Fra. Lovro Milanović

Fra. Lovro Milanović

Napisat ću ljudi sada
kako pošten čovjek strada
počet ću vam ovu priču
što se desi u Turiću.

Još tisuću i osamsto sedme
desilo se to u tursko vrijeme
u vrijeme Begova i Aga
ispričat ću moja braćo draga.

Poslušajte ovu pjesmu dobro
kako strada Milanović Lovro
župnik sela župe Tramošnice
nastrada od Muje ubojice.

Ispričat ću sada priču cijelu
kad je kren’o u Bosansku Bijelu
tu je sreo svoga ubojicu
a  poš’o je da pomogne stricu.

Dok je iš’o puk da ispovjedi
prođe turčin i na konju sjedi
pored fratra što sa svojim đakom
isto jaše laganim korakom.

Iznenada turčin se povrati
i noža se on svojega lati
izvadio svoj nož iz korica
i  ubode fratra, ubojica.

A i to mu dosta bilo nije
već on puca baš da ga ubije
kad ga metak sa konja obori
fra. Lovro se sa životom bori.

I u muci on svojoj govori:
Gospodine mili Isus-Kriste
moja snago moje utočište
Ti si za me svoju krv prolio
Ja sam za te sad to učinio.

Neka znadeš, onog, tko te ljubi
neprijatelj svetog križa ubi
ministrant ga drži moli Boga
i doziva imal’ blizu koga.

Pa na konja nekako ga meće
do najbliže kuće sa njim kreće
Turićki se seljani sakupe
sve vjernici iz njegove župe.

Pa u kući na krevet ga meću
al’ umrije na našu nesreću
plače staro a plače i mlado
naš fra. Lovro, nizašto si skrado.

Nikom nisi ti ružnu riječ rek’o
Pa zar takvog može ubit nek’o
javili su na sve četir strane
to je čuo Osman-Kapetane.

I svog slugu tako je kaznio
što je njega s posla otpustio
vide ljudi što je tu po srijedi
katolički život kol’ko vrijedi.

Za ubicu pomamna i luda
nema kazne niti ima suda
priznao je krivnju ubojica
što je bio teška pijanica.

Da je njemu zbog tog djela žao
i da ne bi na fratra pucao
da je siš’o sa konja i stao
poštovanje tako Muji dao.

Ubio je našeg svećenika
na dan svetog Blaža mučenika
sve iz mržnje prema našoj vjeri
našoj vjeri njegovoj nevjeri.

U Turić su sa četiri strane
došli ljudi, fratra da sahrane
i tko nije našeg fratra znao
došao je i počast mu dao.

Na njegovom spomeniku piše
nek se znade da se ne izbriše
pod krvničkim udarcima pade
naš fra. Lovro Bogu dušu dade.

Priča kaže dalje nek se čuje
što je bilo sa Arnaut Muje
još je više pi’o pijanica
ubojicu ubi ubojica.

Što zasluži to i dobi ture
ubi njega cigan iz kubure
a sad čujte kakva osta slika
iza našeg dobrog svećenika.

Godinama skoro svakog dana
dolaze mu ljudi sa svih strana
dolaze iz raznih mjesta
već godina preko dvjesta.

Pa Turićko groblje traže
kažu Lovro da pomaže
ozdravljuje, tugu blaži
svakom daje tko što traži.

Dragi, mili svećeniče
naš Hrvatski mučeniče
nek i dalje tvoja ruka
bude čuvar našeg puka.

A Bosanska Posavina
po pričama iz davnina
kada vidi svjetlo dana
i kad bude oštampana
Nek’ po tvojoj moći bude
pravi lijek za sve ljude...

Vječna ti slava i hvala fra.
Lovro

Stihovi: Mijo Vidaković

Fra. Lovro Milanović
Fra Lovro Milanović, franjevac. Rođen je 22. svibnja 1777. god. Bio je župnik u Tramošnici, mučki ubijen 3. veljače 1807. godine od Muje Arnauta kad se uputio pomoći ispovijedati puk svome stricu fra, Frani Milanoviću, u Bijelu. Na putovanje iz Tramošnice u Bijelu krenuo je fra Lovro sa svojim mladim pratiteljem (đakom, kako su se tada nazivali ministranti), koji mu je inače posluživao kod oltara, a on ga je poučavaou pismenosti.

Budući da je i prijekim putovima trebalo prijeći udaljenost od barem dvadesetak kilometara, pošli su jašući na konjima. Dok su polako prolazili kroz selo Turić, kroz jedan od njegovih pet zaselaka zvani Staro Selo, susreo ih je Mujo Arnaut, nadziratelj dobara Osman-kapetana Gradaščevića također jašući na konju. Projahao je pokraj njih ne rekavši ni riječi, a fra Lovro i njegov pratitelj nastavili su svoje polagano putovanje.

Ubrzo se Mujo zaustavio, ponovno sustigao fra Lovru na njivi na kraju sela, najprije ga ubo nožem s koricama, a onda i ispalio u njega, u njegova leđa hitac iz kratke puške. “Zrno probije fra Lovru iznad pojasa i on se sruši s konja”, piše fra Martin Nedić.

Njegov ga je mladi pratitelj, kako dalje nastavlja jedna od ovdašnjih turićkih predaja, najvjerojatnije uspio nekako prenijeti do najbliže kršćanske kuće i pokušao mu uz suradnju s okupljenirn rnještanirna pomoći. No nakon samo nekoliko mučnih minuta ispustio je fra Lovro svoju plemenitu dušu u obližnjoj kući.

Afra Martin Nedić to opisuje ovako: “Turićki se seljani strču, te mrtva fra Lovru u jednu kršćansku kuću unesu.” Poginuo je doista nedužan, mučenički, nabrojivši svega 30 godina ovoga zemaljskog života. Žalosnu vijest javili su vjernici najprije Osman-kapetanu, a i fra Lovrinu stricu
fra Franji Milanoviću, župniku u Bijeloj te župnicima u Tolisi i Garevu sada Garevac), koji su došli u Turić i u nazočnosti mnogobrojnog puka
pokopali fra Lovru u tamošnjem groblju.

Na mjestu fra Lovrine pogibije, u malom ograđenom komadiću zemlje, dugo je vremena bilo vrlo skromno spomen-obilježje koje je podignuto za vrijeme župnikovanja u Tramošnici fra Ante Lapandića. Najprije je 1923. podignut kameni spomenik, a sljedeće je godine na spomenik postavljen željezni križ. Na spomeniku je pisalo: “Ovdje pod krvničkim udarcima predade Bogu dušu fra Lovro Milanovićžupnik tramošnički dne 3. veljače 1807. g.”
Narodna predaja kaže kako je Mujo ubio fra Lovru 3. veljače 1807. na spomendan sv. Blaža mučenika, zato što fra Lovro prolazeći pokraj Muje nije sišao s konja i iskazao mu poštovanje. Poginuo je doista nedužan, mučenički udaren nožem a zatim ubijen iz male puške (kubure), u mržnji prema vjeri, u 30 godini života od Turčina. Prije nego što je fra Lovro ispustio dušu u kući obitelji Zetić pokajao se. Subraća, tramošnički i turički
kršćani su pokopali fra Lovru u obližnjem turićkom groblju. Kršćani su odmah poslije smrti smatrali fra Lovru pravim mučenikom, te i nakon dvjesta godina dolaze na njegov grob, uzimaju zemlju s groba i nose svojim kućama, te mažu se po tijelu uvjereni da će im mučenik fra Lovro pomoći.

Narod ga i danas štuje kao mučenika. O daljnjoj životnoj sudbini Muje Arnauta piše fra Mijo Vjenceslav Batinić ukratko ovako:”Na tužbu katolika ne htje ništa gospodar mu učiniti, osim što ga odpusti iz službe. Ipak se nije nanosio glave, buduć ga ubi njeki ciganin iz kubure na mjestu.”