Gospodine, poput Petra i ja često u životu želim biti posebniji, drukčiji...
I ja želim hodati po vodi i izdići se iznad drugih.
Biti drukčiji...
Biti bojli od drugih...
A ipak, tako često mi još manjka da povjerujem, tako često tražim čuda pored svih onih svagdanjih za koje sam slijep. Koliko sam put tražio dokaze, tražim uvijek nešto više, nešto bolje...
Koliko puta još uvijek želim da mi pokažeš da si tu, da si to ti Gospodine, da si kraj mene...
A ti Gospodine, opet podnosiš moje djetinje zahtjeve i imaš stpljenja sa mnom.
I opet me želiš povesti kroz svoju školu, da naučim kako s vjerom mogu i sam činiti čudesa...
I opet mi govoriš..."Dođi." i pružaš ruku da mi pokažeš da si zaista uvijek sa mnom. I da mi, po neznam koji put, pokažeš da me nisi ostavio...
Pružaš mi ruku i pozivaš me da iskoračim iz lađe svoje svakodnevnice. Koja se tako često ljulja i nesigurna je...
Pozivaš me, da zakoračim s tobom, posve siguran.
Jer samo s tobom Gospodine...sve je sigurno.
Govoriš mi da dođem k tebi, da se nebojim...