„Svaka Vukovarska priča se sastoji od bezbroj priča. I svaka je drugačija. I uvijek kada slušam, kao da čujem prvi puta, uvijek proživlljavam svaki njen trenutak. Vukovarska priča se jednostavno ne može ispričati, jer je to nemoguće.
Ona je uvijek nova, ali uvijek živa i istinita. Vukovarska priča se ne zaboravlja, ona živi u svima nama. Ona se ne može, niti se smije zaboraviti. Vukovarska priča nikada ne prestaje, ona nema kraja. Vukovarska priča je uvijek neispričana priča.“
Domagoj Jakumetović, o mučeništvu Vukovara.
Braća Jakumetović
Kako je bilo najavljeno, u crkvi Sv.Josipa Radnika u Osijeku, održana je 15. studenog priredba „Sjećanje na žrtvu Vukovara“, kojom su mladi Vukovarci, braća Domagoj i Krešimir Jakumetović, podsjetili sve prisutne na svoj voljeni grad, i svoj život, koji je obilježen sudbinom ovoga grada. Danas su obojica diplomirani inženjeri građevinarstva, zaposleni u Vukovaru, a žive u Osijeku i angažirani su vjernici laici u župi sv. Josipa Radnika. Program koji su pripremili bio je vrlo emotivan, i svi koji se sjećaju sudbine Vukovara bili su duboko ganuti svjedočenjem Domagoja i Krešimira, 1991. dvojice dječaka, koji su tijekom svoga djetinstva i mladosti prošli Križni put kroz četrnaest postaja, koliko su mjesta stanovanja od bijega iz Vukovara do povratka promijenili, i unatoč tome, ostali su dobri učenici, studenti danas diplomirani inženjeri i zaista, uzorni vjernici. Mladići su osmislili program tako da se svi podsjete na teške, ali i slavne dane hrvatskog i kršćanskog zajedništva, nesebičnosti i ljubavi. To su uspomene koje zbog kojih još uvijek srce krvari, ali do kraja oprašta zla onima koji su prouzročili toliko boli. Ni jedno oko nije bilo bez suza ni dok su braća govorila, ni kad je hrvatski branitelj, Vukovarac, zatočenik srpskih koncentracijskih logora Zoran Hornjak, koji je uz tamburicu otpjevao svoju baladu „Ja Ti vjeruejm“, kao ni tijekom dokumentarnog filma u produkciji vukovarskih franjevaca „Grad sravnjen sa zemljom“. Na povijesne činjenice podsjetila je nastavnica, Biserka, također vrlo emotivno.
Program je počeo pjesmom koja je bila vrlo popularna u predratno vrijeme „O divni moj, Vukovare ti,“ koju su na tamburama odsvirali ministransti ove župe. Potom je slijedio zvuk „Opće opasnosti“, koji je sve prisutne podsjetio na vrijeme stradanja i u ovom gradu, te film „Grad – sravnjen sa zemljom“ potresni dokumentarni film o stradanju Vukovara.
Domagoj je potom pročitao iskustvo svoje obitelji iz Vukovara i izlazak iz Grada kad je njemu i bratu-blizancu bilo samo deset godina, koje naslovio:
„Slika s kukuruznog puta“
Ja sam Domagoj, a tu je i moj brat – blizanac, Krešimir. Rođeni smo u Vukovaru. Roditelji su se rastali prije našeg rođenja, tako da smo do rata živjeli s mamom. Bilo je lijepo živjeti u Vukovaru. Već tada se osjetilo da je Vukovar poseban grad. Kad su počeli nemiri imali smo deset godina. Početkom petog mjeseca izvršen je pokolj hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu. Do kraja šestog mjeseca okolna sela nastanjena Srbima (Negoslavci, Bršadin, Pačetin, Trpinja, Bobota, Vera i Borovo Selo) bila su blokirana i pretvorena u terorističke baze za napad na Vukovar. U sedmom mjesecu bio je napad pobunjenih Srba iz Borova Sela na Vukovar, i došlo je do novih žrtava. JNA je zajedno s paravojnim srpskim snagama počela osvajati Baranju, pustošiti okolna hrvatska sela i ubijati njihove stanovnike, te je okupirala cjelokupnu desnu obalu Dunava, osim Vukovara. Iz Vukovara se moglo izaći jedino cestom kroz Bogdanovce, sve je okolo već bilo u rukama agresora. Gradom se počeo širiti strah, i bilo je pitanje kad će Vukovar doći na red. Tako smo i mi u nekoliko navrata odlazili s mamom iz grada misleći da će se situacija smiriti. Prvi put smo otišli u Sloveniju, a drugi put na more, vraćajući se ponovno u Vukovar. Iz Vukovara su u međuvremenu napustili Vukovar, i bilo je jasno da se nešto sprema. Ali, znali smo da se Vukovar neće predati; to se jednosatvno osjećalo. Tadašnja vlast izdaje dozvolu za izlazak iz grada, i ograničava kretanje po njemu. Stigao je i kraj osmog mejseca i s njime početak bitke za Vukovar. Počela su granatiranja, napadi na Vukovar nisu prestajali. Kako je kod nas bio veliki podrum, ujak je sa svojom obitelji došao k nama, kao i susjedi iz obližnjih kuća. Bilo nas je dvadesetak. Prozore smo obložili drvenim gredama. Supruga od susjeda Tihomira, i njihova djeca su također bili u našem podrumu. Najgore je bilo noću, dok su se čuli koraci oko kuće, a ne znamo tko je, niti što se vani zbiva. Jedno jutro Tihomir je došao s ratišta i rekao da je grad opkoljen, i da se iz njega normalnim putem više ne može izaći, ali i to da postoji izlaz kojega drže hrvatski branitelji, da je to put kroz kukuruze, negdje na Lušcu, vukovarskom prigradskom naselju.
Mama nas je pitala što ćemo, da odlučimo jel’ ostajemo ili idemo pokušati izaći. Bez puno razmišljanja rekli smo da idemo. Dok su drugi koji su s nama bili u podrumu, ostali, mi smo zajedno s mamom i bakom sjeli u auto i krenuli u potragu za „kukuruznim putem“. Zanimljivo je to da je mama kupila auto koji mjesec prije svih tih zbivanja, jer da nije – sigurno nigdje ne bi maknuli. Krenuli smo bez ičega, obučeni u ono što smo imali na sebi u podrumu. Nije tu bilo vremena za pakiranje i razmišljanje. Ostavili smo sve za sobom vjerujući da ćemo se brzo vratiti. I tako smo se vozili pustim gradom. Nigdje nikoga, ulice potpuno prazne… Pošli smo prema Lušcu, gdje se navodno nalazi „kukuruzni put“. Krećemo prema park šumi Adica, međutim nailazimo na barikade i hrvatske branitelje koji nas zaustavljaju i kažu da li smo normalni, što to radimo, da se brzo vratimo u podrum, jer je vani opasno – granatira se i puca. Rekli smo im da smo čuli da postoji izlaz iz grada kroz „kukuruzni put“ na Lušcu. Oni nam kažu da, ukoliko želimo doći do tamo, da se moramo vratiti i ići cestom pokraj Dunava, a to znači biti neprijatelju na nišanu. Svi ostali putevi do tamo su bili blokirani. Odlučili smo: “Idemo, pa kako bude. U podrum se ne vraćamo“.
Nekako smo uspjeli proći cestom pokraj Dunava spuštenih glava u autu kao da se skrivamo da nas ne vide. Kod silosa smo se odvojili lijevo za Lužac. Na kraju Lušca, odmah poslije mosta preko rijeke Vuke zaustavili su nas hrvatski branitelji koji su držali „kukuruzni put“. Rekli su nam da možemo pokušati proći, ali na vlastitu odgovornost, jer su s lijeve i s desne strane nedaleko četnici i JNA te drže „kukuruzni put“ na oku, i da su nam jedini štit kukuruzi.
Odlučili smo ići i tako smo se uspjeli probiti do hrvatskog sela Bogdanovci, kojega su branili hrvatski branitelji, a potom – do Marinaca, Nuštra i Vinkovaca. Kasnije smo saznali da su mnogi koji su ovim putem pokušali izaći – poginuli. U Vinkovcima smo se javili Upravi da smo izašli iz Vukovara, i da nemamo kamo. Prihvatila nas je jedna obitelj k sebi u kuću. Kako je u Vinkovcima bilo ratno stanje – opet smo završili u podrumu, gdje smo bili nekoliko dana. Odlučili smo otići što dalje od svega i uputili se – za Sloveniju. Otišli smo u Kranjsku goru. Znali smo da tamo postoji vukovarsko odmaralište, jer smo godinu dana prije svih tih zbivanja tamo bili sa školom na izletu.
Nadajući se brzom povratku, s nestrpljenjem smo iščekivali javljanje Siniše Glavaševića iz Vukovara. Iz dana u dan stanje u Vukovaru bilo je sve gore i gore. Vukovar je pao u neprijateljske ruke, a mi smo u Sloveniji ostali četiri godine. Mama je umrla kad smo imali petnaest godina, i od tada smo živjeli s bakom. U progonstvu smo selili četrnaest puta. Živjeli smo po odmaralištima, hotelima, kućama, domovima, stanovima.
Zahvaljujem Gospodinu što nas je pratio na čitavom putu i davao nam snage da izdržimo, jer bez toga to ne bi bilo moguće.“
Krešimir je pročitao svoju pjesmu „Vukovarska čežnja“, koju je do sada, na web stranici ”Obitelj Malih Marija” pročitalo preko četiri tisuće čitatelja.
Domagoj je, potom, pročitao i svoje osjećaje spram Vukovara danas, a pročitao je i tekst rođenog Vukovarca, književnika Pavla Pavličića, o Vukovaru:
„Iz Vukovara se ne može otići sasvim, premda su mnogi pokušavali. Moguće je taj grad napustiti na neko vrijeme, moguće je čak ponekad imati i osjećaj da smo posve prekinuli s njim, ali definitovnoga rastanka s Vukovarom nema. Mogao bih vam sada unedogled navoditi primjere: bilo je ljudi koji su se otisnuli na drugi kraj svijeta, bilo je ljudi kojima se Vukovar smrtno zamjerio, bilo je ljudi koji su se čak i zarekli da se onamo više neće vraćati. Ali nikome to nije pošlo za rukom. Svi su se vratili, prije ili poslije, pa makar samo zato da bi ponovno odlučili da više neće dolaziti u Vukovar, i da bi ponovo mogli prekršiti obećanje.“
Domagoj je svoju ljubav spram svoga grada meditativno izrekao: “Vukovar se nakon Domovinskog rata diže polako iz pepela. Kuće se obnavljaju, ljudi se vraćaju. Istina je, ništa više nije kao nekada. Ali, oni koji su pognutih glava ispraćeni četničkim pjesmama, prognanih iz grada prije dvadesetak godina, vratili su se i još se uvijek vraćaju. I potvrđuju da je legendarni vukovarski novinar Siniša Glavašević bio u pravu kad je, prije nego što su ga krvnici mučki ubili, proročki poručio: “A grad? Za njega se ne brinite. On je sve ovo vrijeme bio u vama, samo skriven, da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi!“
Izvor http://www.obitelj-malih-marija.com, pripremila: Ana Penić{jathumbnail off}