

Prije samog odlaska na posao užurbano sam ispijala prvu jutarnju kavu i razmišljala o današnjim obvezama kad me u tome prekinula reska zvonjava telefona. Bože, tko bi me, i zašto, zvao ovako rano? Valjda se nije što dogodilo Tomi? – sa strepnjom sam pomislila podižući slušalicu.

No, hajde, što čekaš?! Skoči već jednom! – proderala se Lela dok sam stajala na odskočnoj dasci  bazena gdje sam zajedno sa svojim prijateljicama odlučila provesti to sparno, ljepljivo popodne.

Dok sam se tog popodneva, balansirajući na visokim potpeticama približavala ulaznim vratima roditeljskog doma, srce mi je snažno tuklo od uzbuđenja. Već sam mogla zamisliti šok na licu svojih roditelja kada me ugledaju.