Ne mogu biti da ne odgovorim ovima koji toliko vole Bosansku Posavinu da čak ne znaju što sve pripada našoj regiji. Zar smo uistinu spali na to da nam platformu opstanka rade, kronični lažovi, prevaranti po Mostaru, Zagrebu ili drugdje. Vi koji ste prodali svoju imovinu, prodali ste sve one koji tamo žive, pa i (brata, sestru, majku, oca i svu rodbinu).
Danas o braniteljima pričaju oni koji ni dana nisu vidjeli bojišnice, o povratku pričaju oni koji su prodali svoju djedovinu, o onima koji pokušavaju tamo mirno živjeti pričaju oni koji im na sve moguće načine zagorčavaju život, svojom zavišću, lažima i svakojakim drugim zlima.
Ne znam dokle ćemo šutjeti mi kojih se ovo sve tiče, možda i oni razmišljaju o odlasku pa šute, da im ne zamjere ako ne daj Bože dođu njima pred vrata.
Neki dan smo se slučajno okupili, i bilo nas je iz četiri naša sela te smo nabrajali koliko se iz naših posavskih sela ljudi odselilo. U dijaspori je, koliko smo analizirali, skoro tri puta više Posavljaka nego u Posavini.
Stoga sam slobodan reći kako našim ljudima sada nije lako ni ovdje ni u tuđini, napuštaju voljenu zemlju, mukom natjerani. Ono što agresorima nije uspjelo devedesete, da nas iz Posavine, s ove naše rajske ravnice istjeraju, sada nas, ovi naši na vlasti uspijevaju sveopćom akcijom osiromašenja nacije, natjerati da bježimo odavde.
Taj proces izmjene svijesti je opasniji od onog rata koji je vođen protiv nas. Najmlađe generacije uglavnom nemaju svijest o naciji, vjeri i patriotizmu i lak su plijen za ovu tihu agresiju koju prihvaćaju čak i kao poželjan model.
Ovog puta, namjere političara su zaista mnogo ozbiljnije. Potrebna im je zdrava krv, transfuzija, jer Posavina izumire. Obitelj kao osnovnu ćeliju zdrave sredine više nemaju. Zbog blagostanja,stečenog na račun drugih. Zbog duhovnih bolesti.
Ali, ako biljku ili životinju pomjerite s njenog prirodnog staništa, ona tuguje ili vene, pa kako ne bi i čovjek.
Selidba Posavljaka u „bogatije“ zemlje, sada već poprima razmjere epidemije. Tragično je i to, što se materijalnim blagostanjem, koje se brzo postigne tamo, pokušava nadomjestiti čežnja za domovinom i svojim narodom. A to nikako nije svojstveno nama Posavljacima. Zato nas i silom mijenjaju, da novac prihvatimo kao jedini životni cilj, sredstvo i potrebu. Bez njega ne možemo, svijet je tako uređen. Jedino internet i društvene mreže olakšavaju tegobe, tako da se virtualno može živjeti zajedno sa svojima.
Tijelom tamo, dušom ovdje
Hoćemo li pristati i na sve ostalo što Zapad nudi uz to?
Za nas to nije moguće, sklon sam tako da vjerujem. Ne trajno. Genetski kod i duše predaka nas sprečavaju, ako ne naša svijest. Novac i ovozemaljska blaga nas na kratko obmanu, dok ne nastane onaj potmuli bol u grudima, tuga i čežnja za svojim narodom, vjerom, zemljom. Kod većine je tako. Ne, kod svih. Ovi novi procesi su zaista fatalni.
Ako se i mora otići, trbuhom za kruhom, srce i duša ostaju ipak, u voljenoj Posavini.
Mišo Perak