Brčko
Typography

Edo-maajka

 

Kad se rodi čovjeku treba otprilike dvije godine da nauči govoriti i otprilike pedeset godina da nauči kad treba štutjeti ili makar prešutjeti.
S obzirom da još nemam pedest godina imam pravo ne prešutjeti svima onima koji su „dobri“ jer izvanredno dobro, konitinuirano, i korskirigaju svoju mržnju  naspram svih drugačijih od njih pri čemu se istovremno i dalje komodaju samododiljenom titulom jedine žrtve. Sve jepokriveno službenim fermanom, pa ti čik udari.
 

Pametan popušta – kaže poslovica. Je li baš uvijek?! Edo Maajka jednom višeje dokazao da ni jedna poslovica nije poput vegete s kojom se gurmanizira svaki kipeći lonac.Ustao je u obranu unirverzalnosvete crte preko koje uljezima nema prolaska.Ustao je kako to i dolikuje onima koje odlikuje kuraž poštenog čovjeka, kozmopolite, supruga, oca, i prijatelja svih ljudi dobre volje. Ustao je jer, za razliku od kukavica, pošten se ne plaši vlastite žrtve.Njegovo temljeno pravo kao pojedinca napadnuto je na mjestu apsolutne svetosti koja predstavlja intimno, osobno, životno. To je ona svetost bez koježivot nema smisla i bez koje ovaj svijet ne treba ni postojati – Ljubav, obitelj, tolerancija. Takav život ne vrijeđa i ne ugoržava tuđe živote ali ga baš zato žele uništiti oni koji nemaju svoje živote.Ne žele oni kužnuti životnu poantu - Voljena osoba i djeca nisu međa oko koje je moguće natezanje.

 

Zato što je Edo Maajka bez dozvole jedino „ispravnih“ džamijaša usudio se zavoliti, oženiti,i djecu dobiti sa ženom druge vjere, i to židovske, krenula je na njega hajka sa 23% zelene površine Bosne i Hercegovine. Zbog ljubavi s ŽidovkinjomEdo džematlijama nije više Maajka većizdajnički agresor na bošnjačku Bosnu - bezbeli Bošnjakistan. Da bude još gore i prethodni brak je imao s „nevjernicom“ iz Hrvatske u koju ga je kao dijete iz Brčkog protjerao rat.  

 

Iako smo u školi naučili da je Mrtvo more najveća i najdublja zemaljska depresija, a Marijanska brazda najdublja voda na Zemlji, siguran sam, na ovom svijetu sigurno ima nešto što jo jošdepresivnije i dubljeod spomenutog. Na žalost, još se nije rodio netko sposoban izmjeriti veličinu depresije i dubinubola koju ispusti krik čovjeka natjeranog javno braniti sebe i svoju obitelj.

 

„Vrijeđaju me jer sam oženio Židovku. Ne samo mene nego cijelu moju obitelj“. Strašno! U usporedbi sEdinim krikom poznati Krik na slici Edvarda Muncha čini se tek kao obična mrtva priroda.   

 

Citat: „Dok sam bio oženjen Hrvaticom znalo je biti pljuvanja, ali ovo sada je čista mržnja i totalno pretjerivanje. Ljudi koji generalno mrze Hrvate, Srbe, Bošnjake, Jevreje, Palestince, ili bilo koju etničku, religijsku, ili rasnu skupinu, nisu moji prijatelji i za mene su u najmanju ruku bliskifašizmu.Takvih ima svugdje, moja greška je bila što sam mislio da među Bošnjacima ima malo toga, ali svi ovi komentari na mom profilu, na portalima i netu, ispod članaka vezanih za mene mi govore jednu drugu tešku istinu, govore je svima nama. Doslovce me se udaljava kao sina koji je uradio nešto loše jer je oženjen za pripadnicu druge religije i nacije, dok se na Jevreje gleda kao na sramotu i dehumanizira ih se sa svakom rečenicom.“

 

Hoće to „patriote“ koji se u višenacionalnoj državi jednoglasno samoproglasiše „temeljnim“ narodom u BiH. Pri tome druga dva konstutivna naroda pokušavajupretvoriti u manjinske multi-kulti zumbule načičkane u par sarajevskih saksija,za kozmetičko pokazivanjestranim delegacijama kad navrate nabaščaršijske ćevape.  

 

Kako reče Edo – dehumanizacija. Prvo „neprijatelja“ dehumaniziraš na razinu krvoločne zvijeri. Nema veze što su manjina. Uvijek je većina ugrožena od  manjine - zar ne? Zatim na razini proglasa sve tedehumanizirane krvoloke ishutbiraš direktno u patriotske glavice džematlija, ponavljaš gradivo sve dok ne postane rastući kvasac koji tjeme probija iznutra, a  onda industrijski usavršena radna akcija ide kao lojem podmazana. Naime. „neprijatelja“ istrijebitinije samomoralno opravdano,poželjno,legelano, već je i nužno potrebno.

 

Od dehumanizirajuće sudbine koja „neprijatelja“ izdimi kroz visoke dimnjake još strašniji džehenem čeka izdajnike iz reda vlastitog naroda. Baš kao što je u Sarajevu džehenem zadesio bh Romea i Juliju Boška i Admirujer su kao Edo počinili isti „grijeh“ i zato su ubijeni od istih ovih koji prijete njemu i njegovoj obitelji. Mrtvi Boško i Admira, onako zagrljeni, za opomenu drugimaostavljeni su danima daleža na cesti.

 

Edo može biti sretan što je daleko od bošnjačkog „Jeruzalema“. Neće on dobiti emotivnu podršku  bošnjačkih političara - prije će mu oči iscuriti nego li će dočekati. Nema. Nestalo. Sve su emocije potrošene u humanitarnoj podršci Hamasu. Osim ako se Edo ne oženi po treći put, i to nekom Palestinkom, ili Bošnjakinjom koja se dragovljno otisnula u srijski džihad. Tad mu na facebook stranicu neće moći stati sva silapristiglih aferovanja i bujrumluka. Nije toj bagri ravan ni  proždrljvi grčkoperzijski Mantikor.

 

Zamislite – On  kao poznati i uspješan musliman, Bošnjak, usudio se u ovo doba svetih ratova,protivno volji mrzitelja iz reda vlastitog naroda, poslati u svijet poruku da je moguće voliti osobu druge vjere i nacije, i s njom djecu rađati. Takav ljudski uzvišen čin ne trpi ni jedna faštistička politika, pa zašto bi velikobošnjački fašizam bio izuzetak.

 

Kako drugačije nego fašizmom nazvati upise na facebook stranici Nasera Orića - bošnjačkog heroja i ratnog komadanta  Srebrenice -  u kojima se veliča Hitler i liju suze zašto započeti posao na Židovimanije dovršio do kraja. Prizivaju Hiću neka se namah povampiri a oni časte visokim pećima i još višljimdimnjacima u Zenici  koji ionako zjape prazni.  Nitko iz bošnjačkevlasti nije prosvjedovao s onimuzvišenim pravom na emociju s kojim su prethodno koletkivno plakali za teroristima Hamasa, makar su to nevješto upakovali kao jecaj za nevino poginulom djecom i civilima. Bošnjački političari nisu odbili Orićev fašizam ali su zato nekulturno odbili sastati se s izraelskim veleposlanikom koji jedoputovao u Sarajevo s namjerom spasiti ih od njih samih.

 

Neće oni podržati ni Edu. Neće ga u dva ujutro nazvati Kožo. Neće ni Stjepan Mesić jer u Australiji ima koncert ustaških pjesama. Neće se javiti ni daidžanski fratri iz Sarajeva jer Ahdnama nije predvidjela pomilovanje za ljude poput Ede i Lilah. Neće ni Željko Komšić jer on se bolje oženio– žena mu je Bošnjakinja s dna kace. Neće ni OHR, Izetbegović, Grabundžija, Fahro, Federalna TV, a ni oni što marškaju druagčije od sebe. Interesantno – svi oni  tvore zajednički savez „patriota“. Tko ih je*e sve po redu. Ima Edo sreću što ga taj ološ neće nazvati jer tako će ostati čovjekom. Neka njima njihov Hamas, Gornja Maoča, Mevlidi, unitarizam, Erdogan, fotelje,motorizirana ergela, novčane naknade za odvojenost od bračne drugarice, i druge patrioidotizacije. Narodu ništa ne treba - Dosta su im  poplave, mokri zidovi, i prazni džepovi.

 

Znam kako Brčko diše. Slučajno je to i moj rodni grad.Gdjegod ti Edo bio, Izrael ili Australija - nije bitno – tvoji posteri i danas krase zidove brojne omladine, a pjesme brojne brčanske kafiće. Više je u Brčkom Eda nego li gurbetana. Obostrana je to ljubav. Biti ono što jesi i drugima ne braniti da budu ono što žele. Živjeti i pustiti druge da žive. Iz takvih ljudi nikadneće otići ono pravoBrčko, a ni takviljudi iz Brčkog,bez obzira na kojoj dalekoj destinacji trenutno živjeli. Za razliku od Sarajeva Brčko je tamo gdje je uvijek bilo. Doduše. I kod u nas je zalutalo par markiranih dubioza i  bradatih sjekiraša koji gradu pristaju baš kao ženi brkovi. Oni su tu da bi nas podsjetili da može biti i gore. Kao onomad.

 

Ako je nekakva utjeha, pravednici su odabrani najprije na svojoj koži osjetitisvu nevolju današnjeg svijeta u kojem su glupani i mrzitelji pretjerano sigurni, a pametni i pošteni puni šutnje poradi osobne sigurnosti.Kao da su mrzuljke zaboravile, ili nikad nisu ni znale, zaljubljene ionako samo Bog razaumije.... Siguran sam da govorim i u ime svih onih Bošnjaka i muslimana u BiH koji  šute, jer uBiH pametan mora popustiti, što zbog straha za posao, što zbog biljega kojim slobodoumne obilježekao izdajnika. To je nametnuti i trenutno jedino mogući „modus vivendi“ s mrziteljiima..

 

Kolikogod licemjerje današnje korumpirane avangarde skrivalo pandemijskskirazmjer patološkihmrzitelja, koje oni neumoljivo legu, uvijek iznova demantiraju ihnjihove metastazirajuće razvalinemeđu narodima,kulturama, i vjerama. Zlorabeći svaku ranu i grob ova bagra 20 godina maršira iz pobjede u pobjedu. Normalan svijet je u okruženju. Enklava.

 

Evidentiranje mrzuljkicau pravilu se etiketira kao ekstremizam, a najčešće kao fašizam. Odluka pošto-poto uljepšati Potemkin svijetne pita za cijenu. Moraju se uništiti oni čija zemlja je svijet jednakopravnih, a religija im je činiti dobro. Istovremno vodeći fašisti bivaju nagrađeni zlatnim skulpturama medjveda, lava, palme, ljiljana, i drugih primjeraka flore i faune. Pravo životinjsko crastvou džungli. Zato oni nama smiju reći marš a mi njima ne. Zato oni imaju pravo na emociju ali mi nemamo. Zato nam ispred naših stoljetnih domova postavljaju smjerokaze kamo moramozauvijekotići čim sa svojih cipela otresemo „njihovu“ zemlju.

 

Za kraj je možda najbolje parafrazirati porukuCharles-Lousa de Sevondan Montesquieua - Uovom raznovrsnošću šarolikom svijetu najčešće vidimo ljude koji se prepiru oko vjere i pri tome ne primjećuju da se u isto vrijeme natječu tko će je se manje pridržavati. Hoće to lapeže. Dok veliki čovjek postavlja stroge zahtjeve na sebe čovjekoliki mrzuljakpostavlja ih isključivo drugima.

 

Filip Antunović