Veliki broj gostiju i Garevljana koji su bili u subotu nedjelju i ponedjeljak prošle godine na izmaku u Garevačkom domu mogu samo pohvaliti Garevac i događaje koji su se odvijali ovih dana u njemu.Dom je tri dana bio pun i to na lovačkoj večeri, igranci i kazalištu. Tri potpuno drugačija događaja. Koji su okupili veliki broj mještana i gostiju na kulturno i zabavnim događajima.
To je doista teško opisati, jer to se mora doživjeti. Onakvi ambijenti Garevačkog Doma mladih pokazali su nešto ne svakidašnje u našem selu. To jest trajalo samo tri dana, ali se o tim događajima sada cijelu godinu priča.
Svaki događaj je imao posebnu svoju priču o kojoj mogu pričati gosti i organizatori, gosti kako će rado čekati da se to ponovi, a organizatori kako to učiniti još boljim, još aktualnijim i još atraktivnijim.
Osobno kao informativni hobista ali i kritičar moram priznati kako uz sve to što imamo još puno toga ne dostaje. Mnogi to ne vide i ne primjećuju, ali mi koji to pratimo dužni smo na to skrenuti pažnju.
Stoga ću u nekoliko rečenica iznijeti činjenice da crveni tepih ne ide uz opanke, niti se opanci nose u kino.
Garevac je ljetos otvorio vrata kazalištu i kinu, održao dva kazališta i prikazao tri filma, ali to nije sve. Kazalištu i kinu treba dosta više posjetitelja i radoznalih osoba kojima treba nešto i pokazati, a ne samo im pružiti ono osnovno.
Do sada su Garevac dolazili mještani Garevca i Kladara ali u buduće će dolaziti mještani drugih mjesta i općina. Doći će ljudi iz Zagreba, Osijeka Broda, Orašja, Odžaka kojima treba pružiti nešto više, jer su naučili na drugo i drugačije.
Mi imamo uređenu dvoranu za kino i kazališnu predstavu ali to nije dovoljno. Ako želimo i dalje raditi mi moramo imati dosta više. Nije dovoljno pružiti crveni tepih, a u dvoranu ulaziti direktno s vanjska vrata, te upuštati hladni zrak. Za takvu dvoranu treba biti poseban ulaz s holom ili hodnikom gdje se mogu nabaviti ili pokazati karte. Pričekati da se kulturno i bez guranja uđe u dvoranu koja će predhodno biti zagrijana.
Kada uđemo u dvoranu treba nas dočekati zidna vješalica to jest garderoba gdje možemo skinuti zimsku jaknu ili kaput te ga okačiti, a ne cijelo vrijeme predstave ih držati u krilu.
Tu želimo da budemo opušteni, jednostavno rečeno kao kod kuće kada gledamo TV, pa čak i bolje jer tu smo ostavili kuću i došli na mjesto gdje se možemo družiti, zajedno porazgovarati i skupa nešto zanimljivo doživjeti ili pogledati.
Ta garderoba ne mora biti od crnog hrasta, kojeg ima u rijeci Bosni, može biti od klasične iverice, ili jelova obrađena daska lijepo formirana s policom za kape i šešire te kukama za odjeću.
Mi ne možemo vječno dovoditi glumce i glumice koji nemaju poseban Toailet, ogledalo ili prostor gdje mogu zamijeniti kostime ili se našminkati. Do duše mi prostorija hvala Bogu imamo, ali nisu uređene za to.
Mi ne možemo dovoditi vrhunske i poznate Hrvatske glumce koji nemaju udobnu fotelju za svoj nastup ili ono što im je već potrebno za kazališne predstave.
Ne možemo pružati crveni tepih i dodjeljivati posebne nagrade kao što je "Garevljanka Bosanske Posavine" onim osobama koje nemaju gdje parkirati svoje vozilo. Za kazališne glumce i radno osoblje parkirališta moraju biti uvijek dostupna i obilježena, a isto takoi gostima je potrebno pokazati gdje mogu sigurno ostaviti svoje vozilo i parkirati se na nekoliko sati.
Imamo kino projektor a do njega idemo stepeništem kojega mnogi od nas ni u podrumu nemaju. Stepenište je staro 50-ak godina ne obrađeno je i ne popločano. Kino projektor košta nekoliko desetina tisući eura, a danas po njemu pada prašina i štakori po njemu uriniraju. Zar je to ono što smo htjeli imati i toliko platili.
Shvatimo jedan puta da nije isto imati i ne imati.
Dakle dragi moji Garevljani, imamo puno toga ali nam još puno toga ne dostaje. Trebamo još puno zajednički raditi da bi mogli imati u svome Garevcu kulturno zabavne i sportske događaje.
Sada imamo kino i kazališnu dvoranu, a zašto ne bismo mogli imati na ljeto i veliko platno te pratiti nogometno svjetsku prvenstvo svi skupa i zajedno na otvorenom. Imamo mogućnosti samo ih treba ostvariti.
Do sada smo pokazali da smo dosta toga zajednički učinili, pa učinimo i jedan korak dalje.
Mislim da imamo dosta mladih i sposobnih osoba koje bi to mogle i znale pošteno odraditi samo im moramo dati priliku.
Sljedeće godine neku novu osobu čeka uručenje nagrade "Garevljanka Bosanske Posavine" za dobrobitni rad i postignuća u humanitarnom djelovanju, pa zašto tu nagrade ne bi primili baš vi?
Međutim ne zaboravimo i sljedeće:
1. imamo traktor i sve potrebne priključke ali nemamo fond za njegovo pokretanje i održavanje, popravke i servisiranje. To je neophodno za jedan takav stroj. Da li ga je netko pismeno zadužio i prihvatio se pažnje koju će mu pružiti. To je svakako skup stroj i za njega netko treba odgovarati.
Ne smije se dogoditi kao sa medicinskim pomagalima koje sam osobno poslao i s njima napunio kamion iz Švicarske te dao Ugovor o najmu, a danas nemamo ni jedne štake kada je nekome potrebna. To nije zajednički rad, to je sramota koja se nanosi pojedincu.
2. imamo kino i kazališnu dvoranu a nemamo fond koji će pokrivati troškove svega onoga što se tu događa. Dvoranu treba održavati, troškove glumaca i svega što je povezano s tim treba platiti. Do sada je to išlo iz nečijeg džepa jer se troškovi nisu mogli pokriti od prikupljenog dobrotvornog novca, ali s tim ne treba stalno računati. Jedan put će doći kraj i tome. Nisu to izvori koji ne presušuju.
Mišo Perak
30.01.2026.