Dok umjetnost raste, sjećanje na žrtve šuti. Od danas Garevac nije više mjesto posebnog pijeteta, od danas je Garevac mjesto kulture koji je dobio novi simbol, ali stare rane još ostaju otvorene jer je spomenik Majci podignut, ali žrtve Burića štale još čekaju dostojanstveno obilježje.
Napokon je došao i taj dugo očekivani dan, subota, 30. svibnja 2026. godine. Dan koji će neki pamtiti kao početak novog kulturnog poglavlja Garevca, a drugi kao još jedan bolan podsjetnik da su žrtve Burića štale ponovno ostale po strani.
Garevac danas više nije mjesto posebnog pijeteta, mjesto tišine i molitve nad ranama Drugog svjetskog rata i poraća. Danas Garevac postaje mjesto kulture, umjetnosti i novih simbola. Otkriven je spomenik Majci, projekt kojemu se posljednjih mjeseci pridavala velika pažnja, posebno od strane organizacijskog odbora Zaklade “S druge strane zida”.
I neka odmah bude jasno, ja nisam protiv spomenika Majci. Majka je svetinja. Majka je simbol života, ljubavi, žrtve i opstanka Garevca i Bosanske Posavine. Nitko razuman ne može biti protiv toga.
Svakako da majke-udovice zaslužuju svoje spomen obilježje, a zar one to već nemaju. Skoro svaka od naših majki i baka ima svoj spomenik na vječnom počivalištu i garevačkom groblju.
Ali isto tako moramo imati hrabrosti reći ono što mnogi šute: nije isto patnja majke i krv nevino ubijenih ljudi. Nije isto simbolika i masovna grobnica. Nije isto umjetnost i izgubljeni život.
Dok je spomenik Majci niknuo za dva mjeseca, spomenik za 524 nevine žrtve Burića štale čeka već osam desetljeća. A od toga deset godina obećanja, govora, inicijativa i šutnje. Deset godina u kojima se stalno govori kako “nije vrijeme”, kako “nema sredstava”, kako postoje administrativne prepreke. A vrijeme prolazi. Svjedoci su umrli i sjećanje blijede.
Dakle, danas je u Garevcu otkrivena umjetnička skulptura, spomenik Majci, rad ljevaonice Jurkić iz Tramošnice Donje, projekt kojemu se već duže vrijeme pridavala velika pažnja, posebno od strane organizacijskog odbora Zaklade „S druge strane zida“.
Riječ je o projektu vrijednom oko 50 tisuća konvertibilnih maraka, financiranom uglavnom donacijama. Iako se često isticala važnost samog projekta, javnosti ipak nisu jasno predstavljeni točni troškovi niti detaljan troškovnik.
Kako navode iz organizacijskog odbora, riječ je o velikom događaju za sve sinove i kćeri ovoga kraja, jer spomenik Majci simbolizira majku kao temelj obitelji, života i identiteta Bosanske Posavine. I upravo zbog toga mnogi su očekivali da će taj lik u sebi nositi prepoznatljive crte naše Posavke, naše žene, bake i majke, naše nošnje i tradicije.
Međutim, promatrajući samu skulpturu, ostaje dojam kako je umjetnički izraz otišao nekim drugim putem. Lik koji je predstavljen teško podsjeća na ženu ovoga kraja. U njemu mnogi ne vide prepoznatljivu posavsku majku, onu skromnu i snažnu ženu kakvu pamtimo iz djetinjstva, iz obiteljskih fotografija i narodnih priča.
U Orašju, primjerice, na kružnom toku uz granicu s Hrvatskom, nalazi se skulptura Posavke na biciklu koju je izradila ista ljevaonica. Taj lik jasno prikazuje izvornu ženu Posavine, njezinu nošnju i onu pravu „doku“ po kojoj je Oraški kraj bio prepoznatljiv. Upravo zato taj spomenik kod ljudi budi osjećaj pripadnosti i prepoznavanja.
Možda se i ovdje moglo posegnuti za likom jedne naše bake ili prabake, žene koja bi svojim izgledom, nošnjom i držanjem nosila duh prošlih vremena i ostavila budućim generacijama trag vlastitog identiteta. Jer narod koji zaboravlja svoju prošlost, tradiciju i korijene teško može graditi sigurnu sadašnjost i budućnost.
I zato danas, dok gledamo novoizgrađenu skulpturu, mnogi, a među njima i ja ne mogu pobjeći osjećaju gorčine. Jer tamo gdje su ljudi mučeni, ubijani i bacani u masovnu grobnicu još uvijek nema dostojanstvenog spomenika. Još uvijek nema mjesta koje bi jasno i glasno reklo: ovdje su stradali nevini ljudi i mi ih nismo zaboravili.
To boli.
Posebno boli činjenica da je upravo Zaklada “S druge strane zida”, prema mojim saznanjima, nastala prvenstveno zbog ideje spomenika žrtvama Burića štale. Zbog onih čije su kosti desetljećima čekale istinu i dostojanstvo. Danas se, međutim, čini kao da je taj prvotni cilj ostao negdje po strani.
Ne mogu i ne želim vjerovati da smo kao narod počeli lakše graditi simbole nego čuvati uspomenu na mrtve.
Jer narod koji zaboravi svoje žrtve polako zaboravlja i samoga sebe.
Mnogi danas pokušavaju ovo pitanje prikazati kao sukob između kulture i pijeteta. Ali ovdje se ne radi o tome. Kultura i umjetnost imaju svoje mjesto. Spomenik Majci ima svoju vrijednost i svoju poruku. No pitanje koje ostaje visjeti u zraku jest: zašto je sve to bilo hitnije od spomenika žrtvama Burića štale?
Zašto je umjetnost dobila prednost nad mjestom stradanja?
Zašto mrtvi opet moraju čekati?
Danas Garevac ima otvorenu kuću, otvoreno kazalište i novu skulpturu. Ali još uvijek nema završeno mjesto trajnog sjećanja na 524 nevine duše. I upravo zato mnogi ovaj dan ne doživljavaju samo kao svečanost, nego i kao tiho razočaranje.
Jer žrtve ne traže puno.
Traže samo da ih se ne zaboravi.
Mišo Vlado Perak