Svijet bi bio bolje mjesto kada bismo češće pomagali jedni drugima. Ovu priču o beskućniku i dvojici dobrih ljudi koja će vam utopliti srca.ž'Beskućnik je ležao na ulazu u našu crkvu, čitajući novine. Sjeo sam kraj njega i pitao ga želi li mi se pridružiti na misi.

Zbunjuje me ljudsko ponašanje koje kao da bježi od sreće. Tako je malo potrebno da ovaj svijet postane mjesto na kojemu je dobro biti. Tako je malo napora potrebno da bi se živjelo, iz dana u dan, prema deset Božjih savjeta, prema osam Isusovih blaženstava, prema zapovijedi ljubavi i hvalospjevu ljubavi. Pitam se čujemo li poruku Radosne vijesti Boga Isusa Krista, koju svake nedjelje slušamo na slavlju svete mise.

Profesor je započeo sat uzevši u ruku čašu punu vode. Podigao ju je uvis tako da su je svi mogli vidjeti i upitao: «Što mislite, koliko je teška ova čaša?» «50 g ... 100 g ... 125 g ...» nagađali su studenti. «Istina je, ustvari, da ni ja sam ne znam. I dok je ne izvažemo, ne možemo biti sigurni» rekao je profesor. «Ali ja sam vas htio nešto drugo pitati. Što će se dogoditi ako držim ovako podignutu čašu, recimo, nekoliko minuta?» «Ništa!» odgovoriše studenti.

Nekoliko riječi, dio rečenice bez punog značenja, koji je, dok sam prolazio ulicom, iz razgovora nekih ljudi dopro do mene, pokrenuo je u meni slijed prisjećanja na dane djetinjstva i mladosti. Začudno je što mi je bio potreban uzgredan poticaj da se prisjetim nečeg toliko bitnog.

More Articles ...