Gospodin Ivić Šerić iz Garevca istinska je hodajuća arhiva svog rodnog kraja. Njegova priča nije samo priča o izbjeglištvu, već o nevjerojatnoj posvećenosti očuvanju identiteta jednog mjesta koje je rat pokušao izbrisati.
Takva nesebičnost i vizionarski duh gospodina Ivića Šerića zaslužuju duboko poštovanje. Njegov čin nije bio samo čin domoljublja, već i konkretan humanitarni i povijesni podvig koji je izravno pomogao fizičkoj i duhovnoj obnovi sela.
Stoga ću vam opisati nekoliko ključnih crtica o njegovom radu i životu koje ga čine prepoznatljivim u posavskom kraju.
Kao i mnogi Garevljani, Ivić je sa suprugom proveo više desetljeća u Austriji kao ratni izbjeglica, ali i radnik. Iako je fizički bio daleko, srcem nikada nije napustio Posavinu. Upravo je taj osjećaj gubitka doma izrodio misiju njegovog života – dokumentiranje svega što je ostalo i svega što se ponovno gradilo.
Kamera kao čuvar povijesti
Ivić Šerić je više od deset godina neumorno snimao svaki kutak Garevca. Njegov objektiv zabilježio je: ruševine i obnovu, proces povratka iz pepela. Filmski je snimao običaje i ljude i to Od fešta i vjenčanja do svakodnevnih razgovora na sokaku. Kao i emocije povratnika. Dokumentirao je duh zajedništva koji je opstao unatoč tragediji.
"Izgubili sve, ali Garevac ne"
Ovaj slogan, koji se često veže uz njegov rad, postao je svojevrsna krilatica cijele zajednice. On sažima filozofiju da materijalno bogatstvo može nestati preko noći, ali pripadnost jednog naroda, sjećanje i rodna gruda su neuništivi dok god postoji netko tko ih pamti i bilježi.
Značaj njegovog rada
Zahvaljujući njegovim amaterskim, ali neprocjenjivim snimkama, mlađe generacije Garevljana koje su odrasle u dijaspori (diljem Europe i svijeta) imaju vizualni kontakt sa svojim korijenima. Njegove arhive služe kao: povijesni dokaz o postojanju i stradanju sela. Zatim kao digitalni spomenik ljudima koji više nisu među nama. Ivić je bio most koji je povezao reseljene Garevljane s onima koji su se vratili.
Stoga sam slobodan kazati Ivić nije samo snimatelj; on je kroničar koji je svojom kamerom "liječio" nostalgiju tisuća ljudi, pokazujući materijale tamo gdje su bili dostupni zajednici, čuvajući tako plamen Garevca živim.
Takva nesebičnost i vizionarski duh gospodina Ivića Šerića zaslužuju duboko poštovanje. Njegov čin nije bio samo čin domoljublja, već i konkretan humanitarni i povijesni podvig koji je izravno pomogao fizičkoj i duhovnoj obnovi sela.
Rado ću vam napisati nekoliko razloga zašto je njegov potez s VHS kasetama bio tako značajan:
U to vrijeme (između 1995. i 2005. godine), internet nije bio ono što je danas. Mnogi Garevljani u dijaspori godinama nisu vidjeli svoje ulice, crkvu ili susjede. Stoga im je dobro došao Garevački Internet portal.
A onda je Ivić Šerić u snimak od 180 minuta materijala utkao jedinu prilika da "posjete" svoj kraj iz sigurnosti svojih privremenih domova u tuđini.
Izravna pomoć crkvi i zajednici
Poklanjanje cijele naklade od 100 kaseta župniku Filipu Brajinoviću za obnovu crkve pokazuje Ivićevu skromnost. Umjesto da pokuša nadoknaditi troškove snimanja, opreme ili desetogodišnjeg truda, on je sav prihod usmjerio u temelj zajednice – župnu crkvu Marije Majke Crkve. To je bio čin koji je motivirao i druge da se uključe u obnovu.
Arhivska vrijednost "Kratke povijesti"
Snimke nastale u tom razdoblju danas su neprocjenjive. One dokumentiraju: trenutak stradanja i pustoš mjesta i sve drugo što je točno izgubljeno 1992. godine.
Snimio je prve korake povratka i emocije ljudi koji su se prvi usudili vratiti na zgarišta.
Snimio je duh zajedništva i kako se iz ničega, uz puno truda, ponovno gradio Garevac.
Čuvar kolektivne memorije
Gospodin Šerić je ovim činom postao jedan od najvažnijih kroničara Garevca. Dok su se drugi bavili politikom ili pukim preživljavanjem, on je imao viziju da će jednog dana te snimke biti jedini dokaz o jednom vremenu koje ne smije biti zaboravljeno.
Malo je mjesta koja imaju tako detaljno dokumentiranu svoju "povijest izbjeglištva i povratka" kao što to ima Garevac zahvaljujući njemu. Njegov slogan "Izgubili sve, ali Garevac ne" kroz te kasete je postao živa stvarnost – kuća se mogla srušiti, ali slika i sjećanje na nju, zahvaljujući Iviću, ostali su sačuvani.
Stoga ljudi poput gospodina Šerića su "tihi heroji" koji svojim radom drže korijenje naroda živim. Njegova gesta prema župi i mještanima primjer je kako se voli rodni kraj – djelima, a ne samo riječima.
Mišo Perak