Pročitam tekstove o novoj autocesti preko posavske grude i sjetim se što do veže posavske ljude. (Tomislav Ivčić: Tuđi čovik nikad neće znati što to veže dalmatinske ljude...) Pa se vratim u proljeće 1993. Sa srpskog koridora tuku po Orašju i Domaljevcu, „svim sredstvima”. Moj prijatelj, danas pokojni, Mato Krajinović iz Bosanskog Šamca, samo otvori prozor na staroj „jeti” i nastavi voziti. „Onu tvoju granatu nećeš čuti, samo će te udariti”, kroz zube procijedi i nastavi voziti ka Domaljevcu. „Dobro jer moramo na tu crtu baš?” pitam ga, a on šeretski odgovori kako i ne idemo na prvu crtu nego u tiskaru po knjige.
Tko je toliko lud da pod srpskim granatama odlazi po knjige u Posavinu? Mato Krajinović, diplomirani novinar i politolog, otac troje djece, koja su ga sa suprugom, danas udovicom, čekala u progonstvu Hrvatske Kostajnice. Njegova djeca nisu imala za tenisice, a Mato je tiskao knjige, dok su padale granate po Posavini. Pa se sjetim i Vidovica, razorenih u ratu, a dok obnova još nije krenula, svećenici iz Vidovica objavljivali knjige. Baš te knjige je Mato Krajinović vozio starim autom do Zagreba i Posavljaka u progonstvu.
Pa prošle godine u Franjevačkom samostanu Cernik kod Nove Gradiške upoznam gvardijana fra Vjenceslava Janjića iz posavskih Vidovica. Pa se sjetim kako sam bio na zaređenju Ilije Janjića, bokokotorskog biskupa iz Vidovica. Pa u razgovoru fra Vjenceslav mi reče kako ima sve „Posavske kalendare” koje je izdavao Mato Krajinović i kuća Posavinapress.
To su oni zbornici i knjige zbog kojih je Mato često dolazio do rodne Posavine razorene četničkim granatama. Dva mjeseca prije smrti od bolesti, Mato je odveo svog sina, danas profesora matematike u Zagrebu, u rodnu Zasavicu kod Bosanskog Šamca. Pokazao je mu djedovinu, zemlju s koje su prognani i koja je ostala njihovo vlasništvo. Sjetih se autoceste kroz Modriču, ne znam potpunu trasu, ali možda prijelazi preko Matine zemlje? Mato je već odavno pokojni, nije sahranjen u zavičaju, već u progonstvu. Laka mu hrvatska gruda koju je branio oštrim perom.
Pa mi naš Mišo urednik reče kako trebam ostaviti pisanje o izložbi u Cerniku, jer Srbi hoće uzeti u miru što u ratu nisu. Pa se sjetim Matinih knjiga pod granatama. Sjetim se i fra Vjenceslava Janjića koji nema vremena da mi odgovori na e mail jer stvara neku vrstu Europskog kulturnog i umjetničkog centra u Cerniku. Ondje će biti i knjige Mate Krajinovića, nadam se.
Onda mi dođe niz pitanja, što je jedan Hercegovac ratne 1993. radio u Bosanskoj Posavini? Valjda švercao knjige ili pisao novinarske tekstove. Ili je među prvima shvatio što to veže posavske ljude? I danas shvaćam, nakon četvrt stoljeća, dok uporno i dalje pišem novinarske tekstove. Uporno pišem i za ovaj web portal, kao novinarski Mohikanac, koji poznaje posavske ljude. Tuđi čovjek je ipak shvatio što to veže posavske ljude...
Vaš Boris ĆAVAR