Navršavaju se dvije godine od katastrofalnih poplava u Posavini koje su posavsku ravnicu pretvorile u “posavsko more”. Općina Domaljevac-Šamac prošla je najlošije jer je gotovo u cijelosti bila prekrivena vodom. Mladi bračni par Željko i Slavica Lucić iz Domaljevca trebali su ubrati prve plodove svoga rada u podignutom plasteniku s povrtlarskim sadnicama jer kanili su se time baviti i od plodova svoga rada živjeti, piše Večernji list BiH. Za samo nekoliko minuta voda im je potopila sve što su stekli, kuću, plastenike...
Dvije godine nakon poplava posjetili smo ih kako bismo doznali jesu li i oni, kao većina Domaljevčana, krenuli put zapada. Slavica nas je dočekala s prepoznatljivim širokim posavskim osmijehom i prije nego što smo se, ovoga puta, “utopili” od ljepote tek procvjetalog cvijeća u plastenicima, Željko nam je rekao: “Naravno da poplava nije ‘potopila’ našu želju za ostankom i životom od vlastitog rada u svom mjestu gdje nam je najljepše.
Kada smo sanirali štete, jer su sva četiri plastenika bila pod vodom, odmah smo krenuli s planovima nastaviti gdje smo započeli i, eto, sada imamo dva plastenika zasađena cvijećem na površini od 700 m2 i 500 m2 krumpirom i kupusom.” Slavica i Željko postali su prepoznatljivi po kvalitetnim sadnicama više od 20 vrsta cvijeća.
“Možda je tajna i u spoju Posavine s vrelom Hercegovinom, odakle donosimo sadni materijal. Cvijeće se nakon poplava i dalje traži jer smo naviknuli imati lijepa dvorišta s puno cvijeća”, kaže Slavica koja je već postala poduzetnica od koje traže savjete, ali i usluge uređenja dvorišta.
Škole, zdravstvene ustanove i parkove uređuju cvijećem iz plastenika obitelji Lucić. Dvije godine nakon poplava Posavina još uvijek liječi rane, ali dvorišta i prirodni okoliš ne odaju sliku razmjera poplavne tragedije koja je pogodila posavski kraj.
Ljepotu tim dvorištima daje Slavičino cvijeće iz plastenika. “Uvijek kažem, osobito mladima, kako ne moraju ići od kuće. Moj primjer pokazuje kako se i od vlastitog rada može pristojno živjeti”, kaže Slavica.
Za Posavinu.org piše Nada Koturić