Povijest Garevca nije ispisana samo datumima i događajima. Ona je ispisana suzama majki, molitvama starih ljudi, žuljevima ratara i tišinom grobova koji i danas svjedoče o vremenima kroz koja je ovo mjesto prolazilo.Kroz stoljeća su se nad Garevcem smjenjivale carevine, kraljevstva i države. Dolazili su osvajači i vladari, ratovi i bolesti, glad i strah. Mijenjale su se zastave, ali je narod ostajao. Ostajao je unatoč svemu.
Nakon Drugoga svjetskog rata stiglo je novo vrijeme i novi poredak. No za mnoge garevačke obitelji mir nije donio kraj patnji. Na Majdanu i uz obale Bosne i Save ostale su rane koje desetljeća nisu uspjele zacijeliti. Ostale su majke u crnini, supruge bez muževa i djeca bez očeva. Ostala je šutnja koja je ponekad govorila više od svih riječi.
Generacije su odrastale noseći teret uspomena koje se nisu smjele izgovoriti naglas. Sjećanja su živjela u obiteljskim pričama, tihim pogledima i neizgovorenim molitvama. Vrijeme je prolazilo, ali bol nije nestajala.
Osamdesetih godina mnogi su vjerovali da je prošlost ostala iza njih. Pružale su se ruke pomirenja, gradila nova prijateljstva i stvarali novi mostovi među ljudima. Ipak, negdje duboko ostajalo je pitanje jesu li sve rane doista zacijelile ili su samo prekrivene slojem zaborava.
A onda je došla 1992. godina.
Još jednom se nad Garevac nadvio mrak rata. Mali broj garevačkih branitelja pokušao je obraniti svoje selo, svoje kuće, svoje groblje i svoju crkvu. Branili su uspomene svojih predaka i pravo da ostanu na zemlji na kojoj su rođeni. Ishod je poznat, ali bol zbog svega što je izgubljeno ostala je duboko urezana u kolektivno sjećanje naroda.
I danas, kada prolazimo garevačkim putovima, čini se kao da svaki kamen nosi svoju priču. Priču o odlascima i povratcima, o rušenjima i obnovama, o ljudima koji su nestali i onima koji su ostali čuvati uspomenu na njih.
Povijest Garevca nije priča o mržnji. Ona je prije svega priča o opstanku. O ljudima koji su, unatoč svim stradanjima, uvijek iznova podizali svoje domove, obnavljali svoje crkve i vraćali se svojoj zemlji.
Zato je važno pamtiti. Ne zbog osvete, nego zbog istine. Ne zbog podjela, nego zbog budućnosti. Narod koji zaboravi vlastitu prošlost riskira da izgubi i dio svog identiteta.
Neka zato sjećanje na sve garevačke naraštaje ostane živo. Na one koji su odlazili, na one koji su stradavali i na one koji su se uvijek vraćali. Jer Garevac nije samo mjesto na zemljopisnoj karti. Garevac je uspomena, zavjet i trajna opomena da se povijest mora poznavati kako bi se budućnost gradila mudro.
Garevac nije samo selo. Garevac je uspomena koja traje stoljećima, rana koja nikada nije potpuno zacijelila i svjedočanstvo naroda koji je, unatoč svim nedaćama, uvijek nalazio snagu ponovno ustati.
Još davne 1690. godine tadašnji Garevljani, predvođeni vjerom, nadom i uspomenama da će jednoga dana njihovo ognjište ponovno oživjeti.
Garevac je ostao pust, nijem i napušten. Njegove njive zarasle su u korov, a tišinu su prekidali samo vjetrovi koji su prolazili preko nekadašnjih kuća i putova. No ljubav prema rodnom kraju nije nestala. Nakon Požarevačkog mira, novi naraštaji Hrvata iz Hercegovine i Dalmacije vratili su život na staro selište. Krčili su zemlju, podizali domove i obnavljali župu, ostavljajući budućim pokoljenjima zavjet vjernosti Svetom Iliji.
Poseban svjedok toga vremena bilo je zvono koje su podigli zahvalni Garevljani. Ono nije bilo samo komad bronce, nego glas jednog naroda koji je kroz stoljeća zahvaljivao Bogu na opstanku. Kada su ga 1992. godine barbari uništili, zajedno sa zvonikom, nisu srušili samo građevinu. Pokušali su izbrisati sjećanje. No uspomene se ne mogu ukrasti, kao što se ne može ukrasti ljubav prema rodnom kraju.
Kroz stoljeća Garevac je preživio kuge, ratove, carevine i kraljevstva. Njegovi ljudi odlazili su na bojišta Galicije i Soče, služili pod različitim zastavama i često se nikada nisu vratili svojim kućama. Mijenjale su se države, vladari i granice, ali je Garevac ostajao isti i to kao mjesto običnih ljudi koji su podnosili teret velikih povijesnih događaja.
Svaka generacija nosila je svoj križ. Jedni su bježali pred osvajačima, drugi ginuli u ratovima, treći trpjeli nepravdu i nasilje. Ipak, unatoč svemu, Garevac je ostao živ. U pričama svojih starih, u molitvama svojih majki i u sjećanjima onih koji nikada nisu zaboravili odakle potječu.
Neka ove riječi i danas budu poziv na razboritost, odgovornost i čuvanje istine o vlastitim korijenima.
Mišo Vlado Perak