Zašto pisati o smrti jedne obične žene i majke, skromne i nepoznate Hrvatica iz Bosanske Posavine? Nije imala nikakvu doktorsku titulu, niti zasluge u politici. Imala je četiri razreda osnovne škole, četvero djece, koje je kao udovica odgojila u čestite ljude.
Imala je breme života na sebi, u svojih devedeset i četiri godine. Obična skromna žena i majka, Posavljaka i Hrvatica. To su one majke koje su stoljećima odgajale generacije čestitih Hrvata, poštenih i hrabrih ljudi. Od rodne Posavine, do Zagreba, Dubrovnika, Iloka i svih naših križnih putova.
Marija Šimić, rođena Zirdum, preminula je u svojoj devedeset i četvrtoj godini ovozemaljskog života, 11. studenog 2018. godine u domu u Remetama. Zadnje dane života provela je u blizini Gospe Remetske i svećenika ovog svetišta kraj Zagreba.
Rođena 1925. udata za Matu Šimića iz Foče kod Dervente. Rano je ostala udovica. Izrodili su četvero djece, jedan sin je pokojni,a dva sina i kćer žive u zagrebačkoj okolici. Najstariji sin je Pejo Šimić, pjesnik i spisatelj, koji je u mnogim pjesmama opjevao svoju majku. Opjevao je kao vrijednu ženu, koja je poštenju, vjeri i radu učila djecu. Učila ih je da nakon ratnog progonstva ne zaborave svoju rodnu Posavinu. Umrla je sa sjećanjem na zavičaj.
Kako je na sprovodu u Velikoj Gorici, 13.11.2018. kazao otac Ilija Tipurić, karmelićanin, župni vikar Svetišta Gospe Remetske, ovo je novo, posljednje progonstvo i iseljenje blage i skromne žene Marije Šimić. Časni otac ju je obilazio do posljednjeg dana i uvjerio se u njezinu vjeru, ali i britki, prirodni humor posavske žene. Umrla je s molitvom i s tim humorom koji pokazuje bistrinu i snagu posavskog čovjeka.
Pejo Šimić je u svojoj petnaestoj knjizi zapisao kako, kad dođe posjetiti majku, ona i ne pita za djecu, već govori o svojoj Foči i Posavini. Marija Šimić ne počiva u svom zavičaju, grob joj je u Velikoj Gorici kraj Zagreba. No znamo gdje su njene molitve odlazile. Laka joj hrvatska zemlja i pokoj duši.
Za Posavinu.org piše Boris ĆAVAR