U Garevcu je od davnina vrijedilo pravilo: svatko ima ime, svoj nadimak ima, i često je baš nadimak ono po čemu te selo prepoznaje, pamti i spominje. Da li „Daso“ ili „Grdan“, bio, svaki je se svojim ponosio, jer on nije bio uvreda nego znak pripadnosti.
Garevački nadimci nisu nastajali slučajno. Rađali su se iz života – iz kakve zgode, osobine, zanata, držanja ili neke davne obiteljske priče. Ponekad bi jedan događaj bio dovoljan da obilježi čovjeka za cijeli život, a nerijetko bi se nadimak prenosio i na djecu i unuke, postajući svojevrsno drugo prezime.
U selu gdje su mnogi nosili ista imena, nadimci su bili praktični, ali i duhoviti. Oni su unosili toplinu i prepoznatljivost u svakodnevni govor. Kad bi netko rekao nadimak, odmah se znalo o kojoj je kući riječ, čiji je to sin i iz koje loze potječe. Tako su nadimci čuvali i obiteljsko pamćenje.
Biti „Daso“ ili „Grdan“ nije značilo ništa loše – naprotiv, značilo je biti svoj, biti dio zajednice. Nadimak je bio pečat karaktera, ali i znak da te selo prihvatilo kao svoga. U njemu je bilo i šale i ozbiljnosti, i ponosa i tradicije.
Danas, kada se mnogo toga mijenja, garevački nadimci ostaju kao dragocjeni dio identiteta. Oni su mali biseri narodnog duha, dokaz da zajedništvo ne čine samo kuće i putovi, nego ljudi – i imena po kojima ih pamtimo.
Mišo Vlado Perak