U nedjelju, 31. svibnja 2026. godine, u Garevcu je, pod vedrim nebom i toplim svibanjskim suncem, dostojanstveno obilježen 26. „Dan sjećanja“ na žrtve Drugog svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata s prostora garevačkog i modričkog kraja.
Za mještane Garevca i okolnih sela svibanj nije samo mjesec molitve i zajedništva. To je vrijeme dubokog pijeteta, tihe tuge i trajnog sjećanja na one koji su izgubili svoje živote u jednom od najtežih razdoblja njihove povijesti.
Ovogodišnje obilježavanje ponovno je podsjetilo koliko je važna obveza prenošenja istine i sjećanja na mlađe naraštaje, kako patnja i žrtva ne bi nestale u tišini zaborava.
Sjećanja tada postaju snažnija i bolnija. Vraćaju ljude na mjesta stradanja, na Burića štalu, prostor masovne tragedije, te na rijeke Bosnu i Savu koje su nijemo svjedočile ljudskoj patnji. Svake godine krajem svibnja ovdje se okupljaju potomci žrtava, vjernici i prijatelji. Dolaze iz Garevca, brojnih drugih susjednih mjesta koja dijele istu povijest i istu bol.
Dok su gorjele svijeće i uzdizale se molitve, ponovno smo se prisjetili imena koja su davno nestala iz službenih zapisa, ali nikada nisu izbrisana iz obiteljskog pamćenja. Vrijeme prolazi, ali rana ostaje i to tiha, duboka i neizbrisiva.
Ove godine navršava se 81 godina od stradanja. Osam desetljeća kasnije, pitanje dostojnog obilježavanja još uvijek ostaje otvoreno. Mnogi i dalje očekuju da se na ovakvim komemoracijama jasno i otvoreno govori o žrtvama, bez izbjegavanja i bez šutnje. Jer šutnja, kako često ističu okupljeni, ponekad boli jednako kao i sama tragedija.
Uz svaku ciglu spomen-kapele Burića štale, na kojima su upisana 524 imena poginulih, ubijenih i nestalih hrvatskih žrtava, služena je komemorativna sveta misa za sve stradalnike Drugog svjetskog rata i poraća.
Svetu misu u Garevcu, na Dan sjećanja, uz garevačkog župnika don Ivana Tomića predvodio je prečasni Marko Zubak iz Koliba, u zajedništvu s vlč. Pavlom Brajinovićem, vlč. Ivom Paradžikom te đakonom T. P. Uz mnoštvo vjernika i hodočasnika, Garevac je toga dana ponovno postao mjesto molitve, sjećanja i tihe tuge za sve nevine žrtve koje su ovdje pronašle svoje vječno počivalište.
Na samom početku svete mise župnik don Ivan uputio je riječi pozdrava i podsjetio nazočne na stradanja žrtava Burića štale, iznoseći pritom i kratke podatke o njihovoj sudbini. Iako mnoge pojedinosti danas više nije moguće sa sigurnošću potvrditi jer svjedoci su nestali, a pisani tragovi su rijetki, njegove riječi ipak su dotaknule okupljene i otvorile prostor za razmišljanje i molitvu.
Propovijed prečasnog Marka Zubaka bila je nadahnuta, dostojanstvena i prožeta suosjećanjem. Posebno su odjeknule riječi o majci kao simbolu patnje, boli i ustrajnosti, što je kod mnogih probudilo duboke emocije i sjećanja na stradanja nevinih.
Budući da je riječ o izbornoj godini, među okupljenima se moglo primijetiti nekoliko bivših političkih predstavnika, dok novih lica gotovo da nije bilo. Možda je to i znak da je ovaj napaćeni kraj umoran od obećanja i praznih riječi, ali ne i od istine, molitve i sjećanja koje vjerno čuva kroz generacije.
Ipak, ponovno nije izrečena ni riječ o izgradnji trajnog spomen obilježja na prostoru masovne grobnice u Garevcu. Nije izrečena jer, čini se, više nema onih koji bi je izrekli. Garevac danas više nije mjesto posebnog pijeteta, premda to svojim stradanjem odavno zaslužuje. Garevac je danas mjesto kulture!
No istina nije nestala. Ona živi u obiteljskim pričama, u uspomenama koje se prenose s koljena na koljeno i u ljudima koji još uvijek imaju snage govoriti. Takvih je, nažalost, sve manje.
Važno je da se o ovim stradanjima govori jasno, dostojanstveno i odgovorno. Neka spomen-kapela podignuta u čast hrvatskim stradalnicima ostane trajni štit od zaborava, jer desetljeća šutnje nisu izbrisala ljubav, ponos i poštovanje prema žrtvi Garevca i Burića štale.
Najveća počast žrtvama koje su podnijele stradanje jest odgovornost prema Garevcu i cijeloj Posavini, kako bi nove generacije u tom prostoru imale zalog budućnosti, života i ostanka.
Treba trajno govoriti o tim žrtvama koje nisu krenule putem Bleiburga. Ostali su ovdje, vjerujući riječima njihovih mještana da im se ništa neće dogoditi i da će se vratiti svojim kućama i obiteljima. Predali su se na obali rijeke Bosne i krenuli svojim garevačkim Križnim putem, kratkim, ali strašnim, putem koji je završio kod Burića štale, tada najvećeg objekta u Garevcu i okolici.
Pokušaji da se suvremenom 3D tehnologijom prikaže unutrašnjost objekta i broj žrtava pokazali su zastrašujuću stvarnost: u prostor nije bilo moguće smjestiti više od 375 tijela, što govori da je preostalih gotovo 150 ljudi doslovno stajalo i padalo jedni preko drugih.
Ni danas žrtve Burića štale nemaju dostojno obilježeno mjesto svoga stradanja. Osim nekoliko križeva koje su obitelji podigle svojim najmilijima, ondje gotovo da nema ništa drugo. Postoji tek prilazni put, izgrađen u nadi da će jednoga dana ondje niknuti trajni spomenik žrtvama komunističkog režima, ubijenima samo zato što su bili drugačiji.
Danas tako svjedočimo situaciji u kojoj se neki projekti uspješno privode kraju, dok oni koji nose težinu kolektivne tragedije i dalje čekaju. I čekat će, možda, još dugo. Jer o žrtvama Burića štale danas se sve manje govori.
U pozadini svega ostaje tiho, ali bolno pitanje: hoće li i postojeći projekti s vremenom izgubiti svoju živu svrhu, kao što se dogodilo nekim ranijim prostorima zajedništva koji danas stoje uređeni, ali zatvoreni i zaboravljeni?
Primjeri postoje. Prostori Otvorene kuće, zamišljeni kao Centar kulture dijaloga, mjesta okupljanja i zajedništva, danas se otvaraju tek povremeno i to ilegalno, zahvaljujući nekim pojedincima koji još uvijek vjeruju u njihovu vrijednost i smisao.
I zato ostaje otvoreno pitanje koje i ove godine odzvanja Garevcom: zašto spomenik žrtvama Burića štale još uvijek nema svoje trajno i dostojanstveno mjesto upravo ondje gdje su stradali? Zašto nema jasnih najava i konkretnih koraka? Zašto se i dalje čeka, dok se još jedna komemoracija privodi kraju, a sjećanje polako prepušta vremenu?
Jer za mnoge koji dolaze na ovo sveto mjesto, „Dan sjećanja“ nije samo datum u kalendaru. To je zavjet da žrtve nikada neće biti zaboravljene.
Na kraju svete mise kod križa Spomen kapele Burića štale zajednički se molilo opijelo kako za ove tako i sve ostale žrtve drugog Svjetskog rata i poraća te Domovinskog rata i na kraju je uslijedila okrepa kako za goste tako i mještane.
Mišo Perak