Vjerujete vrlo mi je teško napisati nešto o onome koga više nema među nama živima, ali ujedno, i dužnost mi je da pišem ikako o živima tako i onima koji nas čekaju u vječnosti. Stoga sam ponosan da vam mogu napisat ono što možda i sami ne znate o ovom velikom čovjeku.
Niko je rođen 8. rujna 1956. godine, a likvidiran je s četrdeset godina života 4. listopada 1996. godine, a svoje ime je dobio po djedu Niki koji je sa 17 godina likvidiran iz Burića štale.
Kao i mnogi drugi tako je i pok. Niko igrom slučaja 80-ith godina završio izvan svoga Zavičaja u najvećem gradu Koprivničko-križevačke županije, Koprivnici, i tako je je svoju rijeku Bosnu zamijenio s rijekom Koprivnicom, ali svoj Garevac roditelje i sestre nikada nije zaboravio i uvijek im je rado ponovo dolazio.
NIKO U STOJADINU NA PUTU ZA GAREVAC
U Koprivnici je stekao nove prijatelje i nove ljubavi. Njegov dobri lik osmijeh i dobrota je od dana vjenčanja 16. listopada 1992. godine živjela za svoju suprugu Tanju koja je preminula točno i mjesec poslije Nike 4. studenog 1996. godine te svoju djecu Martinu i Marka, ali i cijeli Grad Koprivnicu.
Oni koji su ga poznavali kažu kako mu ništa nije bilo teško. I ako je bio veliki gospodin nikoga nije podcjenjivao, već naprotiv svakome je pružio ruku i u svojim mogućnostima pomagao.
Svakoj bi se bakici nasmijao i rado bi im pomogao ponijeti stvari riječima imam ija imam majku, a sestri je znao reći "Koprivnica je moj grad i nemoj me osramotiti".
Bio je ponosan na svoju majku kojoj nije dozvolio ni seljačku maramu da skine s glčave, a prijatelje s instituta bi natjerao da prstima jedu paprike od njegove mame, te da osjete taj poseban ukus, čar i ljepotu,
NIKO I SUPRUGA TANJA - STIL HOLIVUDSKIH ZVIJEZDA
Iznimno je volio sestru Danicu koja kaže i da je znala da mu prijete, Niko nebi stao. Dva puta su pucali su na njega čak i jedan puta u kupatilu kod punca ali Niko nije stao, nije imao strah već hrabrost kao Hrvatski vojnik išao je svugdje, borio se za poštenu Hrvatsku svoje suborce i pravdu kao i one koji nemaju s čime djecu nahraniti. Bio je čovjek od riječi, dobar i hrabar. I ako je kod kuće ostavljao bolesnu ženu i sve svoje najmilije obišao je veliki broj Hrvatski ratišta.
Na dan osnivanja zapovjedništva slavne 117. brigade 3 .listopada 1996., na skromnoj svečanosti govorio je junak Domovinskog rata kao predstavnik koprivničkog Ogranka dok su ga svi nazočni kao i obično, pozorno slušali, ne znajući ni on ni oni da se na ovaj način opraštaju: on s mjima, oni s njime! Već drugi dan, u petak, 4. listopada, gradom se poput munje pronijela vijest - Nike više nema! Otišao je iz ovoga svijeta, ostavivši djecu, suprugu, prijatelje...
Sudbina je htjela da kao častan uzoran hrvatski vitez prođe gotovo sva bojišta, a onda premine tu, nadomak Koprivnice, nesretnim slučajem. Borio se za nezavisnu i slobodnu Hrvatsku, a onda kad je i njegov san pretvoren u javu, kad je tek počeo uživati u svojoj domovini, kad je mukotrpno privodio kraju izgradnju obiteljske kuće, želeći napokon da se smiri i umiri od tutnjava granata koje je slušao tijekom cijelog Domovinskog rata, ostavio je sve i otišao...
NIKIN POGREB I MJESTO VJEČNOG POČIVALIŠTA
Bio je pobornik poštenja i razuma, uvijek vjeran istini. Do zadnjeg dana, baš kao i na bojištu, borio se za prava sudionika Domovinskoga rata, a poglavito invalida. Teško ga je pogađala svaka nepravda, a nije bilo čovjeka kojem, ako je mogao, nije pomogao. Stoga će ga pamtiti ne samo obitelj i njegovi najbliži nego svi oni koji su se i nakratko susretali s njime.
Tijekom krvavog Domovinskog rata navikli sena gubitke, ali ova smrt je uistinu zatekla nespremno sve njegove prijatelje i poznanike, a posebno što je ovaj častan i dragi vitez tek prošao četrdesetu godinu života. Pred njim je bio život, a onda je ostalo samo sjećanje. Mogao je dati još mnogo ljubavi svojim naibližima, mogao je još štošta dobroga dati za prijatelje s kojima je ratovao, ali sudbina je htjela nešto posve drugo.
Koprivnica mu se na žalost nije stigla ni zahvaliti za sve ono što je za dao za ovaj grad i Hrvatsku. Tom iznimnom čovjeku i ratniku mnogi su ostali dužni. Bez obzira na sve obiteljske nevolje, Niko je uvijek zračio optimizimonl. S osjećao je sigurnije i ljepše no sada ga više nema.
NIKO SA SUBORCIMA U GAREVCU
Vjerujte da se i dan danas stanovnici Koprivnice s poštovanjem sjećaju Nike kao velikog gospodina i velikog ratnika koji je se borio za svoj narod te mu i dan danas kliču: neka ti je vječna slava i Hvala!
A SVOJE SJEĆANJE NA NIKU LONČAR NAJBOLJE JE OPISAO U KNJIZI "SJEĆANJE RATNIKA" ANTUN FUGLINSKI!
Bio je jedan, jedinstven, neponovljiv; bio je onakav kakvih više nema!
Po dobru ga pamtimo, s ljubavlju i poštovanjem spominjemo.
Prijatelju i ratni suborče, siguran sam da ti je Bog podario najljepši dio raja, a da te anđeli čuvaju kako si ti čuvao svoju BiH i Hrvatsku.
NIKO NEGDJE NA RATIŠTU
ANTUNOVO RATNO SJEĆENJE NA NIKU:
I tako se jednoga jutra, među nama, rodbinom, susjedima i prijateljima, pojavi on - naš Niko.
Da ga nisam poznavao, mislio bih da je 's Marsa' ili neke druge planete, s nekog drugog svijeta, iz nekog drugog filma...
Među svojim Garevljanima, koji su uglavnom bili u civilu, radnim odijelima i sportskim tenisicama, djelovao je nekako nestvarno - vojnička kaciga, američka odora, pancirni prsluk, puška argentinka... jednom riječju vojničina (i ljudina).
I dok su pojedinci napuštali Garevac ili tražili valjan razlog za odlazak, Niko, umjesto zasluženog odmora u krugu obitelji, dolazi u svoj Garevac, u svoju i našu svetinju i to pravo s Velebita, iz sibirske zime u kojoj se krv ledi, a mišići pucaju od hladnoće.
Stasit, atletski građen, odlučan, odgovoran, iznimno motiviran, samo-discipliniran, bezgranično hrabar, s velikim ratnim iskustvom s ratišta diljem Hrvatske bio nam je dodatni motiv da ustrajemo u nakani da obranimo ono što je naše.
Bio je rođeni vođa, autoritativan, samouvjeren, izuzetno razvijene situacijske inteligencije, koja mu je pomagala donositi učinkovite i pravodobne odluke, u djeliću sekunde.
Niko je bio vojnik kojeg bi svatko poželio za suborca, ali i protivnika, jer je bio iznimno pošten, pun humanosti i empatije.
Podsjećao me je na 'Zagora novog vremena' (Zagor - dobri duh sa sjekirom bio je i ostao sinonim za najvećeg strip-junaka mojega djetinjstva, neumornog borca protiv nepravde, a upravo je Niko imao jednu impozantnu kolekciju stripova ovoga junaka, op.a.).
Pod njegovim budnim okom i geslom »Kap znoja više, kap krvi manje« građene su zemunice, rovovi i drugi vojni objekti po najvišim vojnim standardima.
Struka je struka - od plodne posavske zemlje Niko pravi betonsku neprobojnu barijeru, a od običnih ljudi čvrste, odlučne, hrabre, uporne i mudre ratnike.
Još i danas su mi u sjećanju urezane njegove riječi: »Čovjek koji ne brani svoje, nije čovjek« (a takvih je kod nas bio znatan broj).
Bilo je dana krize, fizičke i psihičke iscrpljenosti, bezidejnosti, ali onda ponovno na scenu stupa Niko, gorostas od čovjeka, velik u svemu...
Vrati nam vjeru, nadu, snagu, energiju...
Sve nas je oduševljavao jednostavnošću svojih postupaka.
U tom iskusnom vojniku i ratniku kucalo je veliko, nježno i humano posavsko srce, koje nije moglo ostati ravnodušno ni kada je u Slavoniji zatekao prognane, uplakane, izmučene, izgladnjele i dezorijentirane Posavljake.
Svojim je novcem kupovao hranu i piće, a osigurao im je i vlak koji ih je prevezao na sigurna mjesta u unutrašnjosti Republike Hrvatske.
Zaštitnički nastrojen, poput oca koji brine za svoju djecu, svojom karizmom, odlučnošću, hrabrošću, stručnošću i domoljubljem, po mojem mišljenju, pripada ljudima koji su obilježili Domovinski rat na našem prostoru.
Nažalost, Niko više nije među nama, ali su mu Garevac i Garevljani vječno zahvalni.
Zahvalni i ponosni što su u jednom povijesnom trenutku bili zajedno pod garevačkim nebom i punim plućima udisali slobodni garevački zrak.
P.S.
SVAKA REVOLUCIJA JEDE SVOJU DJECU.
Napisa:MIŠO PERAK I ANTUN FUGLINSKI!
Ovo je je jedini pisani još nikada ne objavljeni dokument pok. Nike:
Ostavljeno pismo
BOŽE, ZLOTVORI NAM UZEŠE KUĆE, DOMOVE, IMANJA BOGATA. SRUŠIŠE CRKVE I GROBLJA HRVATSKA. AL NIKADA NEĆE NAM UZETI DJETNINSTVO, RUDINE I OBALU BOSNE.
NEĆE UZETI DUŠU HRVATSKU I ČAST.
ZA POSAVINU OČEVI SAHRANIŠE SINOVE, BOJOVNICI RATNIKE.
BAKE, MAJKE I KRŠTENE HRVATSKE LJEPOTICE U IZBJEGLIŠTVU, STRANOM, SIROTOM I NEPOZNATOATOM.
UPLAKANE, NEZBRINUTE, NEZAGRLJENE SAME.
BOŽE POMOZI ČESITTOM RODU HRVATSKOM DA VIDI DOM I OGINJIŠTE SVOJE POSAVSKO. VRATI IH DOMU NJIHOVOM, JER DUŠE OČEVA I SINOVA NAŠIH LUTTAJU U HRVATSKOM IZGUBLJENOM RAJU.
OPROSTI BOŽE, ŠTO NEZNAM DA MRZIM NEMAM TAKO RUŽNU RIJEĆ DA KAZNIM. AL SIN MOJ ZABORAVITI NEĆE, POSAVINO PAMTI OČEVU RIJEČ
RATNA 1992. GODINA
GAREVAC
HRVATSKI ČASNIK
NIKO LONČAR