Dok svijeće gore, odgovori izostaju, a Garevac stoji između sjećanja i šutnje jer žrtve čekaju spomenik, a istina svoj glas. Svibanj je mjesec tišine, molitve i unutarnjeg preispitivanja. Mjesec u kojem se srca spontano okreću prema Blaženoj Djevici Mariji, tražeći utjehu u krunici i zajedništvu. No, za mnoge, to nije samo vrijeme pobožnosti to je i vrijeme kada sjećanja postaju snažnija, dublja i bolnija.
Za Hrvate Podvučijaka, osobito za mještane Garevca i okolnih sela, svibanj nosi posebnu težinu. U njemu se isprepliću vjera i pijetet prema žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća. Tada se misli vraćaju na mjesta stradanja — na Burića štalu, masovne grobnice, na rijeke Bosnu i Savu koje su odnijele i sakrile mnoge sudbine.
Krajem mjeseca ponovno će se obilježiti “Dan sjećanja”. Okupit će se stotine ljudi kako domaćih i onih koji dolaze iz drugih krajeva, vođeni istom boli i istim nasljeđem. Položit će vijence, zapaliti svijeće i u molitvi se prisjetiti svojih najmilijih: očeva, braće, djedova i pradjedova koji su na tom mjestu izgubili svoje živote.
Ove godine navršava se 81 godina od tog zločina. Više od osam desetljeća prošlo je, ali rana nije zacijelila. Vrijeme prolazi, ali pitanje istine i dostojanstvenog sjećanja i dalje ostaje otvoreno.
Mnogi će i ove godine doći s nadom da će čuti riječ koja neće zaobići žrtvu. Jer bilo je trenutaka kada su okupljeni ostajali bez odgovora, suočeni sa šutnjom ondje gdje su očekivali priznanje. A šutnja, ponekad, govori glasnije od riječi.
Istina postoji. Ona živi u obiteljima, u pričama koje se prenose s koljena na koljeno. No, sve je manje onih koji je imaju snage jasno i glasno izgovoriti.
Posebno pitanje koje i dalje ostaje bez odgovora jest izgradnja spomenika na masovnoj grobnici i trajnog znaka sjećanja na 524 nevine žrtve Burića štale. Projekt je započet, napravljen je vrijedan korak uređenjem pristupnog puta, ali daljnji napredak kao da stoji. Administrativne prepreke, manjak ljudi i sredstava — sve to usporava ono što bi trebalo biti zajednički dug prema prošlosti.
U isto vrijeme, u samom središtu mjesta, kod garevačkog Doma mladih, niče novi spomenik majci-udovici. Ideja koja ima svoju vrijednost i simboliku, ali u očima mnogih dolazi u trenutku koji otvara pitanja prioriteta.
Još početkom 21. stoljeća postojale su inicijative i drugačije vizije uređenja tog prostora. Spominjao se trg, spomenik Ivan Pavao II, pa i rješenja koja bi snažnije povezala zajednicu s njezinim duhovnim i povijesnim identitetom. No, vrijeme je donijelo drugačije odluke.
Tako danas svjedočimo situaciji u kojoj se jedan projekt uspješno realizira, dok drugi onaj koji nosi težinu kolektivne tragedije i dalje čeka.
Spomenik majci-udovici, vrijedan oko 48 tisuća konvertibilnih maraka, trebao bi biti završen do kraja svibnja 2026. godine. Sredstva se i dalje prikupljaju, dijelom kroz donacije vjernika, dijelom putem društvenih mreža. Projekt ide naprijed i to je činjenica.
No, u pozadini ostaje tiho pitanje: hoće li i ovaj projekt, poput nekih ranijih, s vremenom izgubiti svoju živu svrhu?
Primjeri postoje. Prostori koji su trebali biti mjesta okupljanja i života danas su zatvoreni, povremeno otvoreni tek simbolično, održavani zahvaljujući pojedincima koji još uvijek vjeruju u zajedništvo.
Zato “Dan sjećanja” nije samo komemoracija. To je i prilika za iskreno suočavanje s prošlošću, ali i sadašnjošću. Prilika da se izgovori istina, makar bila teška. Jer na mjestima koja nose toliku bol, šutnja ne može i ne smije biti konačan odgovor.
A hoće li ove godine biti drugačije ostaje nam vidjeti.
Mišo Perak