Uskoro se približava kraj svibnja i s njim “Dan sjećanja” na žrtve Burića štale i stradanja Drugog svjetskog rata i poraća. Za Hrvate Podvučijaka i Odžaka, osobito za mještane Garevca i okolnih sela, svibanj nije samo mjesec pobožnosti i zajedničkih okupljanja, nego i vrijeme dubokog, gotovo opipljivog pijeteta prema onima koji su izgubili živote u jednom od najtežih razdoblja njihove povijesti.
Sjećanja tada postaju snažnija. Vraćaju ljude na mjesta boli, na Burića štalu, na prostor masovnih stradanja, na rijeke Bosnu i Savu koje su nijemo svjedočile ljudskoj patnji. Svake godine, krajem mjeseca, ponovno se okupljaju vjernici i potomci žrtava. Dolaze ih stotine, ne samo iz Garevca nego i iz drugih mjesta koja dijele istu povijest i istu bol.
Pale se svijeće, polažu vijenci i u molitvi se izgovaraju imena koja su davno nestala iz službenih zapisa, ali ne i iz obiteljskog pamćenja. I dok vrijeme prolazi, rana ostaje prisutna, neizbrisiva, tiha i trajna.
Ove godine navršava se 81 godina od stradanja. Osam desetljeća prošlo je, a pitanje dostojnog obilježavanja i dalje ostaje otvoreno. Mnogi se i dalje nadaju da će na komemoracijama biti izgovorena jasna riječ o žrtvama, bez izbjegavanja i bez šutnje. Jer šutnja, kako često ističu okupljeni, ponekad boli jednako kao i sama povijesna tragedija.
Ipak, istina nije nestala. Ona živi u obiteljskim pričama, u uspomenama koje se prenose, u onima koji još uvijek imaju snage govoriti. No takvih je, čini se, sve manje.
Spomenici, prioriteti i pitanja koja ostaju
Posebno osjetljivo pitanje ostaje izgradnja spomenika na mjestu masovne grobnice 524 nevine žrtve Burića štale. Iako je napravljen važan korak uređenjem pristupnog puta, daljnji radovi i dalje čekaju: usporeni administracijom, nedostatkom sredstava i, možda najviše, nedostatkom zajedničkog zamaha.
U isto vrijeme, u samom središtu mjesta, kod garevačkog Doma mladih, niče novi spomenik majci-udovici što je i te kako vrijedno spomena, ali ne u ovom trenutku. Ideja koja ima svoju vrijednost i simboliku, ali u očima mnogih dolazi u trenutku koji otvara pitanja prioriteta. Svakako da majke-udovice zaslužuju svoje spomen obilježje, a zar one to već nemaju.
Skoro svaka od naših majki i baka ima svoj spomenik na vječnom počivalištu i garevačkom groblju.
Dok žrtve Burića štale nemaju ni dostojanstveno mjesto obilježeno na mjestu njihova stradanja. Osim nekoliko križeva koje je rodbina postavila za svoje najmilije ništa drugo nema osim prilaznog puta koji je izgrađen u nadi postavljanja trajnog znaka i spomenika žrtavma komunističkog režima samo zato što su bili drugi i drugačiji.
Pokojni župnik Filip je imao drugačije vizije uređenja tog prostora kod garevačkog Doma mladih.
Još početkom 21 stoljeća je podržavao Katu "Kaju Perić" koja je iznijela ideju da se napravi spomenik garevačkim udovicama. No župnik je bio da se taj spomenik napravi u garevačkom groblju od grobljanskog hrasta, a na prostoru kod garevačkog doma izgradi trg, spomenik Ivanu Pavlu II, jer bi to bilo rješenje koja bi snažnije povezala zajednicu s njezinim duhovnim i povijesnim identitetom. No, vrijeme je donijelo drugačije odluke.
Tako danas svjedočimo situaciji u kojoj se jedan projekt uspješno realizira, dok drugi i to onaj koji nosi težinu kolektivne tragedije i dalje čeka. I trajat će tko zna koliko još dugo. Jer se o njemu danas ne više priča. O žrtvi Burića štale danas ne govori ni predsjednik Udruge PH Garevac 45. Vjerojatno ni on nema što reći a "Dan sjećanja" 2026. samo što nije došao.
U pozadini svega ostaje tiho pitanje: hoće li i postojeći projekti s vremenom izgubiti svoju živu svrhu, kao što se već dogodilo s nekim ranijima koji su ostali uređeni ali zatvoreni?
Primjeri postoje. Prostori Otvorene kuće koji su trebali biti mjesta okupljanja i zajedništva danas su tek povremeno otvoreni, održavaju se zahvaljujući pojedincima koji još uvijek vjeruju u njihovu vrijednost.
Sjećanje koje traži glas
No, istodobno ostaje otvoreno pitanje zašto spomenik žrtvama Burića štale još uvijek nema svoje trajno i dostojanstveno mjesto na samom prostoru stradanja.
Zato se ponovno otvara pitanje komemoracije kod Burića štale i “Dana sjećanja” koji bi se trebao obilježiti krajem svibnja. Zašto o njemu još uvijek nema jasnih najava? Zašto se čeka, dok se istovremeno približava datum koji za mnoge nosi duboko značenje?
S nadom se očekuje da će barem predsjednik Udruge PH Garevac 45 s predstavnicima pohoditi masovnu grobnicu 24. svibnja 2026. te položiti vijenac i upaliti svijeće jer to je "Dan" kojega je pokojni župnik Filip odredio za naše žrtve i kojega mi Garevljani nikada ne bi trebali zaboraviti.
Između svjetla i šutnje
“Dan sjećanja” trebao bi biti više od protokolarne komemoracije. On je prilika za suočavanje s prošlošću, ali i sadašnjošću. Prilika da se izgovori istina, koliko god ona bila teška.
Jer na mjestima koja nose toliku bol, šutnja ne može biti konačan odgovor.
Dok svijeće gore, odgovori često izostaju. A Garevac i dalje ostaje između sjećanja koje traje i šutnje koja ne popušta, između onoga što je bilo i onoga što tek treba biti dostojno izrečeno.
Mišo Perak