22
Tue, Oct
11 New Articles

Anto Pranjkić
Typography

“Mi ovdje imamo konfor: možemo ali i ne moramo. Ja dobro znam što je čekanje na šalterima, a znam i što je čekanje zbog zauzetosti ili lijenosti. Kad bih ja odlučivao pola bi mi javnih djelatnika letjelo van, a pola bih ih zadržao da rade. Onda neće biti sigurne plaće za ne rad, nego za rad i neće biti osjećaja neravnopravnosti i ne uvažavanja. I sve bi bilo učinkovitije i više bi se uvažavali. Svakom čovjeku važno je da mu se ne uzima pravo na ljudsko dostojanstvo. Svako voli biti važan. Gledam naše ljude u Austriji, Švicarskoj, Njemačkoj: ne rastu ni njima samo ruže bez trnja, ali ih poslodavci uvažavaju i poštuju. Mi naše smatramo nepismenim, neobrazovanim, blesavim, pa sad više nemamo mesara, pekara, zidara, a vani ih poštuju. Zato mi je jako drago da smo donijeli ovaj Zakon o državljanstvu, koji se još može poboljšavati, a nama bi i trebao biti cilj da da djelujemo i tako pomažemo našim ljudima.”

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ


Nezavisni zastupnik u Saboru Republike Hrvatske i ugledni poduzetnik iz Vinkovaca Ivica Mišić govori za naš portal:

Gospodine Mišiću, na posljednjoj sjednici Sabora raspravljali ste o Zakonu kojim se olakšava i pojednostavljuje stjecanje hrvatskoga državljanstva za hrvatske iseljenike. U svojoj pojedinačnoj raspravi ste spomenuli podatak kako je 10 tisuća onih koji su lagano dobili hrvatsko državljanstvo a rade protiv interesa Republike Hrvatske.misic

- To je ono o čemu treba voditi razgovore. Mi znamo da imamo ekonomske i političke emigrante, Imamo one koji su napustili ove prostore  nakon Drugog svjetskog rata; one, koje nazivamo ekonomskim: oni koji su otišli do 1991. i one koji nas napuštaju zadnjih decenija. Prosto je nevjerojatna činjenica koliko smo dugo mučili naše su narodnjake s dobivanjem rješenja o državljanstvu. Gledajući ovih proteklih 30 godina točno možemo uvidjeti koliko smo željeli te naše ljude vratiti u domovinsko krilo i omogućiti im ono što im pripada, hrvatsko državljanstvo. Naravno, da postoje i oni koji su taj proces usporavali. Iz kojih razloga teško je reći, ali se može pretpostaviti.

U raspravi smo mogli primijetiti i  pitanja određenih zastupnika koja jednostavno nisu primjerena.

- Slušajući raspravu mogli smo čuti kako neki saborski kolege postavljaju pitanja tipa: Tko su ti Hrvati? Što oni nama znače? Zašto bi trebali doći u Hrvatsku? Zašto se neki zakoni vraćaju natrag? Svima njima i sada odgovaram, a rekao sam i u svojoj pojedinačnoj raspravi da emigrantima i iseljenicima  treba ubrzati postupke dobivanja državljanstva. Osobno su osjećam s tim ljudima.  I to je velika tragedija našega naroda. Provjere moraju biti detaljne, ali Hrvati čiji su roditelji, i otac i majka Hrvati, koji su kršteni u katoličkoj Crkvi, a žive u BIH imaju velikih problema za dobivanje državljanstva. To je jednostavno nedopustivo. Prije nekoliko dana kao saborski Odbor za pitanja Hrvata izvan Domovine boravili smo u Orašju i Brčkom, i čuli smo od ljudi koji tamo vode Hrvate, kako oni tamo imaju svakodnevne probleme kod dobivanja hrvatskoga državljanstva. Osobno smatram da Republika Hrvatska ne bi smjela imati takav odnos prema Hrvatima u BiH. Ne samo da su tamošnji Hrvati zaslužili i zadužili Hrvatsku, nego su to istinski Hrvati. Narod koji je prvi od tri konstitutivna naroda naseljavao  BiH i u lošem je položaju tamo, a nema nikakvih privilegija pa niti prava ni u Republici Hrvatskoj.

Brčanski Hrvati su katastarski i najveći zemljišni vlasnici na prostoru distrikta i gospodarski tamo jako dobro stoje. No, neku potporu iz RH, osim nastojanja Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH i Vas osobno, baš i ne vidimo.

-  Moram prenijeti njihovo žaljenje, jer u Brčko nikada nisu došli predsjednica ili premijer. Tamo ima jako puno Hrvata, ali  nikad nisu bili predsjednica ili premijer. To bi tim ljudima, istakli su, bila velika moralna podrška.

Je su li zakonske promjene za stjecanje hrvatskoga državljanstva išle u smjeru poboljšanja demografskih pitanja?

- Mi imamo velikih demografskih problema, a izvan RH imamo između tri i četiri milijuna Hrvata izvan Domovine. Izgleda kako nam ti ljudi ne trebaju. To je apsurdna politika. Treba li bismo znati da su nam ti Hrvati najbliži. Oni su Hrvati koji istinski vole ovu zemlju. Iz dana u dan u to se uvjeravamo. To su Hrvati koji su puno dali za ovu zemlju. Neki od njih su dolazili ostavljali dobro plaćene poslove i branili ovu zemlju. O financijskim sredstvima koja su slali ne treba trošiti riječi. Imam osjećaj kako se sve to brzo zaboravilo.

Unatoč silnim akcijama, mjerama i  raspravama o demografiji mladi ljudi i dalje napuštaju Hrvatsku. Tko je kriv za to?

- Stanje je takvo kakvo jeste. Treba naći načina kako zadržati ovo malo ljudi što je ostalo i opstalo. Mi gospodarstvenici nemamo koga zaposliti. Zato nije važno tko je kriv, nego kako ovaj trend zaustaviti, a krivi smo svi. Smatram da je rješenje u liberalizaciji zakona, pravljenju pravne države, sigurnosti, i posebno građenju osjećaja ljudi da svi imaju ista prava te da u istom položaju bude i dijete političara i običnog radnika. Kako će radnik ostati kad ga se ne poštuje. Evo, neki dan slavili smo Dan državnosti. Slavimo Dan državnosti a trgovine  u Zagrebu i ostalim dijelovima Hrvatske rade. Nedjeljom rade, a mi govorimo zaštitimo radnika. Nisu radnici baš toliko glupi da ne vide da je to samo demagogija. I onda odlaze. Naravno. A mi umjesto da ga počnemo poštovati, vrjednovati radnika i njegov rad, međusobno se optužujemo i pitamo tko je kriv. Ne treba radniku krivac da ga vješa, nego dostojna plaća i odmor da pošteno može plaću zaslužiti. Politika je kriva što nije donijela zakone kojim će radnika zaštititi i taj problem nije i od jučer. Imamo ga godinama. Majke u trgovinama prodaju kruh i mlijeko i onemogućene su svom djetetu napraviti obiteljski ručak. Krivi smo mi političari. Narod nas je izabrao da ga štitimo, zastupamo, da pošteno odrađujemo svoj posao. A ljudi iz izvršne vlasti, posebno veleposlanstvima i konzulatima te djelatnici MUP-a, oni su ti koji trebaju raditi svoj posao i omogućiti ljudima da papire dobiju u što kraćem periodu a ne po šest mjeseci da čekaju. Neki čak i dvije godine čekaju provjeru dokumenata. To je pitanje koje mi ovdje u Saboru moramo riješiti.

Dacia Sandero Stepway za samo 18.000 KM

 

U čemu je onda problem? U ne komunikaciji institucija, u ne radu izvršnih organa vlasti, nesrazmjeru zakona i stvarnosti ili u manjku ljubavi prema slabijim i manjim?

- Naravno. Mi ovdje imamo konfor: možemo ali i ne moramo. Ja dobro znam što je čekanje na šalterima, a znam i što je čekanje zbog zauzetosti ili lijenosti. Kad bih ja odlučivao pola bi mi javnih djelatnika letjelo van, a pola bih ih zadržao da rade. Onda neće biti sigurne plaće za ne rad, nego za rad i neće biti osjećaja neravnopravnosti i ne uvažavanja. I sve bi bilo učinkovitije i više bi se uvažavali. Svakom čovjeku važno je da mu se ne uzima pravo na ljudsko dostojanstvo. Svako voli biti važan. Gledam naše ljude u Austriji, Švicarskoj, Njemačkoj: ne rastu ni njima samo ruže bez trnja, ali ih poslodavci uvažavaju i poštuju. Mi naše smatramo nepismenim, neobrazovanim, blesavim, pa sad više nemamo mesara, pekara, zidara, a vani ih poštuju. Zato mi je jako drago da smo donijeli ovaj Zakon o državljanstvu, koji se još može poboljšavati, a nama bi i trebao biti cilj da da djelujemo i tako pomažemo našim ljudima.

Iznijeli ste mnogo neriješenih pitanja, a podržavate Vladu Andreja Plenkovića. Kako to?

- Da mnogo je neriješenih pitanja, ali se rješavaju. Vladu podržavam, jer radi jako dobro u posljednje vrijeme. Ima propusta, ali se napredak vidi i zato Andrej Plenković i ekipa imaju moju potporu.

Za Posavinu.org razgovarao Anto Pranjkić