Postoje umjetnici koji pjevaju za publiku, a postoje oni koji pjevaju iz duše naroda. Ilija i Marko Begić nisu bili samo izvođači; oni su bili čuvari vremena, sakupljači suza i osmijeha bosanske Posavine i svakog onog tko je ikada osjetio čežnju za rodnim krajem.
Zato su oni "mjerna jedinica" izvorne glazbe i glas koji liječi i boli!
Kad krene ona njihova prepoznatljiva sekunda, onaj savršeni sklad dva glasa, to nije samo melodija. To je zvuk rodne grude, miris tek pokošene trave i odjek djetinjstva koji se ne može naučiti u glazbenim školama. To se donosi sa sobom na svijet.
Dostojanstvo u svakom stihu:
U svijetu gdje se sve brzo mijenja i gdje originalnost blijedi, Begići su ostali stijena. Njihova pjesma nikada nije bila "jeftina".
U njoj se osjetilo gospodstvo, poštovanje prema tradiciji i nevjerojatna emocija koja vas natjera da stanete i slušate, čak i ako tu glazbu inače ne poznajete.
Za mene su samo "Begići, Begići, a svi ostali su pjevači". I vjerujte mi to je istina jer su oni postavili standarde koje je gotovo nemoguće dosegnuti.
Oni nisu samo pjevali o životu; oni su taj život živjeli kroz svaku otpjevanu riječ.
Ilija i Marko su bili poput dva stara hrasta duboko ukorijenjeni u zemlju iz koje su ponikli, a krošnjama su doticali nebo, dajući hlad i utjehu svima koji su se pod njihovu pjesmu sklonili.
Oni jesu i ostaju nenadmašni!
Teško će ih itko ikada nadmašiti, ne zato što nema dobrih pjevača, već zato što se takva karizma i bratska sloga rijetko rađaju. Oni su postali simbol jednog vremena i jednog naroda.
Dok god se čuje šargija i dok god netko pusti njihovu kazetu ili ploču, oni su tu.
Stoga je moja nada da ih nitko neće nadmašiti jer to je zapravo priznanje jednoj neponovljivoj legendi.
Neki glasovi jednostavno nikada ne utihnu.
Oni nisu samo pjevali povijest, oni su postali povijest.