Nikada nisam bio jedno s nekim, nikada toliko prisno povezan kao sa svojom majkom...
Ona me nosila devet mjeseci u sebi...meso sam njezina mesa i krvi...njezine krvi.
Pio sam život iz kaleža njezine ljubavi...I zato, od sveg srca hvala ti majko, moja majčice..
A ona, sa velikim isčekivanjem radovala se danu, danu mog rođenja...
Moje rođenje bilo je za nju, nakon svih tih bolova...divna radost, radost života i ljubavi.
Iz prsiju njenih crpio sam snagu i život...Mnoge noći neprespavane dočekala.
Svaki moj korak, pratila je brižno...
Svaki moj pad, rana, bio je za nju bol. Nježno me podizala, suze brisala i u naručju svome držala,
ljubila me, i po kosi milovala.
U školu zajedno sa ocem otpremala...
Na Nedjeljne me mise vodila, i Bogu molit učila...
I zato ti majko, majčice moja hvala...
Često je govorila; sine Bogu se moli i u životu pošten čovjek budi...
Vrijeme prolazi, djeca odrastaju postaju odrasli ljudi...
Majke više nema, zemlja već trideset godina njeno tijelo prekriva...
Stojim na grobu, svijeću palim i Bogu se molim...i suza kanu...
Često se sjetim riječi svoje majke...Bogu se moli, i pošten čovjek sine budi...
Majko, za sve ti hvala....
u srcu te imam svom....
Anto Aničić