Naš portal ustrajno prati događanja i sudbine naših ljudi koji svojom životnom stazom koračaju diljem svijeta. Među njima posebno mjesto zauzimaju oni koji svoje uspjehe ne ističu glasno, ne traže medijsku pozornost i ne očekuju priznanja, nego tiho, svojim radom, poštenjem i životnim primjerom pokazuju koliko čovjek može postići kada ima vjeru, obiteljsku potporu i čvrstu volju. Nedavno smo vam predstavili životnu priču Nikoline Jozić, diplomirane magistrice farmacije i studentice medicine, mlade žene koja svojim obrazovanjem, trudom i životnim stavovima pokazuje kako izgleda kada se znanje i rad cijene od najranijih dana.
Budući da je njezina priča izazvala veliko zanimanje čitatelja, danas vam želimo približiti i one koji stoje iza njezina odgoja, vrijednosti i životnog puta, njezine roditelje, majku Maricu, rođenu Mrvelj, i oca Zvonku Jozića iz Bijelog Brda pokraj Dervente, iz srca naše drage Bosanske Posavine.
Priča obitelji Jozić iz Bijelog Brda pokraj Dervente svjedoči da se i nakon najtežih životnih iskušenja može ponovno graditi dom, odgajati djecu, stjecati znanje i ostvarivati snove. Dok su roditelji godinama žrtvovali sebe kako bi djeci osigurali bolju budućnost, majka Marica ove je godine pokazala da za učenje i nove životne pobjede nikada nije kasno.
Jer iza svakog velikog uspjeha često stoje ljudi koji nisu tražili ništa za sebe, ali su svojoj djeci dali ono najvrjednije što su imali: ljubav, odgoj, vjeru, radne navike i mogućnost da svojim znanjem izgrade vlastitu budućnost.
Iz rodnog Bijelog Brda u neizvjesnost izbjeglištva
Prije Domovinskog rata Marica i Zvonko živjeli su, kao i mnogi naši ljudi, u svom zavičaju, u Bijelom Brdu pokraj Dervente. Radili su na obiteljskom gospodarstvu, obrađivali zemlju, uzgajali stoku i obavljali sve one svakodnevne seoske poslove od kojih se nekada živjelo, ali se i učilo što znače odgovornost, trud i poštovanje prema vlastitom radu.
Oboje su po struci strojarski tehničari. Zvonko je u to vrijeme radio u poznatom poduzeću Đuro Đaković - Montaža u Slavonskom Brodu, na uredskom poslu kao strojarski tehničar. Živjeli su mirno, pobožno i samozatajno, posvećeni svojoj obitelji i svakodnevnim obvezama. Prije rata dobili su dvoje djece, Finku i Ivana, vjerujući da će njihova obitelj, kao i mnoge druge, nastaviti živjeti životom koji su godinama gradili.
Ali život ponekad u jednom trenutku promijeni sve ono što smo smatrali sigurnim i trajnim.
Ratni vihor 1992. godine prisilio ih je da napuste svoj dom i kao prognanici dođu u Slavonski Brod. Došli su bez onoga što su godinama stvarali, bez sigurnosti vlastitog krova i bez jasne spoznaje što ih čeka sutra.
Odjednom je trebalo početi iznova. Trebalo je pronaći posao, osigurati hranu, podići djecu i stvoriti uvjete za život ondje gdje su došli kao ljudi koji su morali napustiti sve svoje.
Obiteljske sreće novih životnih pobjeda
Zvonko je, kako bi obitelji osigurao osnovne životne potrebe, otišao raditi u Njemačku. Marica je ostala s djecom u Hrvatskoj, u Slavonskom Brodu, dok je od njihova nekadašnjeg zavičaja i novog mjesta života stajala tek rijeka Sava, koja je u ratnim godinama za mnoge obitelji označavala granicu između prošlosti koju su izgubili i budućnosti koju su tek trebali izgraditi.
Pojavila se i mogućnost da cijela obitelj ode živjeti u inozemstvo. Ipak, nakon mnogo razmišljanja prevagnula je želja da djeca odrastaju u Hrvatskoj, sačuvaju svoj identitet, školuju se i jednoga dana postanu potpuno uključeni u sredinu u kojoj su započeli novi život.
Tako je odlučeno da Marica ostane s djecom u Slavonskom Brodu, a Zvonko nastavi raditi u Njemačkoj.
Bila je to odluka koja je tražila mnogo odricanja. Otac je morao zarađivati daleko od svojih najmilijih, a majka je svakodnevno nosila teret kućanstva, odgoja djece i svih onih obveza koje se ne vide uvijek izvana, ali bez kojih obitelj teško može opstati.
Kuća se može ponovno sagraditi, ali dom se gradi srcem
Nakon teškog i upornog rada, nakon mnogih odricanja i žuljevitih ruku, uspjeli su sagraditi kuću. Tako je obitelj Jozić polako počela stvarati novi život.
Finka i Ivan nastavili su školovanje u sredini u kojoj su pronašli sigurnost. Bilo im je ondje lijepo, kako pamte iz roditeljskih priča, ali je u njihovim životima ipak ostala ona tiha spoznaja da su morali napustiti svoj prag i doći živjeti na tuđem.
Nije isto odrastati u kući u kojoj si rođen i u domu koji gradiš nakon što ti je rat oduzeo mogućnost izbora. Ipak, njihovi roditelji nisu dopustili da ih prošlost zaustavi. Umjesto da se predaju teškoćama, odlučili su djeci pružiti ono što im nitko nije mogao oduzeti: obrazovanje, odgoj i vjeru da se vlastitim radom može izgraditi bolja budućnost.
Djeca su ubrzo krenula u školu, iako obitelj u početku nije imala gotovo nikakve ili je imala tek minimalne uvjete za život i školovanje. Od samog početka oboje su bili primjerni učenici, odlikaši i vrijedni mladi ljudi.
Zvonko se poslije vratio iz Njemačke i pokušavao osigurati egzistenciju obitelji u Hrvatskoj. Nije bilo lako raditi, graditi, školovati i rađati djecu, a istodobno razmišljati o budućnosti. No, obitelj je rasla, a s njom i odgovornosti.
Godine 2000. rodilo se i treće dijete, Nikolina Jozić, djevojčica koja će mnogo godina poslije postati diplomirana magistrica farmacije, a zatim upisati i studij medicine.
Nitko tada nije mogao znati kojim će životnim putem krenuti njihova djeca. Ali roditelji su znali što im je činiti: raditi, čuvati obitelj, djeci biti oslonac i ne odustajati od uvjerenja da se trud i znanje na kraju isplate.
Otac na terenu, majka čuvarica topline obiteljskog doma
Početkom 2000-ih Zvonko je ponovno morao odlaziti na teren i mukotrpno raditi. Trebalo je školovati troje djece, a s vremenom su dvoje postali studenti, dok je najmlađa Nikolina još pohađala osnovnu školu.
Finka je upisala Medicinski fakultet u Zagrebu, što je za obitelj predstavljalo veliko financijsko opterećenje. Ivan je krenuo na studij strojarstva u Slavonskom Brodu. Pred roditeljima su bile godine novih troškova, odricanja i brige, ali i nade da će njihova djeca jednoga dana svojim znanjem i radom ostvariti ono za što su se svi zajedno toliko trudili.
Dok je otac radio na terenu i nastojao osigurati materijalne uvjete za školovanje, majka Marica brinula se o svemu ostalome.
Kako nam govore članovi ove obitelji, svatko je odgovorno i predano radio svoj dio posla. Djeca su učila i postizala izvrsne rezultate, otac je radio kako bi im osigurao ono najpotrebnije, a majka je bila ona osoba koja je sve povezivala i držala obitelj na okupu.
Nikolina priznaje da ni sama ne zna koliko je različitih jela njezina majka tijekom svih tih godina pripremila kako bi ih nakon škole dočekao topao obrok. A iza svakog takvog obroka stajali su sati rada, brige i majčinske ljubavi.
Marica nije samo kuhala i održavala kućanstvo. S djecom je učila kada je trebalo, pomagala im u svakodnevnim obvezama, vodila brigu o kući i svemu što je obitelji bilo potrebno. Iznad svega, uz Božju pomoć, čuvala je zajedništvo i osjećaj doma.
Bila je osoba kojoj su se svi vraćali: jedni s terena, drugi s fakulteta, a najmlađa iz škole. Bez obzira na to koliko su dani bili naporni i koliko je obveza čekalo, u obiteljskom domu uvijek su ih dočekivali toplina, razumijevanje i osjećaj da pripadaju jedni drugima.
To su one vrijednosti koje se teško mogu izmjeriti novcem, ali koje čovjeka prate cijeli život.
Uz sve to, Marica se, kao i mnoge žene njezine generacije, brinula i o suprugovim roditeljima. Ta briga nije prestala ni danas. Zvonko još uvijek ima živu majku, a Marica joj svakodnevno kuha i brine se da joj ništa ne nedostaje.
U vremenu kada se često govori o uspjehu, karijeri i materijalnim postignućima, ovakvi primjeri podsjećaju nas da se veličina čovjeka vidi i u svakodnevnoj brizi za druge, u strpljenju i u ljubavi koja se ne mjeri riječima, nego djelima.
Troje djece, tri životna puta i zajednički temelj
Godine rada, učenja i odricanja postupno su donosile rezultate.
Finka i Ivan završili su fakultete u roku, kao izvrsni studenti. Finka je postala liječnica, a Ivan magistar inženjer strojarstva. Svojim obrazovanjem i radom nastavili su put koji su im roditelji omogućili unatoč teškim počecima i brojnim životnim preprekama.
U međuvremenu je i Nikolina izrasla u krasnu mladu ženu. Upisala je i završila studij farmacije, također kao uzorna studentica. No, njezina želja za novim znanjem nije tu završila. Ove je godine upisala i medicinu, ostvarivši jedan od najboljih rezultata na prijamnom ispitu u Mostaru.
Za roditelje koji su nekada u Slavonski Brod stigli kao prognanici, s djecom i bez sigurnosti koju su imali u rodnom kraju, takvi su uspjesi mnogo više od diploma.
Oni su potvrda da njihov trud nije bio uzaludan. Da su svi oni dani provedeni na radu, sve neprospavane noći, sve majčine brige i sva očeva odricanja dobili svoj smisao.
Zvonko je danas u mirovini, ali je ponovno podržao Nikolinu u njezinoj želji da studira i drugi fakultet. U njihovoj se obitelji obrazovanje ne smatra samo putem do zaposlenja, nego vrijednošću koja čovjeku otvara nove vidike i omogućuje da cijeloga života raste i napreduje.
Ivan i Finka, rođena Jozić, danas Štivić, zasnovali su svoje obitelji. A ova godina njihovim je roditeljima donijela još jednu posebnu radost: u razmaku od samo dva mjeseca dobili su dvoje unučadi.
Nakon svega što su prošli, nakon izbjeglištva, rada u tuđini, odvojenosti i brojnih odricanja, teško je zamisliti veću sreću od one kada u obitelj stignu novi životi.
Unuci su im sada poseban dar, nova radost i kruna svega što su godinama gradili. U njihovim osmijesima, malim rukama i prvim obiteljskim susretima nastavlja se priča koja je započela davno, u rodnom Bijelom Brdu, a nastavila se kroz teška vremena i nove početke.
Marica Jozić – dokaz da za nove snove nikada nije kasno
Ipak, o obitelji Jozić ne bismo pisali samo zbog uspjeha njihove djece, koliko god oni bili vrijedni poštovanja. Ova obitelj ima još jednu posebnu priču, a njezina je glavna junakinja upravo majka Marica.
Dok su njezina djeca završavala fakultete, gradila svoje karijere i zasnivala obitelji, Marica je, nakon svih godina posvećenih drugima, odlučila ostvariti i jedan svoj životni cilj.
Ove je godine uspješno završila Srednju medicinsku školu, smjer farmaceutski tehničar!
Možda bi nekome to bila samo još jedna vijest o završenom školovanju. No, kada znamo životni put ove žene, onda njezin uspjeh dobiva sasvim drukčiju težinu.
Marica je u životu već imala brojne uloge. Bila je supruga, majka troje djece, kućanica, oslonac obitelji, osoba koja je brinula o starijima i koja je godinama svoje potrebe stavljala iza potreba svojih najmilijih. Mnogo je vremena i snage uložila u to da njezina djeca imaju mogućnost školovati se i ostvariti svoje snove.
A onda je, unatoč godinama i svim obvezama koje je život stavio pred nju, odlučila ponovno sjesti u školsku klupu.
Njezin završni rad ocijenjen je odličnim uspjehom. Iako je bila najstarija osoba u svojoj generaciji, bila je među najboljim učenicima, a sve je ispite položila u prvim ispitnim rokovima.
To nije samo uspjeh jedne učenice. To je snažna životna poruka svima nama.
Marica je pokazala da godine ne moraju biti prepreka znanju, da čovjek ne mora odustati od svojih želja i da nikada nije kasno učiniti nešto novo za sebe. Pokazala je da se ustrajnošću, radom i vjerom mogu ostvariti ciljevi čak i onda kada mnogi misle da je vrijeme za nove početke već prošlo.
I tako je u istoj godini postala baka dvoje unučadi i stekla novo stručno zvanje – farmaceutske tehničarke.
Kakva lijepa životna simbolika! Dok je njezina obitelj rasla i dobivala nove članove, Marica je otvorila jedno novo poglavlje vlastitog života.
Uredništvo našeg portala ovaj uspjeh ocjenjuje kao poseban razlog za divljenje i iskrene čestitke. Ne samo zbog diplome i izvrsnih rezultata, nego zbog svega što stoji iza njih i godina rada, obiteljskih obveza, odricanja i hrabrosti da se, unatoč svemu, krene dalje.
Njezina priča zaslužuje biti ispričana jer može ohrabriti mnoge ljude koji misle da su za njihove snove prošle najbolje godine. Marica Jozić svojim je primjerom pokazala da za znanje, trud i osobno ostvarenje nikada nije kasno.
Roditelji koji su najprije mislili na svoju djecu
Kada pogledamo životni put ove obitelji, teško je ne zastati i razmisliti o svemu što su Marica i Zvonko prošli.
Od rodnog Bijelog Brda i života na obiteljskom gospodarstvu, preko ratnog izbjeglištva i dolaska u Slavonski Brod, do rada u Njemačkoj, izgradnje novog doma i školovanja troje djece, njihov put nije bio jednostavan.
Ali su ustrajali.
Cijelog su životnog vijeka potrebe svoje djece stavljali ispred vlastitih. Nisu razmišljali o tome što bi sebi mogli priuštiti, nego što još mogu učiniti kako bi njihova djeca imala bolje uvjete za život. Njihova najveća želja bila je izvesti ih na pravi put, pružiti im obrazovanje i omogućiti im da odrastu u poštene, odgovorne i vrijedne ljude.
Danas, kada su djeca odrasla, kada su stekla zvanja, pronašla svoje životne putove i osnovala vlastite obitelji, roditelji mogu s ponosom pogledati iza sebe.
Njihovo bogatstvo nisu samo diplome na zidovima, završeni fakulteti, stručna zvanja i profesionalni uspjesi. Njihovo je najveće bogatstvo obitelj koja je ostala povezana, djeca koja se vraćaju svojim roditeljima, unuci koji donose novu radost i osjećaj da su godine truda i odricanja imale dubok smisao.
A Marica je, uz sve to, pokazala da se i nakon što djeca odrastu i krenu svojim putovima može pronaći prostor za vlastite snove.
Dok Nikolina studira medicinu, Finka radi kao liječnica, a Ivan kao magistar inženjer strojarstva, njihova majka danas nosi i novo zvanje farmaceutske tehničarke. Otac Zvonko uživa u zasluženoj mirovini, a obitelj s radošću dočekuje nove naraštaje.
To je slika života u kojoj svatko ima svoj put, ali svi dijele iste temelje.
Vjera koja povezuje i daje snagu
Ipak, kada bismo morali izdvojiti ono najvažnije što ovu obitelj povezuje, onda to ne bi bile samo radne navike, obrazovanje ili međusobna ljubav. To je njihova vjera.
Marica i Zvonko mogu nam svima biti primjer kako vjera može biti sastavni dio svakodnevnoga života. Prema onome što nam je poznato, svakoga dana u tjednu odlaze na svetu misu. Vjera za njih nije samo riječ, običaj ili nešto čega se čovjek sjeti u teškim trenucima. Ona je dio njihova života, njihovih odluka, odnosa prema ljudima i načina na koji odgajaju svoju djecu.
Upravo su u toj vjeri pronalazili snagu kada su morali napustiti svoj dom, kada su se suočavali s neizvjesnošću, kada je otac radio daleko od obitelji i kada je majka sama nosila svakodnevni teret kuće i odgoja djece.
Vjera im je bila oslonac u trenucima kada nije bilo lako vjerovati da će sutra biti bolje. Davala im je snagu da nastave raditi, da se ne predaju i da svoju obitelj čuvaju kao najveću životnu vrijednost.
Za njih se uspjeh ne mjeri samo onime što čovjek stekne, nego i onime što postane. Važno je steći znanje, pošteno raditi i odgovorno živjeti, ali jednako je važno ostati čovjek, imati razumijevanja za druge i ne zaboraviti zahvaliti Bogu na svemu što nam je darovano.
Upravo je to temelj na kojem su Marica i Zvonko gradili svoju obitelj. A danas, kada njihova djeca nastavljaju svojim životnim putovima i kada u obitelj stižu unuci, ostaje nada da će se te vrijednosti prenositi i na nove naraštaje.
Priča koja zaslužuje naše poštovanje
Dragi naši čitatelji, priča obitelji Jozić nije samo priča o obrazovanim ljudima i novim diplomama. Ona je priča o roditeljima koji nisu odustali kada im je život oduzeo sigurnost doma. O ocu koji je godinama radio i odlazio daleko kako bi svojoj djeci omogućio školovanje. O majci koja je držala obitelj na okupu, kuhala, učila s djecom, brinula o starijima i čuvala toplinu doma, a onda i sama odlučila nastaviti učiti i ostvariti vlastiti cilj.
To je priča o ljudima koji su od izbjegličkog početka stigli do obiteljskog zajedništva, stručnih zvanja, fakultetskih diploma i radosti koju donose unuci.
I zato im uredništvo portala od srca upućuje iskrene čestitke za sve što su tijekom života postigli. Marici posebno čestitamo na uspješno završenoj Srednjoj medicinskoj školi i stečenom zvanju farmaceutske tehničarke. Njezin je uspjeh vrijedan divljenja i lijep primjer svima koji žele nastaviti učiti i razvijati se bez obzira na životnu dob.
Marici i Zvonki želimo dobro zdravlje, mir, obiteljsku sreću i još mnogo zajedničkih godina ispunjenih ljubavlju. Neka ih i dalje prati Božji blagoslov, a njihova djeca i unuci neka u njima uvijek imaju oslonac, primjer i mjesto kojemu se rado vraćaju.
Jer kuća se može ponovno sagraditi, školovanje se može završiti, a zvanja se mogu steći. Ali ono najvrjednije, obitelj koja se voli, poštuje, moli i ostaje zajedno i onda kada život nije lak, gradi se cijeloga života.
Iza svake obitelji kriju se godine odricanja, neizgovorene brige, majčinske ljubavi, očinske žrtve i vjere koja čovjeku daje snagu kada je najteže. Priča obitelji Jozić zaslužuje biti ispričana upravo zato što nas podsjeća da najveće životne pobjede nisu uvijek one o kojima se najglasnije govori, nego one koje se grade tiho, iz ljubavi, rada, vjere i zajedništva, a obitelj Jozić je pokazala da se upravo na takvim temeljima mogu izgraditi najljepše životne priče.
Mišo Perak