Anto Pranjkić
Typography

Svakodnevno smo svjedoci brojnih autobusa koji pune mladih ljudi iz Hrvatske kreću i hitaju prema Irskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Austriji,... Čujemo komentare mnogobrojnih ljudi kako nam mladi ljudi napuštaju zemlju i kako će vjerojatno na nekom drugom podneblju sagraditi svoj dom i ostati tamo bespovratno.

Piše: Anto Pranjkić

No, postoje i oni koji se pitaju što su razlozi takvom stanju, iako i žalosne vrbe pored naših cesta znaju što to mlade ljude odvodi s ovih prostora. Kako ne bismo razmišljali o pravim razlozima odlaska mnogobrojnih mladih ljudi i nagađali što su zapravo stvarne njihove potrebe, problemi, ali i kakve potencijale imaju pobrinuli su se znanstvenici Instituta za društvena istraživanja Republike Hrvatske,koji su za potrebe svojega Instituta istražili ovo pitanje.

Prema riječima, profesorice Vlaste Ilišin, koja je zajedno s gospođom Vedranom Spajić-Vrkaš provela istraživanje o mladima, slična istraživanja provode se svugdje u svijetu, jer položaj mladih je svugdje u blagom negativnom smjeru.

mladi koferi

Recimo, samo u posljednjih deset godina znatno su se smanjili resursi koje su mladi koristili. Ovdje se prvenstveno misli na odnos mladih s roditeljima. U posljednje vrijeme i roditelji su osiromašili. Najprije to se vidi kroz plaće, koje su vizualno veće nego prije deset godina, ali njihova stvarna vrijednost je znatno manja. To u obiteljskom smislu znači kako sada roditelji imaju manje plaće i time manju mogućnost “pomaganja” djeci, među kojima se sve više pojavljuje individualizacija života i ostvarenja svojih ciljeva.

Mladi misle, pokazalo je ovo Istraživanje da su za rješavanje njihovih problema najprije odgovorni sami roditelji a onda i različiti društveni subjekti. No, oni ipak kao primarne krivce vide svoje roditelje. No, umnogome smatraju da su krivci i predstavnici vlasti, koji imaju odgovornost za stvaranje društvenih uvjeta.

Ono što spomenuto Istraživanje govori jeste i činjenica nejednakosti hrvatskoga društva u smislu kako djeca iz obitelji, u kojima su roditelji visoko obrazovani imaju veću šansu da upišu fakultete. Prema riječima Vlaste Ilišin, djeca čiji su roditelji visoko obrazovani imaju sedam puta veće šanse da upišu fakultet, jer se samo u 15 posljednjih godina dogodio veliki poremećaj i to je ogroman problem za ovu malu zemlju kao što je Hrvatska, jer svi želimo da imamo više obrazovanijih. Ovako, jedna je skupina ljudi onemogućena i time određeni broj kvalitetnijih talenata propada. Taj problem usložnjava i činjenica da 60 posto srednjoškolaca želi upisati fakultet a to znači da će neminovno doći do potištenosti određenog broja mladih ljudi koji neće moći upisati fakultete i tako će doći do situacije da neće moći ostvariti svoje snove.

No, ono čime se naši političari i političke stranke u kojima egzistiraju njihovi mladi članovi trebaju zabrinuti, jeste podatak istraživanja koji kaže da samo 15 % studenata egzistira u političkim strankama. No, samo 6% njih koji su članovi stranaka svojim strankama i vjeruje. Ovo je uistinu veliki paradoks i predstavlja veliki klijentelizam. Oni smatraju da je politička podobnost najvažnija stvar na osnovu koje se može napredovati ili dobiti posao i zato su članovi svoje političke stranke. Pokazatelji ovog istraživanja govore i drugu vrlo katastrofalnu činjenicu a to je da mladi misle da do posla mogu doći isključivo, pored podobnosti, i obiteljskim porijeklom. Oni smatraju da fakultetska diploma i druge izvrsnosti uopće nisu bitni aspekti za napredak čovjeka u našoj zemlji.

Iz ovog istraživanja jasno možemo vidjeti što mlade ljude potiče da uzmu kofere, poljube roditelje i kruh zatraže na drugom mjestu. Jasno kažu da žele siguran posao i prijateljsku ležerniju atmosferu, a što danas u ovoj zemlji ipak nije slučaj i donosi dozu razočaranosti. Postoje i oni koji bi ostali u Hrvatskoj, ali svoju budućnost vide samo kroz vlastiti posao, kroz pokretanje privatnog biznisa, a što zapravo dovodi do individualnog rješavanja pitanja, a što istovremeno ne donosi jamstvo za društveni razvoj.

Ovakva razmišljanja mladih ljudi pokazuju da u našem društvu nešto ne štima, iako i u drugim zemljama ne teku med i mlijeko. Osnovni je problem, što iz dana u dan, stanje postaje sve teže. Mladi ljudi, posredstvom tehnologije, ali i obrazovnog sustava, koji ih obrazuje na moderniji pristup saznavanju činjenica i informacija, ali i sveobuhvatnijeg razmišljanja, kao svjedoci sveopće situacije vide kako se u našoj zemlji ne mogu riješiti niti osnovni ljudski problemi i kako se različiti interesi prelamaju preko malih ljudi. Svjesni toga, odlučuju se za odlazak u neizvjesnost.

Frapantan je podatak da hrvatska država iz dana u dan uvozi radnu snagu a iz naše zemlje se ljudi iseljavaju. Postavlja se logično pitanje: razmišljaju li oni koji su plaćeni da razmišljaju o tome? Naravno da razmišljaju, ali na drugi način i s druge točke gledišta. Oni imaju dobre pozicije i dobre plaće. Dokle? Dok svi ljudi, pa i mladi ne shvate da “mlate praznu slamu” i pokušaju naći odgovornije i prikladnije, a dok se to ne dogodi brojne autobuske, brodske i zrakoplovne linije će se otvarati a autobusi, brodovi i “čelične ptice” će odvoziti mlade ljude da svoju izvrsnost prodaju tamo gdje su veće čovjeka dostojnije, cijene poštenoga rada.

Za Posavinu.org piše Anto Pranjkić