Posavina u zaboravu

Uvijek dobro, dolazim u ovaj grad  koji je poput Vukovara i mnogih gradova, pokazao i dokazao da su Hrvati hrabri vojnici i ratnici a da su četnici bili u Domovinskom ratu obični drumski razbojnici. U gradu u kojem je  hrvatski vojnički genij, višecijevnim raketnim bacačem, za samo 72 sata, oslobodio zemlju od agresora. I na koncu, nalazim se u gradu koji se s pravom zove kraljevski grad.

Ne možemo  a da ni večeras,  ne kažemo par stvari vezanih za područje koje Vi najviše poznajete ali i za područje za koje ste se poslednjih 20-30 godina pa evo recimo i cijeli život, najviše i zalagali. Kažu bake u Bosanskoj posavini, Bosanska posavina je umrla onog trenutka kada je Anto Kovačević otišao iz Hrvatskog sabora, Bosanske posavine više nema....

Točno, jer ne spominje je više nitko. Kod mene nije bilo ni jedne rasprave u dva mandata, svih osam saborskih godina, da nisam poput onoga psalma iz Biblije, spominjao posebno i govorio da Republika Srpska koja je nastala na genocidu, urbicidu, ekocidu i najgoroj završnici genocida,  mora, odumrijeti institucionalno i zaista sam puštao krikove do neba, zalažući se za Hrvate i hrvatstvo Posavine, cjelovitost Posavine BiH, jer BiH je posebna.

Ona je kolijevka hrvatsva, što znači da je spomen  Vrhbosanske Nadbiskupije  stariji od one u Zagrebu. Zaboravlja se da su Hrvati, počevši od naše Dervente, Brčkog,  Šamca, Orašja i Gradačca, Broda, Modriče,   dali  u žrtvama, preko 3 500, 4 000 hrvatskih branitelja, oko 7 431 branitelj je poginuo iz BiH, a to znači da nije bilo Hrvata BiH, ne bi bilo ni hrvatske države. BiH i Hrvatska su jedna geopolitička, jedna civilizacijska, duhovna i prometna cjelina. Jedna bez druge ne može. Ako je Hrvatima u Bosni, bilo to u Srednjoj Bosni, Posavini, zapadnoj Hercegovini teško, ni Hrvatima u Hrvatskoj ne može biti dobro po zakonu spojenih posvuda. 

Hrvatska politika, koja se želi ozbiljno baviti hrvatskim pitanjem, mora voditi računa o Hrvatima u BiH, jer je to ključ hrvatskog pitanja, to je oduvijek tako bilo. Naime, ja sam se zalagao u mojim političkim istupima, u mom djelovanju protiv toga da srpsko četničko pravstvo prijeđe s ovu stranu Drine. Nažalost,  prvi puta  u zadnjih 200 godina moderne političke povijesti, prvi puta prešlo je  Drinu, i na hrvatskome tlu stvorili srpsku državu 1/1 Republiku Srpsku, koja je najčudnija, ja sam to rekao jučer i na televiziji kod prof. Tomca , politički dinosaurus. Na ovim prostorima takve države nema. Hrvati u BiH nikada nisu bili gore ugroženi, nikada im nije bilo teže nego danas.

Od Berlinskog kongresa 1878. do dana današnjeg. Dakle, Hrvatska država mora više, ona prva politka, je na jedan krivi način vodila računa o njima, a 2000. godine kad su došli komunisti na vlast, oni su digli ruke od Hrvata, isto je krivo, dakle, treba pronaći pravi način za opstojnost Hrvata u BiH. Ja mislim da je to taktonizirana, visoko decentralizirana država, koja je uređena, treba slušati katoličku crkvu, treba slušati kardinala Bozanića, jer oni najbolje znaju što Hrvatima u BiH treba, jer crkva je ukorijenjena stoljećima u svoj narod. Još je nažalost Poljska išla u krivom smijeru, dakle, BiH treba biti taktonizirana, visoko decentralizirana država u kojoj hrvatski narod, jednakopravan uz ostala dva, neravnopravan po sistemnu jedan čovjek jedan glas, jer tu nas nema. Tu je silno, važno reći, znači gdje ima 2 % Hrvata, da će jednakopravi sa 30 %  Muslimana ili Srba ili obratno. Dakle, jesam se zalagao za  hrvatske Srbe, znači i držim i danas za hrvatski interes.

Nije treći entitet, odnosno nije podjela na 3 regije. Ova podijela na 2 dijela je nakaradna. Bolja je podjela na 3 dijela ali ja mislim da nama treba nešto drugo, kontinuirani plan iz ’92 godine on je najbolji za opstojnost Hrvata u BiH. Bosanska Posavina je hrvatska baranja: 2 rafinerije, 2 luke, plodna, bogata zemlja, oprostite na izrazu :“popišate se za grm krastavac naraste“. Bogata plodna zemlja, ona je hrvatski misir i ni po koju cijenu mi se nismo smijeli odreći Posavine, a onda, apsolutno, ona je padala motorolom, padala u političkoj trgovini. Apsurdnono je da, recimo, u jednom momentu, kad smo vojno bili najjači, kad smo četnike opkolili u Podnovlju, kad smo očistili Zvonkov idol, kao grom iz vedra neba, stigao je nalog o povlačenju, no o tome će se još pisati. Ja sam napisao knjigu „Posavski koridor smrti“, gdje u detaljima govorim o tome stradanju.

Ne, ne, ovo je hrvatsko pitanje u BiH, ne samo zato što sam Hrvat BiH, što sam rođen u Posavini, između ostalog i zato, nego zato što je hrvatska politika u zadnjih 150 godina zbog  Starčevića,  branila Hrvate i hrvatsku obitelj u BiH i uvijek je, tradicionalna politika smatrala da su BiH jedna geopolitička, civilizacijska, duhovna i prometna cjelina, da jedna bez druge ne može, jer Krleža je dobro opisao na jednome mjestu, ako Bosna nije Hrvatska, onda se Hrvatsku može lomiti na tri – četiri točke kad se hoće, kako se hoće, zašto se hoće.

Dr. Kovačeviću, evo recite nam čime se sad bavite, što je to što i Hrvati u Bosanskoj posavini ali i u cjelosti Hrvati mogu od vas očekivati unaprijed?

Evo ja sada pišem  i najavljujem knjigu koja će biti jako uzbudljiva i interesantna a zaboravljena, zaboravljena bitka Domovinskoga rata, najveća bitka za Orašje 14. svibanj ’95. Želim u tu dokumentaciju, sada skupljam, pokazati kako su Hrvati mogli obraniti, kao što se branilo i ’45., tako se i branilo Orašje u ovom Domovinskome ratu, i tu zaista ima također dosta herojske borbe. Najveća četnička banda nije uspjela pokoriti Orašje. Naši su, u jednome danu, stradalo je oko 200 četnika, ali dosta je naših boraca, imali prostrjelne rane, i to je bila jedna rovovska, divovska, prava borba. Više su Srbi bacili na Orašje granata nego Njemci  na Tunis godine ’43. Ta je bitka trajala mjesec i pol, dva dana nitko nije vjerovao, osim Hrvata Orašja, koji nisu htjeli odstupiti, koji su branili svoje, bili spremni umirati za svoje, i svaka čast  braniteljima Orašja. Svoju novu  knjigu ću i posvetiti njima.