Dragi prijatelji i moji Garevljani, Ne mogu ostati nijem na činjenicu da su mnogi za samo nekoliko godina zaboravili dane i noći ispunjene neizvjesnošću, strahom i brigom za sudbinu našega Garevca. Zaboravili su koliko smo se borili da sačuvamo svoje selo, svoje domove i dostojanstvo ljudi koji u njemu žive.
Kad god prođem kroz Donje Kladare, srce me zaboli. Pogled na porušene kuće uz prugu podsjeti me koliko je malo trebalo da ista sudbina zadesi i Garevac. Tamo su četiri kuće nestale zbog izgradnje autoceste Vukosavlje – Jakešnica – Bijeljina. A malo je nedostajalo da i naše selo bude presječeno na četiri dijela.
Sjećam se kako su tada mnogi govorili da od te autoceste neće biti ništa, da Republika Srpska nema novca, da se cesta neće graditi ni za sto godina i da se samo širi strah među hrvatskim stanovništvom. Ipak, bilo je i onih koji nisu željeli čekati da bude prekasno.
Nisam ni trenutka dvojio. Preko noći organizirao sam sastanak u Garevcu, a već u zoru krenuo iz Švicarske kako bih stigao na vrijeme dočekati Ivicu Mišića, tada nezavisnog kandidata za Hrvatski sabor, i Antu Pranjkića, tada našega dopisnika, a danas novinara HRT-a.
Na tom putu doslovno sam žrtvovao vlastiti automobil. Zbog posude rashladne tekućine koja je procurila neprestano sam dolijevao rashladnu tekućinu, samo da stignem na vrijeme. Nisam razmišljao o trošku, ni o sebi, nego o Garevcu i ljudima kojima je autocesta trebala proći kroz dvorišta i ispred kućnih pragova. Kasnije sam zbog toga morao mijenjati gotovo nov automobil jer bi rad bio preskup, ali ni tada nisam žalio. Vjerovao sam da se za svoje selo vrijedi žrtvovati.
Najviše boli činjenica da danas upravo neki od onih zbog kojih sam se tada borio olako zaboravljaju što se događalo. Neki od njih danas blate moje ime i pokušavaju obezvrijediti moj 25-godišnji rad na Garevačkom informativnom portalu. A zaboravljaju da su upravo mnogi kasnije prodali svoje njive po vrlo dobrim cijenama koje je isplatila Republika Srpska, nakon što je trasa autoceste pomaknuta dalje od kuća.
Toga dana mala dvorana našega Doma bila je ispunjena. Mnogi od vas bili su nazočni i slušali razgovore, ali malo je tko vjerovao da će se išta promijeniti. Ipak, dogodilo se ono što se činilo nemogućim.
Uz moj trud, angažman predsjednika Mjesne zajednice Vlade Tokića, potporu Ivice Mišića i Ante Pranjkića, te uz odluke tadašnjeg predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića i predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, pronađeno je rješenje kojim je trasa autoceste izmještena. Zahvaljujući tome, sve su garevačke kuće ostale sačuvane.
Ni danas mi nije sasvim jasno kako smo u tako kratkom vremenu uspjeli učiniti ono što je tada izgledalo nemoguće. Znam samo da nisam mogao sjediti prekriženih ruku. Te sam preko noći nacrtao prijedlog nove trase i poslao ga Anti Pranjkiću, vodeći se jednom jedinom mišlju, da se trasa izmjesti i sve kuće ostanu čitave i da selo preživi.
Nažalost, jedino što nije ostvareno bio je prijedlog nadvožnjaka kod Lukića, kojim bi se izbjeglo rušenje nekoliko kuća u Kladarima. Vjerojatno su presudili visoki troškovi ili izostanak prigovora vlasnika tih kuća. Koliko god mi bilo žao zbog toga, uvjeren sam da je u tadašnjim okolnostima postignuto najbolje moguće rješenje. Na priloženoj fotografiji se dobro vide ostaci građevinkog materijala od 4 stabene jedinice.
Ovo ne pišem kako bih od bilo koga tražio zahvalnost niti kako bih sebi pripisivao zasluge koje mi ne pripadaju. Pišem zato što istina ne smije pasti u zaborav. Ljudi mogu imati različita mišljenja o meni, mogu me voljeti ili ne, ali nitko ne može izbrisati ono što je učinjeno za Garevac.
Savjest mi je mirna, jer znam koliko sam svoga, vremena, novca i osobne žrtve uložio da naše selo ostane cjelovito. To mi nitko ne može oduzeti.
Stoga želim da ova objava bude prije svega podsjetnik na jedan važan dio povijesti Garevca i na trud koji je uložen da selo ostane sačuvano.
Umjesto da uzvraćam optužbama pojedine Garevljane, neka radije ovaj članak podsjeća na činjenice i moju osobnu žrtvu.
Mišo Perak