20
Wed, Nov
15 New Articles

Čardak
Typography

Ovaj portal ustrajno prati događanja i sudbine naših ljudi koji svojom sudbinskom životnom stazom koračaju diljem svijeta. Stoga smo kao posebnu osobu ovaj puta izdvojili gospođu Ružicu Mišerić - Šiškić koja svojim ustrajnim radom pronosi lijep glas svoga rodnog zavičaja.

Ružica Mišerić – Šiškić rođena je 1960. godine u Čardaku, malenom, mirnom i pitomom mjestu Bosanske Posavine u općini Modriča. U njemu je odrasla, i pružila svoj prvi korak prisjeća se Ružica.

Odrasla je uz djeda i baku s očeve strane jer su joj se roditelji razveli dok je još bila malena, i za nju su djed i baka bili sve, kao i ona njima. Kasnije je djed umro, a Ružica je ostala uz baku Mandu kako smo je i mi od milja nazivali „Ružica babe Mande“. To joj nije smetalo već je činilo veselom jer nije željela ni s kim drugim biti osim sa svojom bakom s kojom je ostala dok se nije udala.

ruzica

Ružica nije kao svi ostali mještani Čardak napustila u lipnju 1992. godine već dosta ranije.

Davne 1977. godine Ružici se prekida i onako teško djetinjstvo i odlazi u Njemačku gdje se i udala. Radi u elektronskom poduzeću i zadovoljna je. U sretnom braku Bog joj je darovao kćerku i sina. Prije dvije godine iznenada joj umire muž koji je bio iz okoline Zagreba i rado dolazio u njezino mjesto rođenja i volio je sresti one tamo ljude te ju je podržavao u svim njenim namjerama.

S mužem ima kuću u Rijeci u Hrvatskoj gdje su dolazili na godišnji odmor, ali nisu zaboravljali ni Čardak. Tu su dolazili da se odmore od odmora sa smiješkom nam govori Ružica.

Nadalje nam Ružica kaže, kako Rijeka ima mediteransku ljepotu, divi se dubinama plavog Jadrana, brodovima i beskrajno udaljenoj vodi, ali ta joj voda ne znači ništa jer u njoj nema žaba. Ružica je naviknula na kretanje žaba u pod adi i svom Čardaku. I ako toga i tamo sve manje ima, Ružica posjeduje emocije koje ožive kad god je tamo. Ružica ne samo da voli svoj Čardak, već voli sva mjesta naše ravne Posavine, jer kako kaže tamo nikada ne možeš popiti kavu sam i zato mi su mi ta i ako porušena mjesta draža i od Esslingena, Stuttgarta i Rijeke.

Isto tako rado obuče i pronosa narodnu nošnju i to čini kad god za to ima zgodu.

A da je sve to tako govori i činjenica da je Ružica s mužem bila napravila i kuću u Čardaku još prija Domovinskog rata. Za vrijeme rata kuća joj je kao i mnoge druge bila porušena.

Međutim tu nije kraj.

Ružica je gajila veliku ljubav za rodnim krajem, a muž želju da joj ispuni svaku njenu namjeru i počinju graditi novu, još ljepšu, još veću i moderniju kuću baš tu kod babe Mande.
Tako su 2013. godine zajednički započeli nove temelje obiteljske kuće, ali nažalost muž joj napusti ovozemaljski život 2017. godine tako da joj sada nije isto kao prije, a nikada neće ni biti jer veliki je to i ne nadoknadljiv gubitak.

kuca 1024

Ali život ide dalje, kaže nam Ružica. Stoga je nastavila tamo gdje su zajednički stali. Završila je i moderno uredila svoj novi dom, kao i infrastrukturu. Sve je novo lijepo i kvalitetno urađeno. Ograda je postavljena i kuća spremna za svaki njen dolazak, a nada se da će biti života u mirovini koju će svakako provoditi tu. Rado se nada i toplo očekuje taj dan da ne misli više gdje su koferi i stvari koje treba spakirati.

Ružica nam priznaje da nema veliku financijsku  podršku djece, oni dođu, budu i odu. Kažu kako im je tu lijepo i da će opet doći ali kao i drugi mladi žive svoj život. Kćerka je udana i živi s obitelji , a sin je oženjen i sa suprugom živi u Švicarskoj te se Ružica  nada da će i dalje dolaziti kod majke u Čardak.

U povjerenju nam Ružica kaže da joj najteže pada birokracija državnih institucija s kojima pojedinac nema šanse dobiti željene izvore informacija, jer te osobe ne shvaćaju da su  na tom radnom mjestu radi nas, a ne mi radi njih.
Građevinsku dozvolu od kuće koju su bili počeli graditi prija rata ne mogu naći jer je navodno izgorjela već mora ishoditi novu. Električnu energiju joj ne mogu priključiti jer nema građevinsku dozvolu i tu se reda problem za problemom kao da tu nikada nisu ni živjeli.

Međutim Ružica je uporna i uredno je platila odvjetnika koji će za nju učiniti sve što je u njegovoj moći.

Sada kada je nova kuće američkog stila uređena i namještena za stanovanje došlo je vrijeme da se stara sruši. I ako je stara i nepotrebna ipak je imala neku svoju čudnu moć jer su u njoj godinama živjele nerazdvojne baka Manda i Ružica. Kuća koja im je godinama davala sigurnost i povjerenje. Živjeli su u njoj mirno i imali svoj krov nad glavom o kojemu i danas mnoštvo ljudi još uvijek samo sanja.

I tako je došao i taj dan da se početkom kolovoza 2019. Godine počne rušiti stara kuća, ali i to rušenje je bilo planski organizirano jer svaka ta cigla, i njena fuga su imale svoje niti i posebne moći povezivanja. Stoga je Ružica željela da svaku cijelu ciglu sačuva, jer je svaka ona imala svoju posebnu vrijednost.

rusenje stare kuce

I ako je u selu malo radno sposobnih osoba koji bi to mogli uraditi ipak se Ružičina želja ostvarila. Kuća je srušena i svaka cigla uredno očišćena i ostavljena. Nisam ih htjela a ni mogla baciti jer mi puno znače. Jedan dio sam ostavila sebi a druga dva sam podijelila Slavici, Jakici i Petru Luši, jer znam da će od njih nešto novo i lijepo načiniti. A ujedno sam i sretna jer znam da će cigle bake Mande i dalje živjeti pa čak i u Kornici.
Hvala Ružici što ima tako dobru i plemenitu dušu, što voli Posavinu i svoj rodni kraj te se nadamo da će od sutra biti još više takvih osoba i ne samo u Čardaku već i u cijeloj Posavini.

Jer se često događa da zbog neinformiranosti ljudi dobivaju krivu sliku svoga rodnoga kraja. Ponekad i dezinformaciju kako tamo nema života i budućnosti dok je Ružica živi primjer i pokazatelj da života ima, ako ga čovjek zna živjeti.
Mjesto i župa Čardak jedno je u nizu teško stradalih mjesta u Bosanskoj Posavini. To nekadašnje dominantno hrvatsko mjesto koje se sastoji od četiri sela; Čardak po kome je župa i dobila ime, Donji Kladari, Kornica i Živkovo Polje neposredno prija rata imala je 3264 katolika koji su napadom srpskih snaga u lipnju 1992. godine protjerani sa svojih ognjišta. Danas 27 godina kasnije u župi ih živi nešto malo više od 100 osoba.

Sigurno jedni od najzaslužnijih za povratak osim samih povratnika u Čardaku su naš kardinal Vinko Puljić te svećenici koji su tu bili na službi a to su: vlč. Željko Vlajić, vlč. Miroslav Ćavar, vlč. Boris Salapić i današnji župnik vlč. Pavo Kopić. Mnogi se Čardačani još i danas sjećaju vlč. Željka Vlajić, koji tu bio do 1. kolovoza 2004. Župnik koji nije imao osnovne uvjete za život. Sedam mjeseci je živio u kokošinjcu dimenzija 2,5m x 4m kojeg je malo preuredio i uz Božju pomoć i pomoć dobrih ljudi uspio pokrenuti povratak i opstanak u tom mjestu.

I tako je na zgarištu granatirane i minirane samostanske i župne crkve Žalosne Gospe u Čardaku, podignuta nova, obnovljena župna crkva, koju je 27. srpnja 2013. posvetio kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, u koncelebraciji više od 25 svećenika.crkva

Bogu hvala što sve ove godine Čardačani nisu bili kao ovce bez pastira jer su ih cijelo vrijeme vjerno pratili svećenici i časne sestre ( Služavke Maloga Isusa) – Samarijanke – koje su produžena ruka Božje dobrote i ljubavi.

Iz tog razloga župa „Žalosne Gospe“ u Čardaku i danas postoji a njeni vjernici se zahvaljuju Bogu za sve župnike koji su utkani u život ove župe od njezinog osnutka do danas.

Za GIP piše Mišo Perak

Jedaan od zajedničkih prijatelja poslije žzpnog sjela 2019. u Čardaku napisa i ovo:

GDJE GOD BILI ON VAS ČEKA
Skače Ruža sva se zemlja trese,
za njom Slava obadve igraju.
Srce svome Čardaku donese,
najljepše su u rodnome kraju.

Neka vas je nastavite tako,
svatko jedan sebi život štima.
Bez fešte vam ne bi bilo lako,
hvala Bogu što vas zemlja ima.

Veselje vam za dušu pristaje,
rodni kraj je kao živa rijeka.
U njemu vas svatko i poznaje,
gdje god bili on vas čeka.

Đurčević Stjepan-Stipa, 28.07.2019.

{jathumbnail off}