Bosanska Posavina je nizinski, plodan prostor uz rijeke Bosnu i Savu, poznat po poljoprivredi i seoskom načinu života. Naselja poput Klakara i Brusnica nalaze se upravo u toj ravničarskoj zoni, gdje su ljudi tradicionalno vezani uz zemlju, stočarstvo i obiteljska gospodarstva.
Sela poput Klakara i Brusnica možda su mala i danas manje naseljena, ali čuvaju vrlo snažan identitet Bosanske Posavine – spoj različitih kultura, religija i običaja. Upravo u tim manjim sredinama i “nepoznatim” manifestacijama krije se autentičan život koji se ne vidi često u medijima.
Klakar (Gornji i Donji), Brusnica Mala i Brusnica Velika nalaze se administrativno dijelom u općini Odžak, a dijelom u općini Brod (zbog poslijeratne podjele teritorija) koji pripada Federaciji BiH i Republici Srpskoj.
Ovaj kraj je kroz povijest bio multietnički i multikonfesionalan:
U tim malim ali ne zaboravnim mjestima su živjeli: katolici (uglavnom Hrvati), pravoslavci (uglavnom Srbi) i jedan mali dio muslimana (Bošnjaka)
Primjerice, u selima poput Male Brusnice danas prevladava pravoslavno stanovništvo, dok su prije rata sela često bila mješovita.
Religija i običaji imaju važnu ulogu u cijeloj Bosni i Hercegovini pa tako i u ovim mjestima. Tu se podrazumijevaju katolički blagdani poput Velike Gospe i Božića, pravoslavne slave (obiteljski svetci) i islamski blagdani (Bajram).
Ti običaji često i određuju ritam društvenog života i okupljanja ljudi.
U selima se još uvijek drži do starih običaja a to su: kirvaji (seoske proslave uz crkvene blagdane), svadbene tradicije s izvornom glazbom te sportska događanja gdje se održavaju turniri u malom nogometu tijekom ljeta te natjecanja u tradicionalnim disciplinama npr. potezanje konopa, bacanje kamena i slično.
Život i rad ljudi
Nekad je gotovo svaka obitelj u ovim selima bila samoodrživa. Mještani ovih mjesta su tradicionalno bili vezani uz fizički rad, skromnost i samostalnost.
Tradicionalno, život u ovim selima bio je obilježen: poljoprivredom a na plodnoj ravnici uzgajao se kukuruza, pšenice i jedan manji dio duhanom, a svaka kuća i,ala je dovoljno povrća za svoje potrebe.
U stočarstvu su najzastupljenije bile: svinje, krave, konji, ovce i perad.
Stoga su sve kuće i svako domaćinstvo imali domaću proizvodnju hrane: mesa, mlijeka, suhomesnati proizvodi a našlo se tu i rakije kao sve vrste povrća i voća. Tu se svakako podrazumijevaju i bunari i pitka voda.
U tim mjestima kuća nije bila samo mjesto stanovanja, nego mali sustav. Tako je život na selima imao i velike obitelji. U jednoj kući često je živjelo i po 10 do 20 članova obitelj te više generacija djed, baka, roditelji, djeca, a nekada se našlo i neko unuče u sitoj kući. Isto tako tu je bila i snažna povezanost s rodbinom i dijasporom.
Večeri su se provodile zajedno, uz lampu, priče i rad npr. krpljenje, pletenje, priprema hrane, komanje kukuruza i slično.
Život nije bio podijeljen kalendarom, nego poljoprivrednim ciklusima: u proljeće je bilo oranje i sjetva kukuruza, pšenice, duhana, sadnja povrća: paprika, luk, grah. U Ljeti su se brali rani plodovi te kosila pšenica, raž, zob, sijeno prija ručno kosom, a kasnije strojno. Djeca su već tada pomagala, čuvala se stoka na pašnjacima i nije bilo “slobodnog vremena” kao danas. Često se znalo i noći raditi, kada su bile velike vrućine, radilo se i rano ujutro i kasno navečer.
U jesen je bila berba plodova, graha, kukuruza (komušanje), žetva klasure, i zimsko oranje.
Zatim je slijedilo: pečenje rakije i onda je na red dolazila svinjokolja, veliki obiteljski događaj. Svinjokolja nije bila samo posao: već se okupljala rodbina i susjed, dijelio se posao i hrana, pravile su se kobasice, kulen, čvarci.
A onda bi došla zima kada radovi utihnu. Tada je bilo manje poljskih radova, ali puno kućnih poslova: prelo se i tada su se često okupljale žene da bi prele, razgovarale i pjevale. Muškarci su popravljali alat, izrađivali drvene predmete i slično.
Zima je bila vrijeme: priča, običaja i sklapanja brakova te su često svadbe bile zimi. Svadbe su često trajale po nekoliko dana uz harmoniku i izvorne instrumente, pjevale se se pjesme koje se pjevaju i danas.
Važno je napomenuti: bez obzira na vjeru, ljudi su često jedni drugima dolazili na blagdane.
U Brusnici su običaji bili snažno vezani uz vjeru ovisno o obitelji – katoličku ili pravoslavnu.
Katolički običaji
Božić – slama u kući, badnjak, ponoćka.
Uskrs – bojanje jaja, blagoslov hrane.
kirvaj (seoski blagdan zaštitnika crkve)
Pravoslavni običaji
krsna slava – najvažniji obiteljski blagdan.
Badnje večer i Božić s posebnim jelima i običajima.
Paljenje badnjaka.
Kad ljudi iz Brusnice danas pričaju o “starom životu”, najčešće spominju: težak rad, ali i osjećaj smisla, sigurnost zajednice, bliskost među ljudima i jednostavnost života.
I često kažu: “Nije se imalo puno, ali se živjelo bolje među ljudima.”
Danas je život drukčiji: manje ljudi u selima, manje stoke i obrade zemlje, više oslanjanja na poslove izvan sela ili inozemstvo.
Ali: običaji, okupljanja i identitet još uvijek žive – posebno ljeti kad se dijaspora vraća.
Mišo Perak