Cijeli život prate me iste etikete. Ako kažeš da si sa sela i da si tamo ostao, u očima mnogih automatski postaješ „neuk“, „zatucan“ ili netko tko „nije vidio svijeta“. Kao da je asfalt postao mjerilo inteligencije, a broj semafora i kružnih tokova dokaz napretka. A istina je često potpuno drugačija. Moj ostanak na selu nije bio nedostatak izbora, nego najsvjesniji mogući odabir.
Hvala Bogu, imao sam ruke koje znaju raditi, glavu koja zna razmišljati i život koji ne ovisi o korporativnim igrama, političkim malverzacijama ni milosti velikih investitora.
Na selu čovjek nauči da kruh ne dolazi iz trgovine nego iz znoja, rada i strpljenja. Nauči cijeniti i zemlju i čovjeka.
I možda upravo zato selo stvara ljude koji znaju preživjeti i kada sustavi padnu.
Razumijem ipak odakle dolaze te krive slike o nama ljudima sa sela.
Dovoljno je pogledati tko nas često predstavlja. Naše općine, gradove i županije prečesto vode ljudi kojima je ego veći od svake vizije. Ti „lokalni moćnici“ (čast rijetkim izuzecima) postali su zid preko kojeg napredak teško prolazi. Ne dopuštaju rast ni promjene jer vjeruju da su rođenjem u fotelji popili svu pamet svijeta.
A najtužnije je kada progovore.
Iz njih ne izlazi budućnost, nego duhovi prošlosti. Čim otvore usta, iz njih progovara mentalitet davno prošlih vremena, dok o stvarnim problemima ljudi i mogućnostima razvoja svojih krajeva mudro šute samo da se ne zamjere onima iznad sebe. Njihov interes često nije čovjek, nego fotelja.
I dok oni šute i čuvaju svoje pozicije, javnost stvara sliku o svima nama na temelju njihove nesposobnosti.
Ali moramo biti pošteni i prema sebi.
Te iste vijećnike, načelnike i gradonačelnike birali smo upravo mi.
Naša šutnja na izborima često je postala njihov vjetar u leđa.
No jedno želim jasno reći:
Živjeti na selu ne znači imati blato u glavi.
Naprotiv. Selo te nauči snalažljivosti, odgovornosti, poštovanju i realnosti koju gradski beton često uspješno skriva.
Na selu ljudi još uvijek znaju što znači pomoći susjedu bez interesa, ustati prije zore zbog obitelji i živjeti od vlastitog rada, a ne od tuđih obećanja.
Seljaci nisu manje vrijedni ljudi.
To su ljudi koji hrane gradove, čuvaju zemlju svojih predaka i nose život na svojim leđima tiše nego itko drugi.
Zato, prije nego nekoga etiketirate samo zato što živi na selu, sjetite se jedne stvari:
Nije seljak onaj tko živi na selu, nego onaj čiji um ne dopušta napredak.
Moja adresa možda jest ruralna, ali su moji vidici itekako široki.
Mišo Vlado Perak