Postoje mjesta koja nikada ne prestaju živjeti u čovjekovu srcu, bez obzira koliko se ona mijenjala. Garevac je za mene upravo takvo mjesto: moj zavičaj, moja uspomena i dio mene koji vrijeme ne može izbrisati. Volim mu se vraćati, rado prolazim njegovim sokacima i dišem njegov zrak, ali istodobno osjećam duboku tugu jer znam da u njemu više ne mogu živjeti. Ne zbog kuća ili krajolika, nego zbog onoga što je selo oduvijek činilo selom, ljudi, razgovora i zajedništva.
Prošloga četvrtka11. lipnja 2026. prošao sam kroz Garevac, preko Baja i Lužana. Od svoje kuće pa sve do povratka nisam susreo nijednu osobu. Tišina je bila glasnija od bilo kojeg zvuka. Nekada su ista ta dvorišta bila puna života, u proljeće su ljudi radili u vrtovima, obrađivali njive, razgovarali preko ograda i dijelili svakodnevicu. Danas je ostala samo tišina.
Ono malo zemlje koje se još obrađuje više ne obrađuju domaće ruke, nego ljudi koji još imaju snage, volje i mogućnosti raditi. Naši povratnici su ostarjeli, umorili se i iznemogli. Mnogi više ne mogu ni svoj vrt održavati, a trava neumorno osvaja dvorišta i okućnice, brišući tragove nekadašnjeg života.
Zapuštene kuće, obrasle zelenilom i šikarom, postaju utočište zmijama i divljini. Nekada ih gotovo nije bilo, a danas ih je sve više, kao da i priroda polako vraća ono što je čovjek napustio.
To više nije ono selo kojem smo se divili i u kojem smo odrastali. Garevac danas nosi neispričanu priču. Svatko je priča na svoj način, ali kraj svih tih priča uvijek je isti: nema ljudi, nema života i sve je manje međusobne bliskosti.
Najviše boli što je nestala komunikacija. Kao da su ljudi postali zatvoreni u svoje tišine i svoje brige. Nekada je bilo dovoljno zastati i upitati susjeda kako je. Danas, ako pitaš, možda ćeš čuti da si previše znatiželjan, a ako prođeš bez riječi, zamjerit će ti što se nisi javio. Čovjek više ne zna kako prići čovjeku.
Sjećam se vremena kada su donatori bili ljudi koji su vjerovali u obnovu života, koji su pomagali bez računice i nadali se boljem sutra. Danas ih mnogi nazivaju budalama jer ulažu u nešto što im se nikada neće vratiti. A mi tada nismo razmišljali o povratu. Borili smo se za nadu, za ostanak i za život.Žalosno je gledati kako Garevac postaje mjesto kojem se dolazi iz uspomena i emocija, ali iz kojeg se rijetko tko odlučuje ponovno graditi budućnost. Dijaspora će uvijek dolaziti jer srce ne zaboravlja rodni kraj, ali razgovori o trajnom povratku uglavnom završavaju na sjećanjima.
Nažalost, to nije samo priča Garevca. To je sudbina mnogih hrvatskih sela općine Modriča i cijele Posavine. Mladi svoje domove grade diljem Europe, dok oni koji su ostali tiho čuvaju ono što se još može sačuvati.
Ipak, ostala je jedna svjetlost koja još okuplja ljude, to je svakako crkva i župna zajednica. Ona je postala posljednje mjesto gdje se susreću stari prijatelji, gdje se razmijeni pogled, stisak ruke ili pokoja riječ. Ako više ne mogu sjediti zajedno uz kavu, mogu barem zajedno stati u molitvi i osjetiti da još uvijek pripadaju jedni drugima.
Možda je upravo u tome posljednja nada našeg zavičaja. Jer dok postoji netko tko se vraća iz ljubavi, tko se s tugom sjeća i tko još vjeruje da selo nije samo skup kuća nego zajednica ljudi, dotle Garevac neće potpuno nestati. Živjet će u srcima svojih ljudi, čekajući neka bolja vremena da ponovno postane mjesto življenja, a ne samo mjesto susreta.
Ipak ću na kraju napisati da sela ne umiru kada se ugase svjetla u kućama, nego kada utihnu glasovi ljudi. Garevac još uvijek ima srce koje kuca u uspomenama svojih mještana i raseljenih sinova i kćeri. Dok god postoji netko tko mu se vraća s ljubavlju, postoji i nada da njegova priča neće biti zaboravljena.
Stoga ću se i dalje potruditi pisati o Garevcu i Posavini. Jer takvi zapisi ostaju kao svjedočanstvo jednog vremena i čuvaju uspomenu na život kakav je nekada bio. Za nekoliko desetljeća upravo će ovakve riječi biti dragocjen dokument budućim naraštajima koji će željeti znati kako je njihovo selo živjelo, voljelo i polako se mijenjalo.
Mišo Perak