U pitomoj ravnici, gdje se nebo spušta nisko nad poljima žita i kukuruza, ležalo je selo Garevac, tik uz Modriča, kao tiha, ali ponosna kapija Bosanska Posavina. Prije Domovinskog rata, Garevac je bio selo koje se prepoznavalo po urednim dvorištima, bijelim ogradama i ljudima koji su znali svakoga pozdraviti imenom. Ujutro bi se iz dimnjaka dizao dim, a navečer su se nekada palile petrolejke, male žute zvijezde u prozorima kuća. Tako je bilo sve do šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada je selo dočekalo svjetlost električne energije.
Bio je to poseban dan. Kada su se prve sijalice upalile, činilo se kao da je cijeli Garevac prodisao drugačije. Djeca su se okupljala ispod bandere, stariji su gledali u svjetlo s nevjericom, a žene su u kućama ostajale budne do kasno, uživajući u novoj toplini večeri bez dima i čađi. Petrolejke su tiho otišle u tavane, kao uspomena na jedno skromnije, ali dostojanstveno vrijeme.
Godine su prolazile, a selo je raslo zajedno sa svojim ljudima. Vrhunac zajedništva došao je 1974. godine, kada je, uz pomoć općine Modriča i vrijednih mještana, Garevac dobio asfalt. Ne samo glavna ulica, nego i sokaci, zaseoci, putevi do zadnjih kuća na rubu sela — svi su bili povezani crnom, glatkom trakom koja je donosila osjećaj sigurnosti i pripadnosti.
Radilo se danima i noćima. Muškarci su lopatama ravnali teren, žene su nosile vodu i hranu, a djeca su trčala oko kamiona, sanjajući budućnost bržu i svjetliju. Kada je posao završen, selo je izgledalo kao mali grad. Prašina je nestala, blatnjave staze postale su prošlost, a bicikli i traktori klizili su novim putem kao po ogledalu.
Magistralna cesta M17, koja je prolazila nedaleko, već je bila žila kucavica kraja — prometna, glasna i uvijek budna. Ali Garevac je sada imao svoje vlastite puteve, svoje dostojanstvo i svoj znak napretka. Nije više bio samo usputno selo, već mjesto na koje se dolazilo s poštovanjem.
U tim godinama, Garevac je bio ponos Posavine. U školi su učitelji učili djecu ljubavi prema zemlji i radu, na igralištu se igralo do zalaska sunca, a na seoskim slavama okupljalo se i staro i mlado. Znalo se tada: selo je snažno onoliko koliko su mu složni ljudi.
Prije nego što su ratne godine donijele tišinu i razdvajanja, Garevac je živio punim plućima. Bio je to dom u kojem se znalo dijeliti i dobro i teško, u kojem su se putevi gradili rukama, a budućnost srcem.
Ipak, Garevac nije nestao. Danas živi u sjećanjima onih koji su otišli, u pričama koje se prenose djeci i unucima, u starim fotografijama i u svakom kamenu ugrađenom vlastitim rukama. Živi u priči o ljudima koji su znali raditi, graditi, pomagati i sanjati.
To je tužna priča kraja koji je nekada bio ponos Posavine — ali i dostojanstvena priča o selu koje je znalo živjeti punim srcem.
Mišo Perak