Dan nakon što je izjavio, odnosno u knjizi žalosti za umrlim Đurom Brodarcem zabilježio, kako Hrvatska ide u pogrešnom pravcu, izazvavši zaprepaštenje svojih stranačkih prijatelja, Andrija Hebrang pokušava ublažiti tu svoju konstataciju, objašnjavajući kako je mislio samo na nelogičan odnos broja procesuiranih branitelja i agresora.
Piše:Josip Jović-Slobodna Dalmacija
Međutim, napisao je još nešto, napisao je kako je država dosegla samo dno, što nikako ne može stati u naknadno objašnjenje, kao što tri ne ide u dva. Doista, nakon nagle smrti junaka kojemu svi priznaju zasluge za obranu Siska i Banovine, kao da je kap prelila čašu.
Državna politika dosegla je moralno i političko dno ispisujući puni krug apsurda. I nije Hebrang nanio štetu HDZ-u spomenutom izjavom, kao što tvrdi Vladimir Šeks, nego je HDZ sam sebi nanio štetu ukupnom politikom koju će teško biti kompenzirati, bez obzira na prividni uspjeh proeuropske politike i zaista iskrenu borbu protiv korupcije.
Ako su, pak, četvorica zastupnika slavonske stranke “lešinari” koji nastoje smrt jednog čovjeka iskoristiti za svoje političke probitke, ostaje teško pitanje tko im je tu gozbu priredio. Brodarčeva smrt duboko je dirnula sve građane koji su emotivno na poziciji obrane, slobode i nezavisnosti zemlje, a obradovala protivnike tog projekta i ostvarenja.
Izvršavanje zadataka
Nije u pitanju samo smrt, u pitanju je uopće optužba po “zapovjednoj odgovornosti”, progon jednog generala na krajnje ponižavajući način. Uhapsili su ga na ljetovanju, stavili mu lisičine na ruke i kao posljednjeg kriminalca bolesnog strpali u ćeliju s još šest pritvorenika.
Zvonimir Čičak, taj veliki borac za ljudska prava, još veli: pa što bi on htio, u tu ćeliju može stati i dvanaest ljudi, ravnatelj osječkog zatvora dodaje kako je imao čak i svoj krevet, a ministar Milinović tvrdi da je uživao zdravstvenu njegu na najvišoj razini!
Cijeli je državni vrh nakon presude Anti Gotovini izrazio svoje neslaganje, pa i ogorčenje, ali je ubrzo i zašutio kad je stigla Bramertzova opomena. Sada, međutim, taj isti vrh čini Brodarcu isto ono što je Haag učinio Gotovini.
Nemojmo se zavaravati, nije to bila nikakva odluka pravosudnih tijela. I što je još gore, progon Đure Brodarca nije bila autonomna odluka hrvatske političke vrhuške, nego još jedno izvršavanje zadataka radi zaključenja pristupnih pregovora. Naša politička vodstva nakon 2000. – u tome je sadržana politička katastrofa – uopće i nemaju svoje političke volje. Okrutnost je posljedica straha i slijepe poslušnosti karakteristične za izvršitelje naredbi.
Nalog je, dakle, nema dvojbe, došao iz Europske komisije i iz haaškoga tužiteljstva, koje je uz budnu kontrolu prepustilo procesuiranje preostalih vodećih ljudi obrane hrvatskom pravosuđu, obučivši za taj posao nekoliko službenika Hrvatskog državnog odvjetništva. Svoju su ruku dale i dobro plaćene i instruirane “nevladine udruge” poput Documente, Građanskog odbora za ljudska prava, Inicijative mladih i druge.
U prosincu je prošle godine Amnesty International u svom izvješću naveo kako u Hrvatskoj nije pokrenuta istraga protiv vojnih i civilnih zapovjednika zbog ratnih zločina. Slijedi Merčepovo, a zatim uhićenje Brodarca, Milankvića i Bošnjaka. Možemo se samo kladiti tko je sljedeći i kada će taj martirij prestati. U tom je izvješću istaknuta i potka cijele operacije: Obje strane su odgovorne za zločine, ali hrvatska više jer je proglašenjem nezavisnosti izazvala rat!
Drugi dio priče
Nakon što su u zatvore strpani Norac, Gotovina, Glavaš, Merčep, Markač, Praljak, Brodarac i ostali, a oni još više rangirani umakli pravdi odlaskom na drugi svijet, zaista se više ne može govoriti o tome da je tek Oluja zločinački pothvat. Cijeli je Domovinski rat, de facto, zločinački pothvat. Zaslužni za obranu domovine i za nezavisnost države pretvoreni su u krivce za tu nezavisnost.
Osuda nezavisnosti, s onu stranu istinske brige za pravdu i za žrtve, krajnji je cilj cijele priče na koju hrvatsko političko vodstvo pristaje bez obzira što se deklarativno poziva na Domovinski rat i na branitelje. Progoneći branitelje, Republika Hrvatska ruši same temelje vlastite opstojnosti.
Drugi dio iste priče jest snažna orijentacija prema zapadnom Balkanu, opet pod izvanjskim nadzorom. Jadranka Kosor je u danu završetka pregovora obećala “predanost regionalnoj suradnji” u kojoj je ključan odnos sa Srbijom, a u tom smislu Vlada je pripremila i posebnu deklaraciju.
Na Croatia summitu austrijski ministar Michael Spindelegger izjavljuje kako je došao kraj nacionalnih gospodarstava misleći samo na ovu regiju, ali ne i na Austriju, bizarno potkrepljujući to “zajedničkom poviješću, zajedničkom kulturom i zajedničkim načinom razmišljanja”, te jasno pokazujući interes zapada za tržište od 25 milijuna ljudi.
Dubrovački gradonačelnik je sav govor na otvaranju Dubrovačkih igara posvetio rušenju granica, bez da je i jednom riječju spomenuo Hrvatsku. Kazališni, filmski i znanstveni festivali te televizijski programi su u znaku “bratstva i jedinstva”, Big Brother na svoj način demonstrira kako ljubav nema granica, ni geografskih ni moralnih. Jugoslavija tek što nije obnovljena. Nema tjedna bez neke regionalne konferencije, bez političkih sastanaka na vrhu i na dnu.