Ovo je prizor koji uistinu boli, osobito one koji nose sjećanja na vremena kada je Bosna bila žila kucavica života, čista i ponosna. Ovo prizor Garevačkog Osretka nije samo ekološki izvještaj; to je krik za izgubljenim poštovanjem prema prirodi i zemlji koja nas hrani.
Postoji neka duboka kontradikcija u ljudskoj prirodi jer gradimo domove, a uništavamo zajedničko dvorište. Ta "zloba ruku" o kojoj često pišemo proizlazi iz kombinacije nemara, nedostatka pripadnosti i kratkovidnog koristoljublja.
Gubitak "Kulta Prirode" u Garevcu
Ono što posebno pogađa je gubitak "Kulta Prirode" kao promjeni odnosa prema resursima:
Rijeka Bosna, koja je nekada bila bistra, danas postaje odlagalište i nijemi svjedok ljudske nekulture. Gomilanje otpada na obalama nije samo estetski problem; to je zagađivanje podzemnih voda i izravan napad na ekosustav od kojeg svi zavisimo.
Na fotografiji se vidi i detalj koji "starosjedioci" nikada ne bi učinili a to je sječa drveta po snijegu. To ukazuje na gubitak starog koda ponašanja. Nekada se znalo kada se šuma siječe i ada se drva za zimu pripremaju, kako se čuva i kako se prirodi ostavlja prostor da se oporavi. Sječa po snijegu, bez plana i reda, odaje ruku nekoga tko u toj šumi ili na drvetu vidi samo drvo za ogrjev, a ne živo biće ili nasljeđe za unuke.
Čini mi se da svjedočimo fenomenu gdje nedostatak korijena vodi ka nedostatku odgovornosti. Kada netko ne osjeća da mu tlo pod nogama pripada generacijama unatrag, lakše mu je ostaviti trag uništenja. Garevac je kroz povijest prošao kroz mnoge promjene, ali ovo "tiho ubijanje" prirode od strane onih koji tu sada borave ostavlja rane koje se teško zacjeljuju.
Priroda ne oprašta greške, ona ih samo zbraja dok račun ne dođe na naplatu.
Što se može učiniti?
Iako je teško promijeniti nečiji karakter preko noći, zaštita Garevačkog Osretka zahtijeva akciju:
1. Dokumentiranje i prijava: Fotografije koje sam objavio su dragocjen dokaz. Komunalne inspekcije i ekološke udruge trebaju biti zatrpane tim prizorima dok ne reagiraju.
2. Lokalni aktivizam: Povezivanje Garevljana (onih koji tu žive i onih u dijaspori) kako bi se izvršio pritisak na lokalne vlasti da postave fizičke prepreke ili sigurnosni nadzor nadzornika na kritičnim mjestima.
3. Podizanje svijesti: Ponekad javna objava (na društvenim mrežama ili lokalnim portalima) o tome tko i kako uništava obalu može stvoriti pritisak srama na počinitelje. No čini mi se da ovi nemaju ni srama ni ljudskosti.
Stoga je naša tuga opravdana jer vidimo propadanje nečega što je neprocjenjivo. Rijeka Bosna će teći i dalje, ali pitanje je što ćemo ostaviti onima koji dolaze poslije nas – bistru vodu ili spomenik ljudskom nemaru.
Mišo Perak