U Garevacu, uz obale Rijeka Bosna, odvijalo se moje djetinjstvo – jednostavno, siromašno, ali bogato smijehom, hrabrošću i uspomenama koje ni vrijeme ne može izbrisati.
Za nas je Bosna bila more. Nismo imali bazene, gumene kolutove ni učitelje plivanja. Imali smo rijeku, sunce, gole noge i stada krava koje smo čuvali uz njeno korito. Dok su krave pasle, mi smo se igrali na obali, bacali kamenčiće i gledali kako voda teče, snažna i nepredvidiva.
Tu smo naučili plivati. Ne iz knjiga, ne na tečajevima, nego držeći se za kravlje repove. Kad bismo morali preći na drugu stranu rijeke, uhvatili bismo se čvrsto, srca puna straha i uzbuđenja. Krave bi zaplivale, a mi s njima. Kako one – tako i mi.
Nismo tada razmišljali koliko je to opasno. Nismo znali za rizik, za opomene, za statistike. Znali smo samo da ne smijemo pustiti. Jer ako pustiš – ode ti život.
Držali smo se svim snagama, dok nam voda udara u lice, dok nam dah nestaje, a srce lupa kao nikada. I svaki put kad bismo stigli na drugu obalu, smijali smo se, ponosni, mokri do kože, ali živi.
Svi smo preživjeli.
Svi – osim Lucije Marić.
Njenu tišinu rijeka je jednog dana odnijela sa sobom. Proguta je Bosna, hladna i neumoljiva, i ostavi u našim srcima prazninu koju nikada nismo naučili ispuniti. Od tada, rijeka više nikada nije bila samo igra. Postala je i opomena. I sjećanje.
Ipak, kad danas zatvorim oči, ne vidim samo strah. Vidim nas bosonoge, preplanule, razbarušene. Čujem smijeh, dozivanje, pljusak vode. Osjetim miris ljeta, trave i rijeke. Vidim djetinjstvo koje je bilo teško, ali lijepo. Skromno, ali iskreno.
Bilo je to vrijeme kada smo učili hrabrost bez riječi, prijateljstvo bez obećanja i život bez garancija.
I zato, ma gdje danas bili, ma koliko daleko otišli, u meni i dalje teče jedna mala Bosna – rijeka uspomena, djetinjstva i neponovljive ljepote.
Mišo Vlado Perak