Upoznajmo Pećnik

Kada se govori o povratku u Bosansku Posavinu često se može čuti kako su u  mjestima gdje je povratak malobrojan, zakazali stariji. Za Pećnik se to ne može reći, jer osim jedne mlađe obitelji s troje djece svi su stariji. Vratili su se u onim prvim povratičkim danima i čuvaju ognjišta, ali novijih je povratnika nažalost sve manje.

Vozeći se na treću nedjelju došašća, odnosno na blagdan sv. Lucije od Slavonskog Broda s Matijom Marković, mještankom toga kraja koja sada radi kao liječnica u Slavonskom Brodu, a u svoj rodni kraj često dolazi, prošavši Odžak nazirao se Pećnik u snježnoj bjelini. Na raskrižju prema Modriči uz samo cestu sagrađeno je novo naselje Vukosavlje, po kojem cijela općina nosi ime. Potom smo prošli selo Jakeš gdje žive Muslimani koji su se gotovo svi vratili. Stigli smo pred sam početak nedjeljne mise u 11 sati u župnu crkvu i ugodno se iznenadili s većim brojem vjernika koji su se iz toplih kuća po toj zimi popeli na brežuljek u crkvu da zajedno slave euharistiju. Zimski ugođaj pomogao je te se lako dalo primjetiti kako su gotovo sve kuće iako nisu obnovljene pokrivene, da se barem malo sačuva ono što je od njih ostalo, jer su sve bile devastirane. Prije crkve je lijepo uređeno groblje i obnovljena kapelica.

Kada su 1992. godine svi morali u izbjeglištvo selo se zvalo Pećnik, no kada su se vratili i dobivali osobne dokumente bili su drugi nazivi. Kako je selo pripalo Republici Srpskoj, mjesne su ga vlasti podijelili u dva dijela i preimenovali u Vidikovac i Kaluđer, na što su se mještani bunili te je ponovo vraćen njegov prvotni naziv.

Župa Pećnik osnovana je prije 130 godina, a pripadaju joj sela; Pećnik (svi su katolici), Botajica i Gnionica (uglavnom pravoslavci) Jakeš (Muslimani) i što je posebno zanimljivo iz daleke prošlosti na području župe u dolini rijeke Bosne nalaze se znamenke - srednjovjekovni grad Dobor (danas je ruševina) koji su sagradili Pavao i Ivan Horvat 1387. po čemu je cijeli dekatan dobio naziv Doborski dekanat. Župa Pećnik utemeljena je 1879. kao mjesna kapelanija odvajanjem od župe Potočani i od te godine ima svoje matice. Prvotna je župna crkva bila posvećena BDM. Postoji tradicija da je cijeli kraj na blagdan sv. Alojzija Gonzage obio led i sve uništio, a mještani se zavjetovali te je od 1886. kada se počela graditi nova crkva, i od tada se patron župe slavi 21. lipnja kada je uvijek posebno veselo jer se okupe gotovo svi Pećničani iz svih krajeva svijeta. Crkva je više puta obnavljana, a u Domovinskom je ratu devastirana. Prvi poslijeratni župnik bio je Marjan Orkić koji je sagradio crkvu i župni dvor. Donacijom u selu je prvo obnovljena škola u kojoj na žalost nema nastave, jer troje djece iz sela školu pohađaju u Odžaku, te ambulanta i Mjesni dom koji se također ne koriste. Četrvtu godinu na župi je sadašnji župni Mirko Ikić. Za svećenika je zaređen 1992. u Sarajevu, baš iste godine kada su Pećničani morali u izbjeglištvo. Na službi je bio u nekoliko župa, a u Pećnik je došao iz Sarajeva gdje je bio na službi arhivara u nadbiskupiji. Uz svoje župne obveze i svakodvenu misu u Osnovnoj školi u Odžaku predaje vjeronauk, a sudjeluje i na radio postaji Odžak u emisiji Glas vjere. Njegova ljubav i dobro poznavanje svetaca prepoznala se i u nedjeljnoj propovjedi kada je pojašnjavajući evanđelje te nedjelje potkrijepio svjedočenjem svetaca, pa nije čudo što je donedavno pisao rubriku Svetac tjedna za Katolički tjednik. Iz načina na koji je na kraju nedjeljne mise zahvalio ama baš svakome za i najmanji znak pažnje i pomoć u župi dala se prepoznati njegova samozatajnost, marljivost i briga za župljane. «Uz to što je aktivan za svakoga od nas nađe vremena; pomaže nam u svemu i duhovno i materijalno; ne daj Bože da ga nemamo; on je duša naše župe», kazali su o njemu neki od župljana. Ispričali su kako su tih dana posebno radosni jer ih većina dolazi na zornice koje su im posebni doživljaji. Baš kao nekada davno dolaze s upaljenim fenjerima koji im osvjetljavaju put do crkve. Lijepi običaji druženja poslije mise neizostavni su i njima posebno dragocjeni.

«Živjelo se tu jako lijepo. Bilo je svega, Kraj je pogodan za poljoprivredu, voćarstvo, stočarstvo, ovčarstvo, pčelarstvo... sve uspjeva, od šljive do smokve, ima puževa, gljiva, malina, svega. Samo kad bi se više ljudi vratilo uz malo ulaganja svi bi opet lijepo mogli živjeti od svoga rada», optimistički razmišlja župnik i nastavlja: «Zanimljivo je da u selu nema niti jedne krave, a toliko je trave ima da je darivaju, samo da ne propadne. Umjesto domaćih životinja zvog blizine Vučjaka ne rjetko se može na cesti susresti srna, fazan ili neka druga divlja životinja. Plodne njive uz glavnu prometnicu Pećničani iznajmljuju na obrađivanje, jer to više sami ne mogu. Susjedski odnosi sa Srbima i Muslimanima su dobri, neki nam čak pomažu svojim dobrovoljinm prilozima za crkvu». Govoreći o statističkim podacima župnik ističe kako u 2009. na žalost nije bilo niti jednog krštenja, niti vjenčanja, jedino je bilo pet sprovoda. Najtužnije je, kaže, kad umre netko tko je živio sam u kući i za njim zaključaju vrata. Iako ih je malo, svi stariji, osim jedne obitelji koja se vratla i živi s djecom, župnik je zadovoljan, jer svi su složni. Posebno je ponosan na svoje suradnike te ističe kako ima četiri prakaratora; dva Josipa Kljajića, Jakova Filipovića i Franju Markovića. Tu je i sakristanka Kata Jurendić koja se u Pećnik s mužem Jakovom vratila 2005. iz Švicarske gdje su radili od 1984. i zaradili mirovinu. Kada joj je muž umro nakon dva mjeseca Kata je odlučila ostati u Pećniku. Kako ima švicarsku mirovinu pomaže kako materijalno tako i svojim radom i u crkvi i rodbini i ostalim mještanima. Župa ima i svog zvonara Ivu Agatića, čistačicu Ružu Juroš, a voditeljica pjevanja je Ruža Janjić koja u crkvi pjeva od svoje 13 godine. Iako je u 76-oj u glavi ima cijelu živu pjesmaricu, kako onih starinskih, tako i novijih pjesama, a sve litanije i molitve zna napamet. 

Gostoljubivost kao odlika Bosanaca i toga smo dana osjetili kao istinitu, jer uz ugodan boravak župnik nas je ispratio s «milošćom» među kojom se našlo jesenskih plodova kako ukrasnih tako i onih jestivih jabuka, mušmula i dr. koji su mirisali po cijeloj kući.


Brankica Lukačević – Katolički tjednik